CDM Long Read: Svi smo dužni: što Bogu, što društvu, što porodici, što bankama. To zovu društvom slobodnih građana

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Tvoja utopija moja je distopija.

Bez obzira na univerzalistički zamah utopije, neko uvijek ostaje isključen. Ako niko drugi – ja ostajem isključen.

Jer iz moje perspektive – onaj koji predlaže utopiju daje ono što nema (bolju budućnost) onome ko to ne želi. Sve ima cijenu, naročito bolji svijet. Gdje je cijena, tu je trgovina. Kao potomak grčkih trgovaca, popova i pekara, odbijam kupiti obećanja. Iz istog razloga ne trgujem na berzi. Za Boga ne znam čini li to, ali ja se ne kockam. U slučaju boljeg, pravednijeg svijeta, šanse za dobitak su, ionako, nepostojeće. Da je bolji svijet moguć, neko bi ga do sada već stvorio – imalo se, naime, kad.

Oni koji darove nude odbijanje dara smatraju ozbiljnim prestupom, u najmanju ruku kažnjivom kolebljivošću. Hrišćanstvo stigmatizuje samoubistvo, jer samoubica saopštava: Život je dar od Boga? Hvala, ne želim. Sličnu intoleranciju na odbijanje dara boljega sutra demonstriraju društveni inžinjeri.

Hrišćanska utopija: Christianopolis

Johan Valentin Andrea patio je za izgubljenom čistotom i zamišljao svijet bez kamate i novca.

Ovaj njemački teolog godine 1619. objavio je “Opis Republike Christianopolis”, utopijskog djela o društvu u kojem je odnos rada i hrišćanskog života u, kako on to vidi, savršenoj ravnoteži.

Njegova je utopija, kao uostalom i ona najčuvenija, Moreova, smještena na otok. To je standard u promišljanju utopijskih zajednica, još od Platonove Države: mala, izolovana, samoodrživa zajednica.

Christianopolis je glavni grad otoka na kojem se Andreain narator nađe nakon što doživi brodolom.

Grad je utvrda u obliku kvadrata, čije su strane duge po 700 stopa. Četiri kule na njegovim rubovima gledaju na četiri strane svijeta. Sastoji se od četiri reda zgrada i samo jedne javne ulice i trga. Sve zgrade imaju tri sprata. U centru grada, na trgu, stoji okrugli hram, promjera stotinu stopa. U Christianopolisu, pogađate, živi četiri stotine građana.

Lewis Mumford u “Povijesti utopija” naglašava što to novo donosi Andreaina utopija. U Platonovoj državi, tabor i vojnik osnovni su obrazac za cjelokupni život zajednice – nešto kao stara Crna Gora. Kod Morea, to je domaćinstvo i porodica, pri čemu on discipline seoskog života prenosi u grad. U Christianopolisu sve počiva na radniku i radu. Andreaina utopija je prije svega “država radnika, koji žive u ravnopravnosti, žele mir i odbacuju bogatstvo”.

Proizvodnja je u Christianopolisu organizovana u tri okruga. U jednom, ljudi se bave ratarstvom i uzgojem stoke. U drugom su mlinovi, pekare i fabrike svega što se proizvodi bez upotrebe vatre. Tu Andrea smješta i pilane, biljke za proizvodnju papira, kao i zajedničke kuhinje i praonice. Treća četvrt je namijenjena takoreći teškoj industriji: tu je smještena metalurgija i ono što zahtijeva stalan izvor vatre. Gradsko stanovništvo ne čini obespravljeni proletarijat, nego radnici koji upravljaju sredstvima za proizvodnju. Zaposleni iz ovih četvrti sastaju se u gradskoj vijećnici, gdje raspravljaju “kako o svetim, tako i o građanskim pitanjima”. Mumford piše: “Jasno je da ovi radnici nisu ovce koje vode mudri pastiri, kao u Državi, već članovi autonomnih, samoupravnih skupina”. Ove skupštine proizvođača osnova su političkog poretka u Christianopolisu. Koji još čine i 24 vijećnika, koji predstavljaju Grad, i tri figure na kojima počiva izvršna vlast: sudija, sveštenik i upravnik školstva.

U Andreainoj verziji obrtničke direktne demokratije znanje je dostupno svima. Doseći znanje – zadatak je svih pojedinaca. Ono, znanje, ne smije ostati obilježjem nekolicine. “Ni slova ni rad nisu toliko teški da svaki čovjek, ako ima dovoljno vremena, ne bi mogao ovladati i jednim i drugim”, piše pismenosti posvećeni autor. U Christianopolisu, proizvodnja počiva na upotrebi znanja. Proizvodnja je planska, a “ljudi ne rade posao koji ne poznaju, poput tegleće marve, već su prethodno temeljno znanstveno obrazovani”.

U Christianopolisu nema novca ni kamate. Materijalna dobra se razmjenjuju. Trgovina, shodno uputu Svetog Tome Akvinskog, ne postoji radi sticanja ličnog imetka, već dobrobiti zajednice, koju valja snabdjeti različitim potrepštinama.

Sve kuće u Christianopolisu, kao i svo pokućstvo, javno su vlasništvo. Mladićima od 24 i djevojkama od 18 godina dozvoljeno je stupanje u brak. Mladi par od grada dobija stan i pokućstvo iz javnog skladišta. Uzgoj i obrazovanje djece je takođe javna stvar: kada napune šest godina, djeca se predaju na čuvanje i vaspitavanje gradu.

Iz Mumfordovih komentara jasno je da mu je, od svih utopija kojima se u svojoj knjizi bavi, najbliža upravo ona Andreaina. On Bacona i Campanellu, u usporedbi sa Andreaom, smatra “sasvim drugorazrednim”. Poglavlje o Christianopolisu Mumford završava srčanim komplimentom njegovom tvorcu: “Ovaj otvoreni i pošteni njemački učenjak stoji rame uz rame s Platonom: njegov Christianopolis neuništiv je kao i ono najbolje u čovjeku”.

Ranokapitalistička utopija: država bez ljenosti

U izvrsnoj knjizi “Izum kapitalizma”, Michael Perelman donosi detaljan opis javne osude i borbe protiv ljenosti u osamnaestovjekovnoj Engleskoj. Teško je u tom tekstu ne prepoznati matricu koja je dovela do toga da se jugoslovenski radnici, koji su u prvim decenijama nakon Drugog svjetskog rata tretirani kao najbolji na svijetu, na izdisaju komunističkog eksperimenta tretiraju kao društveni talog sa kojim se treba obračunati. Prvobitna akumulacija gaji prezir prema lijenim radnicima: potrebno je učiniti sve da se bijeda i nezaposlenost koji će ih snaći prikažu kao zasluženi i sami po sebi razumljivi.

Ovako, navodi Perelman, piše Francis Hutcheson, učitelj Adama Smitha:
„Ako narod nije stekao radne navike, jeftinoća svih životnih potrepština potiče ljenost“.

Ovdašnji su “demokratski izabrani” vladari njegove riječi očito imali na umu: sve životne potrepštine su sve skuplje i skuplje, a to daje efekta – naši su ljudi izliječeni od ljenosti. Ini bezuspješno, često i preklinjući, traže zaposlenje. Ali posla nema, jer ga još nisu zaslužili. Pa ne bili ljenčariti.

A Josiah Tucker veli ovako: „Ukratko, jedini način da se suparničku naciju spriječi od otimanja vaše trgovine jest da se vlastiti narod spriječi da bude besposleniji i s više poroka od njih“.

Thomas Mun je pak bjesnio zbog „opće kuge našeg pušenja, opijanja, žderanja, običaja i rasipanja vremena na besposličarenje i užitak“.

Veliki umovi tog vremena, upregnuti u stroj za proizvodnju novca, slobodno su vrijeme smatrali skandaloznim porokom. Voltaire je, recimo, tražio da se, u cilju efikasnosti, praznici uvijek slave u prvu sljedeću nedjelju, koja je ionako neradna. Na taj način, izračunao je, poslodavci su radnike mogli natjerati da rade 40 dodatnih dana godišnje, umjesto da piju i žderu.

Prokleto slobodno vrijeme, kako se izboriti sa njim! Jedni su predlagali da sluge ustaju ranije, pa da sate prije zore, umjesto u spavanju, provedu u izradi ribarskih mreža, skupa sa ženama i njihovom djecom. Drugi su, pak, predlagali da se radnici na farmi, kada završe dnevne obaveze, natjeraju da pletu i vezu. Daniel Defoe nije krio oduševljenje spoznajom da u Norwichu „čak i djeca nakon četvrte ili pete godine mogu zarađivati svoj kruh“.

Već tada je postalo jasno da dati previše slobode ljudima nije dobro za slobodno tržište. Sloboda kapitala oduvijek je ovisila o neslobodi populacije. To ni sva sila retorike ljudskih prava ne može prikriti.

Vjerovatno niko u opisu uskraćivanja ljudskih sloboda u ime slobodnog protoka i umnožavanja kapitala nije otišao dalje od Jeremy Benthama, jednog od najgorljivijih advokata slobodnog tržišta. On je predlagao osnivanje firme (koju bi finansijski pomagala država) koja bi upravljala siromašnima. Nisam kopao dovoljno duboko u prošlost, jer sam lijen i ponosan na to, no moguće da je baš Bentham izumitelj human resources industrije.

Firma je trebala dobiti vlast nad, kako je pisao, „cjelokupnim teretom siromašnih“, a za početak je trebala izgraditi 500 zgrada u koje bi smjestila milion siromaha. Ne samo rad, nego i cjelokupan život tih ljudi, kao i njihove žive i još nerođene djece, bio bi pod kontrolom dioničarskog društva za čijeg upravitelja je Bentham predložio – sebe. Uštede na prehrani, odjeći i stanovanju bile bi maksimalne, a radna disciplina brutalna.

„Kakvu moć drugi tvorničar može imati nad svojim radnicima, da je ravna onoj koju bi moj tvorničar imao nad svojima? Koji drugi gospodar može svesti svoje radnike, ako su lijeni, na stanje blisko gladovanju, ne dopuštajući im da odu drugdje… I koji su to radnici, bez mogućnosti da udruživanjem povise nadnice, prisiljeni uzeti ma kako bijedne nadoknade…“, piše Bentham.

Kapitalizam, kako primjećuje Perelman, nije doslovce slijedio Benthamove savjete. Umjesto toga je pronašao suptilnije metode za kontrolu populacije.

Neke od tih metoda su i građanski ratovi i razaranje društva kao pretpostavka za pljačku društvene svojine, politika straha i izbor takozvanog „manjeg zla“. Jugoslovenski primjer pokazuje kako se puna kontrola populacije može ostvariti i putem nezaposlenosti, nacionalnih i vjerskih podjela koje još uvijek, uprkos svemu, ljude homogenizuju daleko brže i snažnije od bilo koje iteracije ideje društvene pravde.

Kako podsjeća Perelman, privatizacija zajedničkih dobara je bila (i ostala) osnovna tehnika prvobitne akumulacije. Nekada su bogati pripadnici plemstva ograđivali i prisvajali zemlju koju su prije toga dijelile i koristile cijele grupe ljudi. Šta se desilo sa našim firmama, tvornicama od kojih su kod nas živjele cijele grupe ljudi? Ogradili su ih i prisvojili neki novi privilegovani ljudi, pripadnici novog plemstva.

Sljedeći Perelmanov uvid je iznimno važan: u laissez-faire državi, ni država ni njeno pravo nisu tu da bi zaštitile one od kojih se uzima, nego upravo suprotno: da bi njihovo izvlaštenje bilo legalno. Kao što je plemstvo o kojem piše Perelman, „koristilo državu kako bi stvorilo zakonsku strukturu za ukidanje“ prava koje su imali prijašnji korisnici zemlje, tako su naše novonastale države i njihovi zakoni iskorišteni da bi sredstva za rad i imovina koju su koristili naši građani bila na legalan način oduzeta od njih i predana u ruke novih vlasnika.

Jesmo li to znali kada smo tražili državu i borili se za nju? A, nismo htjeli ovakve države? E, ali države jesu takve i jesu za to. Treba li pomenuti da, povrh svega, pravna država kojoj težimo kao civilizacijskom idealu, čijom uspostavom ima završiti naša tranzicija, nije tu da bi donijela pravdu izvlaštenima i osiromašenima, nego da bi učinila nelegalnom redistribuciju i, iznad svega nacionalizaciju – pravna država je tu da bi oni zadržali ono što su stekli u prvobitnoj akumulaciji, jer je pravna država odlučna u odbrani svetosti privatnog vlasništva.

A sve je počelo, prisjetimo se, pričom o tome kako smo lijeni i ništa ne radimo. Sve je počelo čuvenim jugoslovenskim vicom koji je glasio: „Oni nas ne mogu tako malo platiti koliko malo mi možemo raditi“.

Politika duga

Rad je moćno sredstvo kontrole. Kako je jednom u Perastu Srećku Horvatu i meni rekao Giorgio Agamben: „Rad je kontrarevolucionaran“. No postoji još moćnije sredstvo kontrole: dug. Da, svi jesmo u dugovima. I da, ne uspijevamo se iz tih dugova izbaviti.

Dug je, prije svega, kako primjećuje Lazzarato čiji uvid ponavljam, novi, savršeni oblik kontrole. Benthamova vizija zajednice pod punim nadzorom nevidljivog posmatrača stvar je prošlosti. Nadzor kakav je u Panopticonu zamišljao Bentham podrazumijevala je kontrolu prostora. Kroz sistem rada, obrazovanja, stanovanja i zdravstva ljudima je dodjeljivano tačno određeno mjesto, sa kojega su se mogli kretati striktno određenim putanjama. Povrh toga, podrazumijevao je kontrolu čovjekove sadašnjosti. Danas je takav vid kontrole izlišan: kredit znači kontrolu vremena, preciznije: dužnikove budućnosti. Koja je unaprijed odrađena ratama kredita koje će morati vratiti i svim onim stvarima koje će morati učiniti da bi ih bio sposoban vratiti.

Zbog te radikalne promjene načina kontrole, kako tvrdi Lazzarato, klasna se borba, nekada fokusirana na pitanje kontrole sredstava za proizvodnju i odnosa kapitala i rada, nužno mora fokusirati na promjenu odnosa dužnik/povjerilac. Tu leži istinska moć. U toj borbi, ljevici bi morala biti dragocjena svaka pomoć.

Pojava na intelektualnoj sceni figura poput Borisa Gunjevića, koje su u stanju zavrijediti poštovanje na više tačaka ideološkog spektra, najavljuje neke nove saveze. To što na njih, barem u ovom kraju svijeta, na dnu Evrope, nismo navikli, nipošto ne znači da nam nisu nasušno potrebni.

„Danas, kada više niko ne sluša kler“, kako u jednoj vanserijskoj pjesmi piše Aleksandar Bečanović, teologija je (iz ovog opisa isključite Crnu Goru: najprije zato što ovdje nema teologa, potom zato što je današnja Crna Gora klerikalna distopija, za koju ne važe načela modernosti, kojoj se ova zemlja kroz svoju istoriju, sa izuzetkom komunističkog poretka, junački opirala) ponovo vraćena u svoje prirodno, početno stanje. Koje bi jedan od naših, teolog Jacques Ellul, nazvao stanjem ne-moći. Podsjetimo: Ellul, kojega nazivaju i najvažnijim protestantskim teologom nakon Karla Bartha, u centar svoje hristologije smješta pojam ne-moć (non-puissance). Po Ellulu, “u Kristu je ostvarena punina ne-moći u smislu radikalnog odricanja od svake moći i svih na moći utemeljenih struktura, koje ne podrazumijeva uspostavu nikakve druge strukture”. Ellul insistira na razlici između ne-moći i nenasilja, koje uvijek prati neka društvena teorija i cilj. Nenasilje se bira jer je jedino ili najmoćnije sredstvo za postizanje cilja. Ne-moć podrazumijeva odustajanje od svih društvenih mehanizama i ciljeva. Otud je Hrist, kako Ellul sugeriše u knjizi Anarchie et christianisme, jedini istinski anarhista.

Možda je, dakle, danas, kada teologija više nema što izgubiti, trenutak kada – a ko bi povjerovao da ćemo se to jednom usuditi pomisliti? – trebamo oslušnuti što to govore teolozi? I ne samo zbog toga što bismo, opaskom da će oni koji su nekoć znali teorijski opravdati zelenaštvo, možda znati kako našu povijest duga privesti sretnom kraju, mogli podgrijati stara neprijateljstva, od kojih su, i iza kojih su, ostale tek ruševine. Ovdje je riječ o nečem drugom: o tome kako na ruševinama starog postići saveze za novo vrijeme. Koje, po običaju, ne radi za nas.

Savez je to koji predlažem vođen Schmittovim uvidom da su svi pregnantni pojmovi političke teorije zapravo sekularizovani teološki pojmovi. Stoga, teolozi nam o Bogu nemaju šta reći, jer o njemu znaju koliko i mi – ništa.  Ali bi mogli biti neophodni za razumijevanje sekularnog svijeta bez Boga.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)