CDM-ov Long Read: Ko od vas nije licemjer, neka baci prvi kamen

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Prošle je sedmice Ljubomir Filipović u „10 do 8“ postavio pitanje: da li je licemjerje evropska vrijednost?

Moj odgovor je: da. Licemjerje je sastavni dio svake civilizacije. Više od toga: ono je njena pretpostavka. U izvjesnom smislu, biti civilizovan znači biti licemjeran. Zašto? Između ostalog, zato što civilizacije nema bez utemeljujućeg nasilja, kao što je nema ni bez nasilja nužnog za njeno održanje. Da biste zasnovali civilizaciju, neke ljude morate otjerati sa njihove zemlje. Neke morate ubiti. Morate ograditi i vašim učiniti ono što nije vaše. Morate pljačkati okolne narode i njihovo bogatstvo koristiti da ozidate takozvane spomenike civilizacije i održavate represivni aparat koji distribuira takozvano pravo, koje takođe bude uvedeno tek nakon utemeljujućeg nasilja. Zato je Benjamin tvrdio da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva. Civilizacija je skupa i svaka ima brojne neprijatelje: da bi bila odbranjena, ona zahtijeva stalno nasilje.

Civilizacija, međutim, razvija modele kojima se sjećanje na utemeljujuće nasilje potiskuje u zaborav i reinterpretaciju. Ona je po pravilu reveizionistička prema vlastitom utemeljujućem nasilju. Istovremeno, ona je cinična prema svim onim (bez)brojnim formamam nasilja kojima se takozvani civilizovani poredak održava.

Međutim, kada civilizacija propada, kao što uživo gledamo propadanje američke Imperije, opada nivo hipokrizije i brutalno nasilje na kojem Imperija počiva postaje sve očiglednije. Postaje očigledno da Imperija ne samo da nema etiku, nego je čak i fingiranje malograđanskog morala postalo preveliko opterećenje za nju. Na kraju se sve svodi na apsolutno amoralnu golu silu.

Piše Pound u „Hommage to Quintus Septimus Florentis Christianus“:

„Theodorus će sretan biti zbog smrti moje,
kao što će neko drugi sretan biti zbog smrti Theodorusove,
pa ipak, svi o smrti  loše zbore“.

Da parafraziram Pounda. Licemjerje je svuda oko nas i svuda u nama – pa ipak, svi o licemjerju loše zbore.

U Crnoj Gori je isticanje nečijega licemjerja omiljena polemička strategija. Umjesto osporavanja argumenta, ovdje se po pravilu pribjegava asasinaciji lika onoga koji argument iznosi. Ta je polemička strategija bezvrijedna. Povrh svega, uporno moralizovanje nepogrješivo otkriva duhovnu bijedu moralizatora. U zajednicama niske etike moralizovanje je sveopšte. U čemu je problem? To što sam licemjeran, očito, ne znači da moja teza nije tačna. Pokušaj da se teza ospori isticanjem licemjerja onoga ko tezu iznosi intelektualno je bezvrijedna. Licemjerje nije logički dokaz. Kao što to nije ni svetost: to što je tezu iznio svetac ne znači da ona nije glupava. Takozvani sveci lupetali su ne manje od ostalih ljudi.

Standardna diskurzivna procedura ljevice podrazumijeva „razotkrivanje“ licemjerja Imperije. Zapadna desnica, pak, insistira na isticanju licemjerja potlačenih: periferije i Globalnog Juga. Obje su strategije u biti petparačke, zato što zahtijevaju minimalan – ako ikakav – intelektualni napor. Evo, na primjer. Jesu li litijaši licemjerni kada ćutke trpe odluke SPC kojima se kasapi Mitropolija crnogorsko-promorska i razvlašćuje im se mitropolit, na način koji njihov „Đedo“ nikada ne bi dopustio? Naravno da jesu.

Jesu li licemjerni stanovnici Ulcinja kada kažu kako bi Alabarov projekat poremetio etničku sliku zajednice. Jesu. Zašto? Zato što ti isti ljudi, kada se Evropljani protive dolasku muslimana u njihove zajednice, njih nazivaju fašistima. Dok odbijanje dolaska drugačijih ljudi u svoju zajednicu smatraju vlastitim demokratskim pravom. Jedan te isti stav je fašistički i islamofoban kada ga zauzmu Evropljani, a progresivan i demokratski kada ga se drže oni.

Jesam li licemjeran ja kada sam, vođen idejom „manjeg zla“, bio spreman tolerisati gadosti DPS-a, iz uvjerenja da je alternativa gadnija i od tih gadosti? Jesam, naravno. Dakle, da ponovimo: licemjeran sam ja, licemjeran si ti, licemjerni smo mi – pa ipak, svi o licemjerju loše zbore. Otkrivanje licemjerja kod drugih, a da se, pritom, navodno ne uoči vlastito licemjerje – sama je definicija licemjerja.

Teze koje sam iznio ilustrovaću sa dva filma.

Prvi naslov je iz serijala o Batmanu – „The Dark Knight“ Christophera Nolana.

Enormna gledanost Nolanovog Batmana navodi nas da pomislimo kako je publika prosto trebala film poput tog.

Kao što ga je trebala i globalna politička elita. Zato što je Nolanov film dvoiposatna, visokostilizovana, visokobudžetna odbrana liberalne demokratije i kapitalizma kao Svjetskog sistema, te Sjedinjenih američkih država kao predvodnika i zaštitnika (“Tamnog viteza”) tog poretka.

Zaplet je jednostavan: negativac, Joker, teroriše Gotham City. Batman je tu da grad zaštiti od njega. Ono što film čini kompleksnim jeste Nolanov tretman tanke linije koja odvaja dobre momke u borbi protiv loših momaka  i sprječava da i sami ne pređu na, Star Wars terminologijom rečeno, mračnu stranu. Nolan se istom temom bavio i u „Insomnia“, filmu u kojem Al Pacino igra Vil Dormera, detektiva koji postaje isti kao oni koje progoni. U tom filmu, istina je ono što na kraju, u samrtnom času, iskupljuje Dormera. U The Dark Knight, ono što na kraju spašava društveni poredak jeste – laž. (Anti)heroj u Insomnia-i ne pristaje na to da laž posmrtno sačuva njegov ugled uzora mladih i bijelog viteza reda i zakona.

U The Dark Knight, Nolan stvar izokreće naglavačke: da bi sačuvao ugled i imidž bijelog viteza koji je za života imao tužilac Harvey Dent (Aaron Eckhart), Batman pribjegava laži, a ta laž spašava društveni poredak, odnosno civilizaciju. I u The Dark Knight, samo žrtva ima snagu da iskupi: tu žrtvu podnijeće Batman. U Insomnia-i, Dormer se žrtvuje tako što saopštava istinu; u The Dark Knight, junak se žrtvuje tako što konstruiše laž. Uistinu: Kafkina misao “Od laži se gradi poredak u svijetu” činila bi savršeni sažetak i, ujedno, reklamni slogan Nolanovog filma.

Jer dobri momci u ovom filmu neprekidno lažu. Istina, zapravo, u The Dark Knight doživljava celuloidni progon. Zlikovac Joker lik je koji neprekidno insistira na istini. Jokerova teza je da je civilizovanost i uljuđenost građana Gothama lažna. On tvdi da je potrebno malo da bi uzorni građani postali bijesna rulja žedna krvi a civilizacija se ukazala kao klanica. Joker je opsjednut hipokrizijom, koju je odlučan razotkriti. Njegovi teroristički napadi na Gotham biće okončani ako Batman ispuni zahtjev: da skine masku i otkrije svoj identitet – otkrije, dakle, istinu o sebi. Da se to ne bi desilo, pobrinuće se tužilac Dent, koji će, ne bi li zaštitio stvarnog Batmana, slagati i pred novinarima objaviti da je Batman – on. Ne bi li uhvatio Jokera, inspektor/komesar Gordon izrežira sopstvenu (lažnu) smrt.

Joker je ubijeđen da je istina na njegovoj strani. Zamišljen kao anarhista i mizantrop darvinističkog smjera (“možeš preživjeti samo ako odbaciš pravila”), on zahtijeva da maske padnu. Ne samo Batmanova: on istrajava na tome da će građani Gothama, kada budu izloženi pritisku i opasnosti, odbaciti svoje maske civilizovanih i miroljubivih ljudi. Da bi dokazao da Joker nije u pravu, i Nolan je prisiljen da laže: kada građani Gothama izvedu svoj herojski akt koji opovrgava Jokera, to djeluje beskrajno nategnuto i neuvjerljivo – kao laž koja govori istinu (što je sama definicija kempa, koji je, opet, ključ u kojem je Tim Burton realizovao svoje Batman filmove). Nolan sam sebe hvata u laži: dobrostivi građani Gothama na kraju, žedni krvi, kreću u potjeru za Batmanom, koji je nepokolebljivi advokat njihove dobrote.

Ako je film u kojem je istina rezervisana za ultimativnog negativca bio tako popularan, ne govori li nam to nešto o netrpeljivosti koju gledalište osjeća prema istini, ne sugeriše li to krajnju nepoželjnost istine? The Dark Knight govori upravo o tome. Film poručuje da nam istina ne treba. Doista: istina je incidentna i destruktivna. Istina ima snagu da uništi svijet: nije li, konačno, Apokalipsa, raskrivanje, trenutak u kojem Hrist objavljuje istinu, nakon čega ovaj svijet prestaje da postoji?

Simon Critchley sugeriše da je razlika između demokratije i ostalih društvenih uređenja u tome što je demokratsko društvo svjesno “svoje uvjetovanosti i operacija moći”. Po njegovom tumačenju, građani koji žive u demokratiji svjesni su, navodno, onoga što stoji u temelju poretka, a što, navodno, u ostalim porecima ostaje skriveno od građana. Da pojednostavimo: demokratija je govno ali građani demokratije znaju da je govno. The Dark Knight nam, i to je velika, iako ne i hotimična Nolanova zasluga za kritiku demokratije, pomaže da shvatimo da to nipošto nije tačno. U demokratiji, građanima je kroz pluralizam partija (koje su sve nosioci hegemonije) i metež informacija (koje čine zaštitnu mrežu za zaustavljanje istine), ponuđeno da u demokratskoj proceduri biraju jednu od mnogih lažnih istina.

U The Dark Knight narod je stoka: građanstvo je “prazni prostor” koji po svaku cijenu mora biti zaštićen od upada istine, sa kojom se nije u stanju izboriti. Batman: “Ponekad istina nije dovoljna. Ponekad, ljudi zaslužuju više. Da vide da se ostvaruje ono u što vjeruju”. U datom slučaju, to znači: ljudi zaslužuju da vide kako se ostvaruje laž u koju vjeruju – iskaz, obratite pažnju, nije Jokerov, nego Batmanov. Kažu da se, nakon što je Hruščov 1956. saopštio istinu o staljinističkim zločinima, komunizam nikada nije oporavio od toga. Demokratija nema tih problema – The Dark Knight nas uči zašto je presudno važno ne suočiti se sa istinom o akcijama (koje podrazumijevaju i zločine) nužnim da bi se održao demokratski poredak.

Da bi očuvali poredak, Batman i dobri momci pribjegavaju čitavom setu kršenja ljudskih prava kojima, u svojoj borbi protiv terorizma, pribjegavaju američka i druge zapadne države. Tu su: mučenja zatvorenika, nezakonita i tajna hapšenja stranih državljana u inostranstvu i njihov transfer u Ameriku, zaključno sa prisluškivanjem cjelokupne populacije Gotham Citya: za njeno dobro i sa dobrim razlogom, dakako. Ako je George W. Bush gledao The Dark Knight, biće da je do suza bio dirnut, te da je u sudbini Batmana, zaštitnika svjeta koji pristaje da ga svijet mrzi, prepoznao sopstveni lik.

U žižekovsko-lacanovskoj interpretaciji Joker bi, vjerujem, predstavljao upad Realnog u Simboličko. Ludilo je kao gravitacija: čovjeka treba samo malo gurnuti da počne da djeluje, kaže Joker. Koji čitavo vrijeme ruši simbolički poredak Batmanova svijeta, koji ovaj nastoji odbraniti. Isprva izazvan da skine masku, Batman, preuzimajući na sebe krivicu i transformišući se od zaštitnika zajednice u otpadnika, zapravo preko postojeće navlači još jednu masku. Batmanov junački bijeg njegovo je posljednje oružje protiv anarhije koju bi donijela istina. Joker je, na neki način, Batmanov sinthome, “samo psihotičko jezgro njegovog Realnog”.

The Dark Knight se, primijetimo, na koncu pretvara u varijaciju Fordova klasika The Man Who Shot Liberty Valance – to je moj drugi film-primjer. Fordov film studija je o laži na kojoj je izgrađen poredak, laži koja je morala postati istina, e da bi Divlji zapad postao civilizacija. Stoddard, čovjek posvećen redu i zakonu, postaće kongresmen, guverner i senator, zahvaljujući reputaciji “čovjeka koji je ubio Liberty Valancea”, zloglasnog revolveraša. Ali Valancea nije ubio on, nego kauboj Doniphon. Čitava Stoddardova reputacija (kao i ona tužioca Denta u Nolanovom filmu), sve značajne stvari koje je učinio na širenju zakona i civilizacije, kao i sam sistem u kojem je izabran za “predstavnika naroda”, bili bi ugroženi ako bi se otkrilo da su zasnovani na laži. Doniphon (kao Batman u Nolanovom filmu) osmislio je laž koja će odbraniti/ustanoviti poredak. I u tišini se povukao u samoću, daleko od civilizacije.

Fordov film u moćnoj završnoj sceni podsjeća na etičku manjkavost čitave konstrukcije. Nolanov film ne samo što je odlučan da se izvuče sa svojim savršenim zločinom protiv istine, nego ustrajava na tome da je utemeljujuća laž ultimativni herojski čin i etički izbor.

Ovaj bi tekst bilo iznimno manipulativno i zlobno shvatiti kao odbranu licemjerja. Upravo suprotno: moja je teza da je licemjerje sveprožimajuća struktura, koja se proteže kroz kako ljudsko društvo, tako i ljudsku egzistenciju. Licemjerje nije tek cijena postojanja civilizacije: ono je cijena postojanja.

Molim za još malo vaše pažnje. Hajde da zajedno odradimo jednostavan misaoni eksperiment.

Zamislimo jedno jedino ljudsko biće. A onda zamislimo sve leševe koje je to biće pojelo da bi doživjelo osamdesetu godinu. Zamislimo tu piramidu zaklanih, višu od one Keopsove. I to biće i njegov život, makar u pitanju bili Thomas Mann ili Homer, vrijedno je svih smrti koje su bile nužne da bi ono živjelo? Tamo gdje je odgovor na ovo pitanje “da” – tačno tu počinje civilizacija. Uostalom, čime zavređujemo pravo na klanje i proždiranje? Našim pjesmama i filozofskim uvidima o agoniji drugih čija je funkcija da pribave energiju za našu takozvanu umjetnost i takozvano mišljenje? Svaki dan  našeg mišljenja i pjevanja znači samrtni hropac onih koje ćemo požderati bez kajanja, bez i jedne misli o njihovoj patnji. I to je ta savršena ravnoteža prirode, koja i  nije drugo nego klanica što odjekuje ropcem umirućih i u kojoj, u svakom trenutku, nešto kolje i proždire nešto drugo?

Zamislili smo, dakle, prosječno ljudsko biće za čiji je život nužna smrt stotina, ako ne hiljada životinja. Sprječava li to junaka naše male ilustracije da nježno voli životinje: pse i mačke, recimo, da brine o njima i oplače njihovu smrt? Ne, naravno.

Laž je upisana u društvo, u materiju, u svijet. Hipokrizija je, kao i mimikrija, strategija (samo)održanja. Iz tog razloga, istina je najčišće revolucionarno nasilje: jer ona ne smjera preoblikovanju svijeta, nego njegovom ukidanju. Iz tog razloga je Otkrivenje Jovanovo daleko radikalnije od svih revolucionarnih tekstova koji su mu slijedili.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)