Cicvarićev naum u realizaciji Vučića i njegove kamarile

Piše

Slavko Mandić

Velikospski projekat Svi Srbi u jednoj državi, ili njegov današnji oblik pretočen u Srpski svet vjekovima traje. Korak po korak, težnja da Crnogorci, Makedonci, Hrvati posebno, ali i Bošnjaci i svi ostali oko srbijanskog jezgra postanu Srbi, i to oni izvorni, prevareni u nekoj ranijoj dobi od nekoga ko je htio da pravi drugačije nacionalne torove, pomicala se sa tačke stvaranja.

Srba je, bilježe popisi, svaki put od kad je zajahala snažnije ideja posrbljavanja i kada se kesa toliko odriješila da joj se dno nije viđelo, bivalo sve više i više. To je postao državni projekat, a kad je nešto za državu važno, onda je sve dozvoljeno. Tako je pokušaje asimilacije tumačila srbijanska politika, jednako kao i ona intelektualna, u čije je središte bilo stvaranje velike i moćne Srbije. Svaki neuspjeh u realizaciji tog plana, pa čak i usporavanje, smatrano je gotovo kao izdaja nacionalnih interesa.

A evo kako je to izgledalo iz pera Krsta Cicvarića, srbijanskog žurnaliste iz vremena kralja Aleksandra, pa i prije i poslije njega, objavljenog daleke 1925. godine.

Članak iz Cicvarićeva „Dnevnika“, prenesen u splitskoj Jadranskoj pošti 1925. godine

Posrbljavamo Dalmaciju!

Cicvarićev „Dnevnik“ donio je nedavno sljedeći recept na adresu Vlade:

Ova država danas stoji na Srbima, i to će možda uvijek tako ostati. Stoga je za našu današnju državu najznačajnije kako da se srpski element što više pojača, kako da se državi što više da srpski karakret. To je problem kome se moramo svi posvetiti i najviše posvetiti. Da bismo ga što bolje i što brže riješili, mi treba da se uključimo kod Francuza, kod Italijana, kod Poljaka, kod Čeha, kod Rumunja pa i kod Turaka. Mi moramo postaviti sebi kao glavni zadatak da ovu državu napravimo Srbijom, da je što više napravimo Srbijom. I mi stoga moramo na sve moguće načine pomagati snaženje srpskog elementa u našoj državi. Najveću pažnju, u tome pogledu, mi moramo pokloniti Makedoniji, koja je za nas, u nacionalnom pogledu, od najvećeg značaja. Treba Srbe što više naseljavati po Makedoniji, naročito u pograničnim krajevima. Ne treba žaliti sredstva koja su potrebna da se izvrši kolonizacija Makedonije. Stanovništvo koje je nesigurno za našu državu treba potiskivati, naročito potiskivati od granice. Ne bi bilo zgorega nesigurno makedonsko stanovništvo naseljavati po Hrvatskoj, kako bi ova sve više izgubila svoj današnji katolički karakter. Zemlju u Hrvatskoj nipošto ne davati Hrvatima nego samo pravoslavnim tj. Srbima i onima koji se smatraju kao Bugari (a koji je u Hrvatskoj biti pravi Srbi). Što se tiče Bosne i Hercegovina, tamo treba energično potiskivati i katolike i muslimane, tamo treba Srbima dati najpunijeg maha gdje god se može, zemlju treba oduzimati od katolika i muslimana i davati je Srbima.

Bosna i Hercegovina moraju biti čisto srpske.

Posrbljavanje Dalmacije nije lak posao ali i na tome se mora raditi.

Srba ima dosta u svijetu. Sve ih treba pozvati da dođu u Otadžbinu i svima treba dati mogućnost da u Otadžbini lijepo žive. To nije nemogućno, samo ako se država predano stavi u službu srpske stvari.

Posrbljavajmo našu zemlju, posrbljavajmo je što brže, što energičnije.

Ima nas i amo i tamo svakakvih, na sreću iz dana u dan sve to manje.

Tekst je objavila Slobodna Dalmacija 02. septembra 1995. godine

Danas kad čitamo tekst Krsta Cicvarića, iz te 1925. godine, vidimo gotovo identičnu sliku srbijanskih odnosa prema susjedima iz onog vremena. Ovaj novinar žute štampe, tvorac srpskog tabloidnog novinarstva, slao je upute vlastima kako da posrbe Makedoniju i Hrvatsku. Crna Gora je već bila porobljena. Nad njom je Aleksandar Srbin, crnogorski unuk, načinio pogrom strašni i genocid koji se na ovim prostorima do Srebrenice nije dogodio.

Sve je isto i danas.

Žestoko nasrće Aleksandar Vučić i njegova kamarila. Srpski svet, u prevodu neinventivnog i neinteligentnog Aleksandra Vulina, ministra policije Srbije, kome očigledno nije najjasnije kojim se poslom bavi, ali je dovoljno jasan bukač, urlikač bolje rečeno, koji zbori ono što mu se reče i nastoji svim silama da sprovede u (ne)djelo projekat od koga se svakome normalnom koža ježi.

Istina, njegova interpretacija Vučića je prilično blijeda, pa je stoga šef mu i vlasnik njegovog i njihovih života poprilično nezadovoljan i mora da ispravlja krivu Drinu kod Marića i Sarape, dok mu pomažu Vučićevići, Rakići i Antići, Bećkovići i novouzrasli i uzdignuti do Vučićevih visina raznorodni Šapići.

Cicvarić piše to što misli. Bori se za svoju svetu stvar. Želi državu kolika je i zemaljska kugla. I da se zove Srbija u kojoj će i bijeli i crni, i crveni i žuti biti Srbi pravoslavne vjere. On ima plan kako to ostvariti. I plasira ga vlastima od kad je stasao pa dok su ga partizani 1944. godine strijeljali. Jasno kao dan.

Taj plan koji ispostavlja Cicvarić vlastima za asimilicaju ili posrbljavanje Dalmacije uspio je jedino u Crnoj Gori.

Zbog čega baš na ovom tlu, đe su se susrijetale iskre slobodoumlja i varničio antifašizam u punom smislu, a danas gotovo sve upravo na fašizam miriše?

Crna Gora je počela da se budi.

Uspavanost iz vremena kada su pojedinci iz minule vlasti mislili da je i za njih i državu dovoljno što postoje, polako prolazi. Viđeli su Crnogorci i njihovi prirodni saveznici da je đavo odnio šalu. Da će, ako ne bude njih iz vremena đedova i prađedova, Cicvarićev naum završiti posao.

Definisali su i izdaju i izdajnike. Zna se ko su i od kakvog su materijala načinjeni. Zato je sad lakše i zato sad samo treba srce. Ono crnogorsko, koje je vjekovima slobodarski kucalo i Crnu Goru, gnijezdo sokolova i orlova, činilo dugo jedinom slobodarskom oazom na ovom dijelu Evrope.

Za Cicvarića, koji je očigledno volio svoju Srbiju toliko da je i drugima želio da budu Srbija i Srbi, reći ću još da je bio ideolog i da je napadao i žigosao narodne parazite, korumpirane nitkove i belosvetske prevarante. Bio je pismen za razliku od današnje žute štampe i požućelih tabloida. Nije napadao svoju zemlju, kako to radi ova izujedana zlom i pizmom, nepismena i neznavena družina plaćenika, za koju zdravorazumski, pa i oni drugi združeno kažu da su dno dna.

Nije potrebno naglašavati o kome se radi. Prepoznaće se a i prepoznaće ih oni koji ovo budu čitali.