Kolumne

Čisto jugoslavenstvo i velikosrpska gusjenica

Piše: dr Ivo Banac

Juraj Križanić je vjerovao da svi Slaveni govore ruskim jezikom, koji je najizvorniji “kako se čujet u Hervatov, ali pak to ne vezdi, nego liho u jednom malom kutu zemlji, okolo Kupi riki vo ujezdu Dubovca i Ozlja i Ribnika ostrogov“, dakle u njegovu zavičaju. Pored razumljive predrasude da se najbolje govori u rodnom kraju, ovako što je bilo moguće u sedamnaestom stoljeću, kad je Križanić mogao pratiti mijene slavenskih govora od prvog proplanka do naredne doline, od Obrha do Tobolska, na krajnjim granicama vserossijskim, od najbližeg pritoka Kupe do velikog Irtiša, i to bez ikakvog posredstva moderne države, njenih zakona i pravila, škola i kulturnih ustanova, glasila i jezičnih standarda. Danas to nije moguće ni preko Kupe, a sve manje i preko Une.

To nije posljedica „postojanja četiri ‘politička’ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatskosrpskog/srpsko-hrvatskog“ kako bi nas željeli uvjeriti ideolozi novojugoslavenstva okupljeni pod suncobranom četiriju civilnih udruga (Centar za građansko obrazovanje, Podgorica; Udruga Kurs, Split; Udruženje Krokodil, Beograd; PEN Centar BiH, Sarajevo), uz sponzorstvo njemačkih zaklada Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD, nego povijesnog razvoja i društvenih obrazaca modernosti. Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju nam je prošlog tjedna predstavila nekolicina potpisnika, nije ni filološki ni lingvistički tekst. Uostalom, od 228 prvopotpisnika samo devet (4 odsto) su lingvisti, od toga samo dvojica od imena: Ranko Bugarski i Ivan Klajn, obojica iz Beograda. Zato nema nikakve dvojbe da je riječ o političkom manifestu s jasnim pretpostavkama i ciljevima. Pretpostavka o postojanju zajedničkog (ali neimenovanog) standardnogjezika jednostavno nije točna, jer su i hrvatska i srpska jezična standardizacija već etablirane pojave, a standardizacije bosanskog i crnogorskog jezika, premda još dijelom osporavane, već su gotove činjenice. Pretpostavka o ,,nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante“ također je netočna, jer ne samo da promiče unitarnu jezičnu praksu iz jugoslavenskih vremena, nego daje svoje tumačenje raspada Jugoslavije u velikosrpskom ključu. Nisu, naime, Jugoslaviju “nasilno razdvajali“ oni koji su tražili emancipaciju i priznanje svog jezika, nego oni koji su ih u tomu sprečavali i svoj velikodržavni i imperijalistički program promicali oružanom silom, pod firmom jugoslavenstva.

Unatoč svemu što se dogodilo od 1990. naovamo, svijet jugoslavenskog unitarizma danas je navlas isti kakav je bio i prije stotinu godina, razdoblju u kojem je Deklaracija o zajedničkom jeziku mogla i imati nekog izgleda. I onda su, još pod umirućom Austrijom, postojala uredništva i koterije što su, čak mnogo otvorenije, zagovarale odumiranje hrvatske, srpske i slovenske književnosti (dakle, jezika), kako bi nastala „književna Jugoslavija, jedinstvena bar po jeziku“ (Dragutin Prohaska, Hrvatska njiva, 29. prosinca 1917). I onda se, u prvim danima “Prevrata“, nudio “idejal Jugoslavije“, koji nije “nikada bio samo nacionalan“ nego i „kulturan i socijalan“ (Milan Pribićević, Književni jug, 1. siječnja 1919).

Mentalni svijet unitarizma uvijek se opirao povijesnoj zbilji i bio dosljedno protupovijestan. ,,Sve naše pokrajine“, tvrdio je Milan Pribićević, ,,napravili su naši neprijatelji, Švabe i Madžari. Nismo mi“ (Srpsko kolo, 10. lipnja 1920); što implicira da su posebni južnoslavenski narodi hrvatski, srpski i ostali, kao i države koje su na njima nastale također djelo stranih neprijatelja. Premda autori Deklaracije priznaju postojanje “razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama“, što je očito, oni nedvojbeno vide prednost u nedostatku tradicije, kao što je uvijek bio slučaj s jugoslavenskim unitaristima.

Zar ne bi bilo lijepo, nadaju se, kad bi “naši narodi“ bili prazan list papira, na kojemu bi žreci bez katedre, Snježana Kordić i njena sljedba, mogli ispisati novu, čistu, beskonfliktnu povijest? Zar ne bi bilo zgodno uskliknuti s tvorcem moderne Kine kako su osobitosti i ,,našeg“ naroda „siromaštvo i bjelina“: ,,To je naizgled loše, a stvarno je dobro… Na bijelom, čistom listu papira mogu se napisati najnovije i najljepše riječi, mogu se naslikati najnovije i najljepše slike“?

Prostor čistog, bijelog i praznog unitarizma uvijek je pogodovao velikosrpskom imperijalizmu. Tako je i danas. Autori Deklaracije možda misle da su se solidno ogradili od svakog prigovora koji bi vukao na neravnopravnost jezika (ili, po njima, varijanti zajedničkogjezika), ali na rubovima njihova bijela papira već gricka gusjenica nepatvorene vukovštine.

Tako je prof. Aleksandar Milanović, s Filološkog fakulteta u Beogradu, prije dva mjeseca, još jednom mjerodavno artikulirao uvjerenje kako je Vuk Karadžić bio u pravu kad je rekao „kako smatra da su svi Srbi štokavci, i da su svi štokavci Srbi“, te da je takvo stajalište bilo posve u skladu s tumačenjem europskog romantizma „da se čitava duhovna i materijalna kultura jednognaroda ostvaruje u jeziku“. Štoviše, po istom gospodinu, u 20. stoljeću konfesionalni je kriterij, nažalost, pobijedio lingvistički u razgraničenju naroda i nacija, ,,pa danas govorimo o Srbima tj. pravoslavcima, Hrvatima tj. katolicima i Bošnjacima tj. Muslimanima“.

Milanović smatra kako “nastajanje novih nacija i novih političkih jezika iz srpskog etničkog i jezičnog korpusa“ nije zaustavljen proces. Stoga je Karadžićevo načelo još uvijek “podsticajno“ (Politika, 13. veljače). Nameće se logičan zaključak kako današnji unutaristički revival u prvom redu želi zaustaviti emancipaciju bosanskog i crnogorskog jezika. Stara je to tema kod naših unitarista, koju je još 1919. razložio Svetozar Pribićević: ,,U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime [pored srpskog, hrvatskog i slovenskog]. Padom stare bosanske feudalne države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti“ (Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 24. veljače 1919). Zato i potpisnik Deklaracije, akademik Ivan Klajn, bez maske ,,policentrične standardizacije“, otvoreno “podseća da je davno usvojen naziv srpsko-hrvatski i da pri tome treba ostati. ‘Bosanski ili bošnjački je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji’“ (Politika, 1. travnja). Sve drugo je za naivce i njemačke zaklade.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Anominus
Gost
Anominus

I. Banac je nerelevantan lik, koji razmišlja u stereotipima, s predrasudama i na valovima “nove hrvatske zbilje”. Nije unitarizam problem za civilizovane narode, poput Njemaca i Talijana, koji su nastali ujedinjenjem naroda sličnoga porijekla, ali mnogo različitijeh jezika (do nerazumijevanja), već je problem provincijalni narcizam pomognut (da se ne zaboravi) interesima dvije glavne Crkve. Čak ni u to XIX stoljeće,… Više »

ja lično
Gost
ja lično

a kakvi su rvacki genijalci.jedinstvo oni uvijek smatraju unitarizmom i velikosrpstvom.đe na svijetu postoji drzava u kojoj nema nčega zajedničkog nego se desetine individuiteta svađa i dijeli.jezik je sličan gotovo isti i on je u YU mora biti proglašen za jedinstveni Jugoslovenski.svako odstupanje od toga je rađalo nacionalizne hrvata srba muslimana

R. Srpska
Gost
R. Srpska

ja lično…. u CG ga proglašavajte kako oćete, ne zanima nas ni malo. Međutim ne gaji ambicije da će Srbi svoj jezik zvati drugačije no srpski. Pazi malo tvog bezobrazluka, ti bi nama nametao nekakav jugoslovenski jezik.

Anominus
Gost
Anominus

Jezik pravoslavnijeh Bošnjaka i nije srbski, već bosanski.

R. Srpska
Gost
R. Srpska

Anominus… jezik se ne naziva po rijekama, kao što se ni narodi ne nazivaju po kotama, planinskim vrhovima i po brdima. Knjigu za 4. razred OŠ u ruke. Znam da ti je teško, ali moraš.

Budimo realni
Gost
Budimo realni

Ko ovo procita do kraja mora da je lud! Đe nalazite ove likove sto misle da su svu pamet svijeta popili, a ne vrijede boba?

gost
Gost
gost

Nije toliki problem dje oni nalaze ovakve likove, no dje ti naletis na ovakav tekst i ostavis ovako emancipovan komentar?

Budimo realni
Gost
Budimo realni

U pravu si! Da je srece ne bi naisao na ovo citajuci CDM, a hrvatske portale ne posjecujem kao ni srbijanske tako da u normalnim okolnostima ne bi citao ovakve ludosti.

Send this to a friend