Crna Gora je Ponovo u Modi

Dobro jutro! Nakon jučerašnjeg dana sam mnogo optimističniji kada je u pitanju budućnost Crne Gore. Priča o pokradenom referendumu i o tome da je “21. maj” praznik podijela, svele su se na DF i njihovu intelektualnu svitu. I ne može da izazove ništa sem ogromnu količinu susramlja.

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Crna Gora je Ponovo u Modi

Litijaški pokret u Crnoj Gori je 2020 imao hendikep 3+, da se izrazim kladioničarskim žargonom. Taj hendikep ga je činio prijemčivim za mnogo širu publiku od njegove ideološke reakcionarne baze. I to iz prostog razloga što je u pitanju bio opozicioni pokret. Kada ste protiv vlasti, kada vam se daje širok prostor za kritičko promišljanje i dovođenje u pitanje autoriteta, vi ste onda u prednosti na početku. U zemlji iscrpljenoj tranzicionim autoritarnim vođstvom, biti opozicija značilo je biti mlad, buntovan, zanimljiv – u najmanju ruku estetski svjež. Tokom litija i nakon 30-avgustovskog slavlja, cijela jedna generacija nipstera (naci hipstera) učinjela je da velikosrpski nacionalizam doživi aggiornamento – stilizaciju, meko osvježenje. U kafanskom dnu društvenih mreža rodio se viralni turbo-kontrarevolucionar. Litija je postala TikTok hit. Gromoglasno „ne damo svetinje“ se emitovalo u 4K u lajvu. Estetizovani digitalni fundamentalizam za masovno konzumiranje.

Obnova srpskog nacionalizma trentuno živi posljednje dane kroz proteste u Srbiji, kojima će Vagnerova slika na čelu kolone i beretke “veterana”, na kraju i presuditi.

U Crnoj Gori su ljudi već prozrjeli prevaru. Stari liberal, ražalovani oficir crnogorske vojske više nije mlad i ima blizu četrdeset godina, kao i mim serdari koji su se konačno ogolili i koje danas svi vide kao ono što jesu – isprazni Vučićevi botovi.

Sada, pet godina kasnije, srpski nacionalistički mim je izblijedio, a iza njega ostao ogoljen Vučićev bot aparat. Nema više ni ironije, ni svježine, ni otpora. Samo puki poslušnici i proizvodni kadar za tabloide i budžetske stavke. Umjesto Milice Špadijer – ostali su Markuš i Dajković. I to je to. Samo par konfekcijskih desničara još bleji po mrežama, ali ih više niko ne zarezuje. Demokrate su se sakrile u mišju rupu, a ni Mandić ne smije direktno protiv praznika. Ćuti. Jedino još javno buriču Knežević, Dajković i Markuš. Ali ih niko ne čuje.

Vrijeme je učinilo svoje i Crna Gora se juče crvenila.  Juče se slavilo. Autentično, razigrano, šaroliko. Bez potrebe da se objašnjava, bez potrebe da se pravda. I što je najvažnije – bez DPS-a, SDP-a i ostalih partija da barjače slavljem. Jer više se zastava ne može vezivati za partiju. Partije su se sakrile.

Dan nezavisnosti je postao spontan. Organski. Bez potrebe za scenografijom. Zastava na balkonu, pjesma na ulici, ponos bez komandovanja.

I to je trijumf. Ne politički – kulturološki.

I što je najzanimljivije – najveći trijumf te ideje danas žive njeni bivši protivnici. Pogledaj Dragana Krapovića: čovjek koji je 2006. bacao kamenice na kolonu koja je slavila, danas predvodi Ministarstvo odbrane države koju nije priznavao. Pogledaj Borisa Bogdanovića: od arhivara „dokaza“ o „pokradenom referendumu“ do čuvara institucionalne regularnosti nezavisne Crne Gore. Vrijeme je čudo.

Zato danas ne treba nikoga ni osuđivati ni ćerati iz kola zbog grEhova iz prošlosti. I ne dozvoliti da neko ponovo pokušava da privatizuje državu i patriotizam. Ni partijom, ni krstom, ni kablovskim operaterom. Zastava pripada svima. A država nije više zadatak – nego neko normalno stanje.

Slavimo. Ali bez fetišizacije. Bez kompleksa. Bez navijačke logike.

Crna Gora je ponovo u modi. Ne kao brend, ne kao kampanja, već kao osjećaj normalnosti. Kao ideja koja je preživjela i pokušaj demontaže, i opsadu, i litije, i tehničke vlade, i eksperimente. Ideja koja je sada ušla u fazu spontanog trajanja.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.