Crnogorska Spoljna Politika – Laboratorija Strateškog Idiotizma

Dobro jutro! Ako bi Šimon Perez danas šetao hodnicima crnogorskih institucija, vjerovatno bi svoju čuvenu opasku „strateškom idiotizmu“ Netanjahua mogao ugravirati iznad vrata Ministarstva vanjskih poslova. Crna Gora je, valjda jedina zemlja na svijetu koja ima dva ministra vanjskih poslova – jednog po funkciji, drugog po stvarnoj političkoj moći.

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Crnogorska Spoljna Politika – Laboratorija Strateškog Idiotizma

De iure, resor vodi Ervin Ibrahimović, koji kao da vodi regionalnu turističku agenciju, a ne ključno ministarstvo. De facto, najuticajniji čovjek za međunarodne odnose dolazi iz PES-a – Filip Ivanović, donedavni NATO-skeptik, promoter „neutralnosti“, danas born again transatlanticista koji u svakom intervjuu citira deklaracije koje je do juče kritikovao.

Ovakva dvoglava diplomatija ne bi bila problem da postoji makar privid koordinacije. Ovako, dok jedan putuje po regiji i pravi saopštenja koja niko ne čita, drugi zastupa SPC više nego državu Crnu Goru i iz sjene kroji politike koje zbunjuju i saveznike i protivnike. I sve bi to bila samo još jedna epizoda našeg političkog apsurda, da cijenu ne plaća državna reputacija.

Ibrahimović, uprkos funkciji, očigledno nije dorastao izazovu. Ako dozvoljava da mu Ivanović i predstavnici bivšeg Demokratskog fronta svakodnevno podmeću klipove u točkove, da mu ruše autoritet i da ga pretvaraju u figura decorativa crnogorske diplomatije – onda treba da se zapitamo da li je uopšte trebao da prihvati funkciju koja mu je očigledno nekoliko brojeva velika.

Ovih dana to smo vidjeli i na primjeru Savjeta Evrope i članstva Kosova. Ministarstvo je kasnilo 24 sata sa reakcijama i ostavilo prostor za još jednu političku krizu sa DF. Onda imamo i pitanje Ukrajine, koje je do juče bilo najčistije u crnogorskoj spoljnoj politici, sada je postalo poligon za kalkulisanje i izbjegavanje neprijatnih pitanja.

U toj konfuziji, Milojko Spajić pokušava da izbalansira između koalicionih pritisaka i formalne evropske agende, svjestan da svaka jača podrška Ukrajini može izazvati potrese u njegovoj krhkoj većini. I iako mu mnogi zamjeraju što često izbjegava direktne stavove, realno – mnogo ozbiljniji problem od premijerskog izbjegavanja jeste činjenica da ni formalno ministarstvo, ni Ivanović kao glavni operativac, ne daju jasne, pravovremene i konzistentne poruke.

Primjer sa otkazivanjem sastanka sa Zelenskim je samo kulminacija te konfuzije. Uz opravdanja koja se ruše već na Google pretragama, uz nesigurne izjave i neadekvatne pripreme, crnogorska diplomatija djeluje kao improvizovani teatar, a ne kao aparat ozbiljne zemlje, članice NATO-a i kandidata za EU.

Ono što dodatno zabrinjava jeste transformacija Filipa Ivanovića, koja je po mom sudu cinična i prividna, i iza nje se krije ono što se krije i iza njegovod partnera sa Univerziteta. Nekadašnji kritičar NATO-a, danas vodi ključne diplomatske kontakte sa Vašingtonom i Briselom. Problem nije u promjeni stava – ljudi mijenjaju uvjerenja. Problem je što Ivanović ni danas ne uspijeva da sakrije tragove stare agende. Njegove „neutralne“ poruke, uz dvoumljenja i izbjegavanja jasnih osuda Rusije, govore više od svakog saopštenja. U pokušaju da se nametne kao glavni glas spoljnih poslova, Ivanović Crnoj Gori pravi više štete nego koristi, jer umjesto da zemlju pozicionira kao jasnog i dosljednog saveznika Zapada, svaku priliku koristi za sitna balansiranja i poruke koje zbunjuju naše partnere.

Ova puzajuća dezorijentacija u diplomatiji je opasnija od svih domaćih političkih igara. Jer dok mi interno kalkulišemo, svijet ne čeka. Ako Crna Gora nastavi ovim putem, to će biti političko samoubistvo na međunarodnoj sceni. Još jedan dokaz da ni EU, ni SAD ne mogu ozbiljno računati na zemlju koja ne zna šta hoće. Ili zna, ali se stidi to da kaže naglas.

Toliko za danas i za ovu neđelju. Čitamo se ponovo u poneđeljak.