Crvenokravataši po mjeri fotelja

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Demokrate već dugo izgledaju kao da im je političku strategiju, narativ i javni nastup osmišljavao pijani Momir Bulatović, a „ispravljao“ trijezni Aleksandar Vučić. Tu je čitava ikonografija: dva broja manja odijela zakopčana po sredini punih stomaka, crvene kravate i pogledi neopterećeni inteligencijom. Izgledaju i zvuče kao da vam svakog trena mogu ulećeti u kuću sa „Neka je sa srećom, domaćine!“, čekajući da odgovorite sa „Nazdravlje, kumašine!“

Njihova čitava ideološka p(r)izma stala je u onu parolu „Milo, lopove“. I van toga nema nikakve suštine ni dubine. Samo folklor.

Prilikom odabira narativa i kostima, Demokrate su ciljali na svoje glasače, pretendujući na radničku klasu iz ruralnih periferija. I potpuno su promašili. Stereotipizacija je prećerala i otišla u karikaturizaciju. Oni svog prosječnog glasača vide kao sredovječnog čovjeka, sa neurednom bradom, koji se ujutru prvo tri puta prekrsti, pa popije tri rakije našte srca. Taj izmaštani glasač onda śedne ispred kuće na bijelu plastičnu stolicu, u trik majici, sa drvenim krstom oko vrata i čačkalicom između usana. Gleda oko sebe oće li se pojaviti neki komšija da popiju još koju rakiju, jer se valja zbog zdravlja. Ili oće li doć Aleksa Bečić, ili makar Momo Koprivica, sa promo materijalima, kafom i ratlukom, na čašicu razgovora.

Ovakav glasač, na kojeg pretenduju Demokrate, postoji samo u partijskim ispraznim glavama Demokrata; prvenstveno Borisa Bogdanovića kao ideologa ne-više-tako-mladih crvenokravataša. Podcijenili su ljude, i što se više guraju da izgledaju kao gore pomenuti lik, kojeg ćemo u svrhu teksta nazvati Milovan, to njihova moć više opada.

Zbog toga Demokrate moraju da se u posljednje vrijeme šlepaju crkvi, URI i PES-u. Srpsko-crnogorski pandan miloševićevsko-dačićevskog SPS-a. Tako da ni ne čudi što su Demokrate nastale upravo iz miloševićevsko-bulatovićevskog SNP-a. Kao mlado krilo, koje je vremenom postalo staro. Pa tu neke razlike više nema.

U svojoj opčinjenosti izmaštanim Milovanom, koji na sve progresivno reaguje sa „A? Muči mali/a…”, Demokrate su otišle predaleko. Zaboravili su na ljudskost, iskrenost i čast o kojoj toliko pričaju. Zaboravili su da onima koji likom i djelom imalo liče tim izmaštanim Milovanima, u stvarnosti znače one njihove parole, koje su crvenokravataši shvatili kao floskule.

Nakon masovnog ubistva na Cetinju, u kojem je poginulo četrnaestoro ljudi (uključujući počinioca), Demokrate nijesu dangubile u odbrani svojih fotelja. Za proteste i pobune su optuživali Mila i Bemax koji šatro orkestriraju i koordinišu pojedinim studentima, NVO-ovima, kolumnistima, policijom, masonima, iluminatima i šta ti ja znam sve još kim.

Targetirali su pojedince i pojedinke imenom i prezimenom kroz ljigavu kampanju kojoj bi pozavidio i Vučić sa svojim tabloidskim propagandnim glasilima. Ne znam što je još ostalo da probiju dno. Tipa da zovu roditelje studenata ili emotivno razorene porodice žrtava da stave kravate boje krvi? Ovih dana, ništa me više ne bi iznenadilo. Upravo tim gadostima i svojim činjenjem će sami izvesti makar 20% više ljudi na proteste. Siguran sam u to.

Masakr, ruku na srce, nije mogao biti samo njihova greška. Mnogi višedecenijski faktori dovode do mentalnog pucanja. Ali je krivica vlasti ogromna.

Još 2022. godine policija je, prilikom oduzimanja oružja ovom licu (!), uočila da Aco Martinović pokazuje znake antisocijalnog ponašanja. Kao neko ko je, zbog prirode policijske države imao interakcije sa policajcima (u saobraćaju i na protestima), mogu da kažem: ako su onakve glave uočili da neko pokazuje znake patologije – ta osoba je bila u debelom problemu. Ali to očigledno nije bilo dovoljno da se Acu Martinoviću pruži pomoć i da se hospitalizuje.

Prilikom masakra koji se dogodio prije devet dana, reakcija policije, koja je pod komandnom palicom Danila Šaranovića i Alekse Bečića, je bila katastrofalna. Nakon ubistava u kafani, počinilac je počeo da ubija i po drugim mjestima na Cetinju. Ubijao je na čak pet različitih lokacija u gradu, dok na kraju sam sebi nije oduzeo život.

Cetinje nije New York. Svi izlazi i ulazi gradu su se mogli lako zatvoriti, a policija je mogla doći i helikopterom. Što smo viđeli koliko je lako prilikom belvederskih protesta. A viđeli smo i da ima više nego dovoljno policajaca onda kada smo se okupili da odamo počast ubijenim sa 12 minuta ćutnje. Izveli su više naoružanih kordona da brane fotelje crvenokravataša od golorukih građana. Tu su kada njima treba, ne i kada treba zaštiti građane.

Zbog svega toga moraju da podnesu odgovornost, makar simboličnu – ostavkama. Isto kao što je to morao uraditi Filip Adžić prije nešto više od dvije godine, što je u jednoj emisiji tada tvrdio i sam Danilo Šaranović.

Ali izgleda da najmanje časti ima kod onih koji se njome najviše busaju. Tako to obično biva. Što bi naš narod rekao: ko o čemu – kurva* (iliti seksualna radnica) o poštenju.

Čim su se dokopali vlasti: čast, mir kao nacija, pobjede umjesto podjela – su se zaboravile. Legenda kaže da toliko vole fotelje, da ih sa sobom nose i po emisijama. Baš one iz Skupštine i kancelarija. Moguće da su sad već pravljene po mjeri, da ako ih uspijemo iz njih išćerati – da svakog drugog žuljaju.

Pravi profesionalni političari koji već prvog dana mandata smišljaju kako da ne ostanu bez tih plata, goriva, popularnosti i privilegija. Pokazali su da im zbog očuvanja istih nije strano ni gaziti preko leševa.

Kao anarho-komunisti, izbori mi nijesu nimalo bliska stvar. Ne mogu se radovati, ma ko god pobijedio. Ali za one sljedeće, nabaviću bijelu trik majicu i popiti rakiju da nazdravim što su Demokrate pale „ispod svih očekivanja“. Časti mi.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)