Kolumne

Da li obrazovni sistem ima dobrobiti od reformi obrazovanja?

Ilustracija

Piše

Olivera Leković

učiteljica

mr obrazovne politike

Današnjem sistemu obrazovanja nametnuta je potreba za približavanjem Evropskoj uniji kako bi se naš sistem aktivnije uključio u evropske tokove obrazovanja i znanja. Obrazovanjem direktno oblikujemo uslove našeg kulturnog, društvenog i ekonomskog rasta. Upravo zbog toga, neophodno je unutar države usaglasiti temeljne ciljeve i vrijednosti koje bi bile dio obrazovnog sistema. Obrazovni sistem bi morao motivisati mlade ljude da svojim angažovanjem doprinesu kvalitetnijem kulturnom, društvenom i ekonomskom rastu.

Nastavnici u Njemačkoj su među najbolje plaćenima u zemlji. Kada su sudije, ljekari i inženjeri protestvovali zarad želje za istim primanjima kao i nastavnici, kancelarka Njemačke im je rekla:

”Kako možete da se mjerite sa onima koji su vas naučili svemu što znate?”.

Ovo dovoljno govori koliko razvijene zemlje cijene profesiju nastavnika i, nesumnjivo, stanje u zemlji im je na zavidnom nivou upravo zato jer imaju uređen sistem obrazovanja.

Posmatrajući sa strane može se steći utisak da nastavnici u Crnoj Gori pokazuju visok stepen lojalnosti prema obrazovnim vlastima i podršku za obrazovne promjene, ali to je samo privid u složenom spletu važećih odnosa moći. Nedoživljavanje nastavnika kao činilaca čiji proces participacije treba brižljivo njegovati, vodi do gubitka za samu obrazovnu politiku koja u implementaciji ne dobija podršku, kao i do nezadovoljstva nastavnika nedovoljnom uključenošću u kreiranju sopstvenog posla.

Nesumnjivo je da je uključivanje nastavnika kao ključnih aktera u ciklus obrazovnih politika od izuzetne važnosti. Pitanje učestvovanja nastavnika u obrazovnoj politici, te participacije u upravljanju školom, dio su šireg pitanja demokratizacije obrazovanja.

Sveobuhvatna korjenita prosvjetna reforma u Crnoj Gori se desila 2001. i njome se definisala nova koncepcija obrazovanja, u kojoj su vrijednosti demokratičnosti na različitim nivoima snažno naglašene. Iako su tad značajne komponente koje zahtjeva reforma obrazovanja uspješno funkcionisale, najslabija karika je bila participacija škola, a posebno nastavnika.

Posljednjih godinu i po rađene su nove haotične sveobuhvatne promjene u obrazovanju koje se nisu temeljile na empirijskim istraživanjima ili ako jesu onda su u pitanju bila nevalidna istraživanja (neodgovarajući uzorak i ciljna grupa, neadekvatna analiza, pozivanje na istraživanja drugih visoko razvijenih zemalja s nemogućnošću implementacije obrazovnog sistema u našim uslovima). Nisu se temeljile ni na iskustvu nastavnika iz učionice, ni na rezultatima Evaluacije reforme obrazovanja u Crnoj Gori 2010-2012. (M. Bešić, T. Reškovac). Mada, istini na volju, u pomenutoj evaluciji nije se ni osvrnulo na participaciju nastavnika u procesima odlučivanja i upravljanja, stoga joj nije ni dat značaj
u strateškim dokumentima.

Reformu obrazovanja vidim kao značajno strateško pitanje koje bi zapravo trebalo da kreira budućnost zemlje. Kakav sistem obrazovanja kreiramo, takva će nam djeca biti, takve ljude ćemo u bliskoj budućnosti zapošljavati. To je veoma ozbiljan proces koji zahtjeva vrijeme, sistematičnost u radu i prisustvo vizija, ne smiju se donositi brze i ishitrene odluke. Svaka reforma u prosvjeti mora se dati na sud javnosti, naročito treba omogućiti da nastavnici sa zapaženim radnim iskustvom iskažu svoje zahtjeve i preporuke, da neposredno učestvuju u samom osmišljavanju cjelokupne reforme.

Pored neuključivanja nastavnika u procese kreiranja promjena, često možemo čuti prebacivanje odgovornosti za neuspjeh na njih. Takođe, evidentno je da su, pored svih reformi, podsticaji za dizanje kvaliteta obrazovanja uglavnom individualni i dolaze iz entuzijazma nastavnika i njegovog emotivnog odnosa prema mladim ljudskim bićima. Znatan je broj i onih kojima je sistem ubio svaki entuzijazam (narušen ugled, niska primanja, život na rubu egzistencije…) što se neminovno negativno odražava i na kvalitet rada. Mnoge škole nemaju podsticajni radni ambijent, nastavnicima je potkopan autoritet, često su predmet nasilja i omalovažavanja, sistem ih ne štiti već štiti destruktivne pojedince i tako ubija produktivnost cijelog okruženja.

Svaka, pa i najmanja promjena u obrazovanju, a posebno ove posljednje sveobuhvatne promjene, morale su se sprovoditi oprezno i kroz niz pilot projekata. Međutim, kod nas promjene su se sprovele frontalno, tj. odjednom u svim školama i svim razredima. Naravno, tada su neminovni i brojni problemi, od neupućenosti samih nastavnika u način realizacije nastavnih programa, pojave udžbenika lošeg kvaliteta ili pak nepostojanja adekvatnih udžbenika koji prate novi program, problema sa administracijom, do neusaglašenih, često kontradiktornih, stavova između zaposlenih u Zavodu za školstvo i Ministarstva prosvjete.

Takođe, gotovo da ne postoji komunikcija između resornog ministarstva i drugih njemu podređenih institucija sa jedne strane, i škola, sa druge strane. Važne aktuelnosti, odluke, promjene i sl. nastavnik saznaje istovremeno kad i ostala javnost, nakon što su već formirali radne grupe, odredili i odradili neke segmente reforme, bez želje da čuju mišljenje i sugestije nastavnika praktičara.

Neusklađenost programa na fakultetima koji obrazuju buduće nastavnike sa reformskim promjenama u školama, je takođe jedan od izraženih problema.

Svaku promjenu neophodno je prvo dobro osmisliti i utemeljiti imajući u vidu vrijeme, potrebe i postojeće uslove u zemlji, staviti akcenat na vaspitne ciljeve, poboljšanje statusa i vraćanje ugleda nastavniku, osvješćivanje značaja naše profesije… Posljednjim promjenama, i pored evidentno prisutnijeg problematičnog ponašanja učenika, zapostavljeni su vaspitni ciljevi. U prvom ciklusu osnovne škole izostavljen je čas Nadgledano učenje, a u trećem ciklusu predmet Građansko vaspitanje. Urađene su i neadekvatne izmjene Pravilnika o načinu i postupku dodjeljivanja pohvala i nagrada i vaspitnim mjerama za učenike osnovne škole.

Kroz reformu posebno je izražena potreba za smanjenjem obima predmetnih programa i sedmičnog broja časova, iako se ta potreba ne temelji na egzaktnim podacima. Nedjeljni broj časova umanjen je za 10%. Predmetni programi umanjeni za 10 odsto, ali količina gradiva po jednom času ostala je ista. Na taj način nije postignuto rasterećenje učenika već je samo nedjeljni boravak i učenje djece u školama umanjeno za 10 odsto.

“Naš učenik u toku devetogodišnjeg školovanja po novom Planu ima prosječno 655 časova manje od učenika u zemljama OECD. Učenici u Crnoj Gori u toku devetogodišnjeg školovanja nastavu pohađaju jednu godinu manje od učenika u zemljama OECD.

Stoga se pitamo, da li smanjeni broj časova i predmetnih sadržaja mogu:
– povećati kvalitet osnovnog obrazovanja;
– smanjiti procenat nedovoljno funkcionalno pismenih;
– smanjiti zaostajanje u učenju u odnosu na prosjek OECD?”-akademik S. Backović

Nadam se da će odgovorni za kreiranje obrazovne politike i iniciranje reformi obrazovanja u Crnoj Gori u skorije vrijeme naći za shodno da se pozabave bar nekim od navedenih pitanja.

6 Komentara na "Da li obrazovni sistem ima dobrobiti od reformi obrazovanja?"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend