Kolumne

Dan kad su Crnogorci postali budale

Rajko Cerović (Foto: portal Analitika)

Piše

Rajko Cerović

Crnogorci, koji ni prije dvadesetog avgusta 1988. godine nijesu bili prepametni, gordo su od tog dana nastavili da izigravaju budale. Nije zgorega zapamtiti taj datum. Možda ga i proslavljati?

Danas se proslavljaju razne stvari, neki hoće i da svečano obilježe dan nestanka svoje države 1918. godine, pa zašto ne bismo obilježili i dan kada su, prije 30 godina, 20. avgusta 1988. godine, na Trgu Ivana Milutinovića u Titogradu, Crnogorci izgubili svijest. Tačnije: svijest o sebi.

Bio je posebno vruć dan, što je opštem gubljenju razuma izuzetno pogodovalo. Toga dana je na pomenutom trgu održan, od vlasti neodobren miting, povodom dolaska Srba i Crnogoraca sa Kosova, koji su zaželjeli da se žale na navodne zulume albanskog življa nad Srbima i Crnogorcima u južnoj srpskoj pokrajini. Da se žale ne Beogradu, što je bilo prirodno nego baš u Titogradu. Srpska propaganda je tih dana, ne hoteći, definitivno priznala crnogorsku naciju, jer su na Kosovu, uprkos decenijskom negiranju crnogorskog subjektiviteta, ipak po propagandnoj matrici, patila dva naroda. Istina, priznanje crnogorske nacije nije važilo za Crnu Goru, nego samo za Kosovo. U Crnoj Gori su, valjda, živjeli samo Srbi?! Evo, kako je toga dana sve izgledalo: polupijani srpski mitingaši su se, što iz voza, što iz plaćenih autobusa, iskrcali na Zlatici. Valjda zbog toga da sa zastavama, Titovim i Njegoševim slikama, svečano uđu na trg gdje ih je razdragana crnogorska masa željno očekivala. Neki su za tu priliku nosili crnogorske kape koje su im nenaviknuto stajale i koje su često zabacivali na potiljak, kao kad Srbi zabacuju šajkaču kad se malo zagriju u kafani.

Mahalo se pivskim i rakijskim flašama i prilično prozuklim glasovima zapjevala himna “Hej, Sloveni”. Himna je u opštoj galami grozno zvučala, prekidana pa nastavljana na neadekvatnim mjestima.

Sa Zlatice je izvještavao za Televiziju Titograd Emilo Labudović. Bio je stipendista Titovog fonda, vješt u tekućim frazama, oduševljen mitinzima, pa je bio zgodan za izvještača.

Sa trga je izvještavala “normalna” Olivera Vukadinović. No, kad je došlo do partijskih sastanaka u kojima se tražila neizostavno ostavka Rajka Cerovića, Emilo je lio krokodilske suze niz junačko lice, tvrdeći kako je glavni urednik (dakle: moja malenkost) skinuo iz Emilovog izvještaja jugoslovensku himnu. Ja sam samo, gledajući materijal u montaži, rekao “skinite tu kakofoniju da ne ispadne da se sprdamo s himnom… ”

E, već na trgu, mi koji smo pomno gledali snimljeni materijal, jasno smo mogli uočiti kako se odvija folirantsko dogovoreno pozorište. Dirigovao je Miroslav Šolević, vagabund za koga niko prije toga nije čuo. Ispred opštinskog rukovodstva Titograda govorila je drugarica Vida Knežević, a Šolević je komandovao: “Okrenite joj leđa”. Svi su joj okrenuli leđa, i došljaci i domaći. Skupom je umjesto Šolevića mogla komandovati i Raza Murova sve bi bilo isto. Crnogorci su silno željeli da odmah s oružjem odu na Kosovo i, ako treba, tamo junački izginu. Da ih je neko pitao da li bi, opet ako treba, izginuli za Crnu Goru, kao za Kosovo, u najmanju ruku bi ga mršnuli. Kolika je bila srbujušća euforija, svjedoči govor istoričara Branislava Kovačevića, laka mu crna zemlja, inače predsjednika SSRN-a, koji je, valjda zbog priželjkivane obnove Dušanovog carstva, tražio da prijestonica Jugoslavije bude Prizren. Nije bilo dozvoljeno da govori Batrić Jovanović. Čudi me da se vlast i toliko usudila. No, Batrić je ipak uspio da, po završenom mitingu, vukući oduševljenu masu za sobom, pored udupčenog bronzanog Karađorđa u parku, nešto progovori, prije nego što su mu prekinuli spremljenu besjedu. Crnogorci, koji ni prije dvadesetog avgusta 1988. godine nijesu bili prepametni, gordo su od tog dana nastavili da izigravaju budale. Nije zgorega zapamtiti taj datum. Možda ga i proslavljati?

No, još su bili rigidniji, da ne kažem krvožedniji, januara 1989. kad su zbacivali sopstveno rukovodstvo. Naravno, radeći za drugoga. Odavno je rad za tuđi interes kod Crnogoraca nacionalni sport u kome im niko, bar na Balkanu, nije ravan.

Koliko se to isto, bar kod dijela Crnogoraca, gaji i danas? Da li bi bilo tačno da samo navedem da takvih nema više od broja današnjih Amfilohijevih pristalica? Stalno grješan mislim hoće li, poslije hiljadu devetsto četrdeset osme doći još jedna crnogorska Vartolomejska noć, kad će biti pohapšene i uklonjene sve pristalice Crnogorske pravoslavne crkve. Oni su, bez uzmaka, sigurni obožavaoci crnogorske države. Ali, što će nam?!

Tagovi

87 Komentara na "Dan kad su Crnogorci postali budale"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend