Kolumne

Eto zašto je nacionalizam sranje

Ante Tomić

Piše
Ante Tomić

I HDZ-ovci, i pravaši, i ustaše, i časne sestre, i prostitutke, i vjerovničko vijeće Agrokora, i Grdović i njegova Brankica, i Oko Sokolovo, i Fashion Guru, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin

Dinarski muškarci, oni su nas zapravo upropastili, sva je naša nesreća u njima, u emocionalno zakočenim ćaćama s nesmiljenim osjećajem za dolično i nedolično, uvijek opreznim šta će narod kazati, u trajnom strahu da im se tkogod u birtiji ili na balotama ne bi smijao. Dogodi se s vremena na vrijeme takvom nekakvom luđaku sin homoseksualac ili mu se kći zaljubi u Srbina, pa on toga sina ili kćer koji ga, kako on shvaća, ne poštuju, izbaci iz kuće i zauvijek, što se kaže, prekriži. I premda kasnije obično sve dobro ispadne, onaj sin homoseksualac postane cijenjen liječnik ili glazbenik, a i zet Srbin je vrijedan i odgovoran, odan suprug i nježan otac troje krasne djece, stari svejedno ne progovara s njima.

Životinja šuti i trpi svoj strašni teret. Jedna golema tvrda gruda od gnjeva, prkosa, tuge i drhtave, očajne ljubavi leži mu na prsima kao golemi teški kamen, godinama mu drobi rebra i na koncu ga cijelog zgnječi. Umre čovjek od gluposti, sam samcat, bez ikoga svoga, tek zato jer se bojao tuđe zlobe i poruge.

Jedna je takva sudbina otprije jedanaest godina i u novine dospjela. Policija je došla ispitati jednoga Antu, inače uzornog domaćina, dobrog, susretljivog, omiljenog u svome rodnom Islamu Latinskom kod Zadra, jer je prijetio da će zaklati kćer koja se zagledala u jednoga što mu je otac Jovo. I nikakvim se riječima Ante nije dao umiriti. Spremao se podići nož na svoju Antoniju jednako kao što ga je Abraham podigao na sina Izaka. Jedino što je Abrahama zaustavio glas s neba, a Antu istražni sudac koji ga je smjestio u pritvor dok se ne ispitaju svjedoci. Nadamo se ipak da se nesretnik u međuvremenu urazumio, da ga je bijes pustio. Ako ne prije, a onda barem da je u nedjelju navečer, u seoskoj gostionici, dok je gomila oko njega neobuzdano slavila golmana Danijela Subašića, koji je obranom tri jedanaesterca Hrvatsku doveo među osam najboljih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, svim onim pijancima i propalicama što su mu se nekad smijali i iza leđa ga kojekavim imenima nazivali, ponosno doviknuo: “To je moj zet! Gledajte, budale! To je moj zet!”

U finalu… dobro, osmini finala, jedna je mučna priča dobila sretni, gotovo bajkoviti obrat. A ne treba vam, vjerujem, dulje opisivati kako je mučno bilo nekome poput Danijela Subašića u Zadru koncem prošlog stoljeća. Bio je još mali, u svibnju devedeset prve narastao je možda samo da kroz prozor svoje sobe gleda kako raspomamljena rulja dolje na ulici razbija izloge i pljačka robu iz srpskih dućana. U rujnu je pošao u školu, u prvi razred, gdje je, osim velikih i malih pisanih slova i jednostavnih računskih operacija, naučio i da je kriv za granate koje padaju po gradu jer da su neprijatelji koji ih iz okolnih sela ispaljuju, na neki neshvatljiv, njemu do dana današnjeg ustvari nepoznat način, nekako njegovi. Noću su ga uspavljivale eksplozije bombi podmetnutih pod kuće nekih ljudi čiji se otac zvao, kao i njegov, Jovo, ili Milutin, ili Dušan, ili Uroš, ili Svetozar.

Ni nakon rata nije zapravo postalo bolje. Premda nesumnjivo talentiran za nogomet, dječak se mukotrpno probijao. Danijelu Subašiću činilo se katkad da se mora dokazivati dvostruko više od drugih, a i kad se dokazao, pohlepni mu je menadžer uskratio zasluženu plaću, izrabljivao ga nepoštenije nego ijednog drugog, sretnijeg igrača, čiji se otac zvao, šta ja znam, Krešimir, Domagoj ili Hrvoje. Naposljetku, ni otac njegove djevojke nije ga želio i smrtnim je grijehom prijetio ako se ona uda za njega. Jednoga savršeno nedužnog čuvara nogometnih vrata u zelenom dresu dopalo je, ukratko, sve što je inače trebalo dopasti Slobodana Miloševića i Ratka Mladića samo da su ih naši uhvatili.

A onda je Danijel Subašić nakon sto dvadeset minuta jalove utakmice s Danskom u osmini finala Svjetskog prvenstva u Rusiji obranio tri penala i svi su, kao po komandi, skočili na noge i kriknuli u ekstazi. Oni što su razbijali i pljačkali srpske dućane na Kalelargi sretno su se zagrlili i skakali s onima što su minirali srpske kuće na Bokanjcu. “To je moj zet!” doviknuo je u gostionici u Islamu Latinskom njegov tast Ante. “Bravo!” viknuo je i nogometni menadžer, koji Subašiću inače nikad nije oprostio što nije pristao igrati bez para. Diljem naše zemlje slavili su i hadezeovci, i pravaši, i ustaše, i časne sestre, i prostitutke, i vjerovničko vijeće Agrokora, i Mladen Grdović i njegova Brankica, i Oko Sokolovo, i Fashion Guru, i Lucija Lugomer, naša najpoznatija plus size manekenka, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin.

Što god se dogodilo do kraja Prvenstva u Rusiji, meni je, nakon ovoga, iskreno, nebitno. Jer, Subašićeva je obrana tri jedanaesterca sama po sebi jedna velika povijesna pobjeda koja ispunjava oči suzama, to je trijumf čovječnosti nad mržnjom i glupošću. A nije zaista mogao biti bolji trenutak za to jer je Svjetsko nogometno prvenstvo, sa svim onim zastavama, himnama, dlanovima na srcu i licima našaranim ratničkim bojama, jedan prvorazredni nacionalistički događaj. Nacionalizam masu uspaljuje vjerojatno i više od igračke vještine. Više od Modrićevih driblinga i Rebićevih voleja crveni i bijeli kvadratići zaslužni su za rekordnu prodaju piva i čipsa. U takvom nepodnošljivom ludilu krvi i tla trebao nam je Danijel Subašić da se panterski baci ustranu i izbije balun u korner i neporecivo dokaže kako je nacionalizam totalno sranje.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
emenman
Gost
emenman

Svaka čast, ovo vraća vjeru u to da možemo da se poštujemo i da se nacionalistička ludost može prevazići. A što se tiče onih o kojima pišeš (naravno ne mislim na Subašića)i Njegoš je rekao: ‘Pučina je stoka jedna grdna’.

Prof.
Gost
Prof.

Bravo , divni , umni covjece !Tvoj i moj M.Krleza davno napisa “Svetina je rika govedja ” A sveti covjek D.Kis ” Nacionalizam je banalan kao plasticna boca “

Kad bi...
Gost
Kad bi...

Kad bi se opet mogao naci autoritet poput Tita da zabrani nacionalizam u “regionu”. Samo da se tako utisa govor mrznje politicara i pojedinih medija. I kad bi to uticalo da bar dio onih koji misle nacionalisticki ode u dijasporu. Mogli bismo onda ponovo lijepo zivjeti ovdje i pricati kako i sad kao nekad mozes spavati u parku bilo gdje… Više »

anonymous
Gost
anonymous

Bojim se da se nacionalizam ne moze zabraniti… on se mora izlijeciti. A za to je potreban lijek i vrijeme. Lijek mora biti politicki, jer je i nacionalizam politicki problem. Nase (regionalne) politicke elite (vlast i opozicija) u najvecoj mjeri nijesu spremne i voljne da nadju lijek za nacionalizam (vec na njemu obitavaju), tako da nam treba jos puuuuno vremena… Više »

Kad bi...
Gost
Kad bi...

Da. Slazem se. Samo ja mislim da bi se dalo sanse “lijeku”, mora se prvo strogo zabraniti i kaznjavati ovo sto danas nekontrolisano buja, a vremenom ce onda tolerancija opet posatati dio kulture. Kao i saobracajna kultura u Svedskoj. Prvi korak je bio drakonske kazne u zakonu i dosljedno sprovodjenje.

keja
Gost
keja

Glup do bola napisan tekst..Posebice sto imate u glavi blokadu ..kad je u pitanju 90…Bar njih ne pomjnjite..Danijel.Subasic nista nije slicno izjavio..Voli svoju domovinu..Svoju obitelj..Mozda je tu probkem…Glupost jedan srbin spasava Hrvatsku..E tu ste vi vec isticali nacionalizam ..Nisam.nigdje procitala kad su Ajkule donosile pehare Hrvat donio pobjedu Crnoj Gori..Ne bitno da li je on Srbin ili Hrvat..Samo je uzor… Više »

Nebitno
Gost
Nebitno

Suština je jasna svima, osim tebi izgleda. Sreća što vas je sve manje

Cvrc
Gost
Cvrc

Genijalan tekst !

zdravo
Gost
zdravo

Medju prvim vasim objavljenim tekstovima kod nas dobili ste epitet: Ante, legendo!
I ovim tekstom ste to opravdali. Bravo!

ja toliko
Gost
ja toliko

Ante, kunem Vam se , rasplakali ste me. Nebitno je, ali ću ipak reći da sam Musliman koji voli Crnu Goru i sve one koji žive na našim prostorima , prije svega.

Baranin
Gost
Baranin

Naslov teksta je bas za primjer…..CDM gdje vam je princip?

dagy
Gost
dagy

Jako dobar tekst,a cudo crnogorci zacutali…

Montenegrina
Gost
Montenegrina

Kako lijepo rečeno,jos kad bi nacionalisti ovo shvatili bili bi nam mnogo ljepše i bolje,no…

Cvrc
Gost
Cvrc

A kada bi ga samo procitali.

Vaše ime
Gost
Vaše ime

Svaka čast za tekst!

Razocaran
Gost
Razocaran

Ah,da je vise Tomica.Da se prepoznaju po ljdskoscu,cojstvom I humanoscu.Da iza njihovih imena NE stoji ,obavezno,Hrvatska,Srbin,Bosnjak,Muslimani ,Katolk,Oravoslavac.Oda bi zivit bio PUNI,LJEPSI,zanosniji.
oVAK Zivot je ….. !!!

Sbutega branko
Gost
Sbutega branko

Divne reci koje dokazuju da je nacionalizam kic u politici! O kako ga volimo muka mi je!

Send this to a friend