Kolumne Mundijal 2018

Faktor sreće i vladari iz Afrike

Piše,

Bratislav Bato KOKOLJ, doajen novinarstva

Sve ima svoj početak i kraj, pa i jednomjesečno nadmetanje ponajboljih fudbalskih selekcija planete. Svi imaju pravo na svoju dozu optimizma, sreće, nadanja i očekivanja. A pobjednik je samo jedan. E, kad smo već pomenuli i fenomen “sreće” valja se prisjetiti stare kineske skaske o “molbi” još nerođenog djeteta. Ergo, ona glasi: “majko kad me rodiš baci me u smeće, al sa zrncem sreće jer ja ću iz smeća znati gdje je sreća”…

Dakle, faktor sreće, ali i nečije zlehude sudbine ni ovdje nije izostao. Uostalom, zar autogol nije ukleti trenutak zlehude sreće. A na Mundijalu bilo ih je četiri pola od toga pripada golmanima (!). Zar penal-serija nije bila “rulet sreće.

Dobro, a šta smo, novog ili sjajnog starog, vidjeli u taktici igre. Da nije bilo Francuza i njihovog “harmonika sistema” (dabome: juriš sa osmoricom naprijed i istom osmoricom nazad), kod Belgijanaca smo vidjeli tipičan italijanski “catenaccio” dabome, katanac za protivnika na prilazu svom šesnaestercu.

A sada i malo statistike: 28 penala na Mundijalu, nijedna nova zvijezda nije sasvim zasjala. A raritet svoje vrste je sastav pobjedničkog francuskog tima u finalnom okršaju sa Hrvatima: u postavi je bivalo po šest, sedam, u jednom trenutku u redovima galskih pjetlova bivalo je i osam tamnoputih majstora loptanja. Ovo, ne daj bože, nije neka “rasistička” opservacija ovo je podatak za divljenje: Afrika je iznjedrila, a sve će više biti toga da Evropom vladaju gorostasni, neumorni i “all round” igrači sa Crnog kontinenta. Živi bili pa vidjeli.

Savremeni fudbal sve manje će “umirati u ljepoti”. Nogomet će bivati sinteza mišićave nadljudske snage i hitronogog trčanja poput gizdavih gazela. I, naravski, kompjuterski preciznog htjenja i umijeća da se pogodi cilj. Dabome, zna se koji…

Kao veteran, iliti doajen sportskog novinarstva, želio bih poštovanim čitaocima podastrti dvije nezaboravne anegdote. Prvu kada je 1982. Italija u finalu Svjetskog prvenstva u Španiji, a Paolo Rosi postigao het-trik u pobjedničkom finalu protiv Zapadne Njemačke (3:1). Na povratku, autobusom preko italije, u Đenovi kupismo vodeći italijanski sportski list “La gazzeta dello sport na čijoj je čitavoj (!)naslovnoj stranici ispisana triput ponovljena, barem desetak santimetara krupna ista riječ: Rossi, Rossi, Rossi i ništa više!

Druga anegdota bila bi najubjedljivija, dakle po gol-razlici, ostvarena pobjeda na bilo kom meču planetarnog fudbalskog prvenstva. Elem, Jugoslavija je pobijedila Zair sa “svega” 9:1. Eto, i na toj utakmici je bio jedini het-trik šampionata. Golgeter je bio divotni i elegantni Dušan Bajević, sin Nikšićanke, koji je svaki gol postigao glavom. Jedan čak barem metar dalje od penaltika.

Eto: anegdote, sjećanja i ushićenja poput dvije pomenute skaske ostaju decenijama u kadikad neponovljivim i dragim uspomenama.

4 Komentara na "Faktor sreće i vladari iz Afrike"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend