Gromovi iz Oklahoma Sitija

Dobro jutro! U petak se igrala odlučujuća utakmica za šampionat NBA lige. Pobjedu je odnio klub koji nije postojao prije 20-30 godina kad sam zadnji put aktivno i pasionirano pratio američki košarkaški šampionat. Odnosno postojao je ali na drugom mjestu i pod drugim imenom. Kakvu lekciju možemo izvući iz pobjede ovog relativno mladog američkog šampiona.

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici.

Gromovi iz Oklahoma Sitija

Prošle neđelje me prijatelj porijeklom iz Bosne da gledamo finale NBA kod njega doma. Da ne bih ostao za sramotu jer nisam znao ni ko igra niti sam pratio išta, u kolima sam, na putu do njegove kuće, zamolio ChatGPT  da me u pet minuta uvede u materiju – ko su finalisti, kako su stigli dotle, ko su glavni igrači. Moje praćenje NBA lige prestalo je s Ajversonom, Milerom, Barklijem i Garnetom… Tada sam znao sve – i broj poena, i asistencija, i minute provedene na parketu.

Śetih se kako sam prije par godina, u Denveru, zahvaljujući prijatelju porijeklom iz Srbije, śedio u prvom redu na utakmici Denvera i Orlanda i pratio sudar Jokića i Vučevića. Čak sam uspio da dobačim loptu Jokiću kad mi se dokotrljala do noga. Ali to je bio trenutak, a ne povratak u staru strast. Ni tome nije ponukalo da se vratim nekadašnjem praćenju svakog poteza omiljenog kluba. Nemam više ni vremena, a ni mentalne energije za to.

Ali me je zaintrigiralo pitanje kako to da Oklahoma – prerijska, mala američka država, bez glamura velikih metropola – postaje šampion NBA? Moj balkanski, crnogorski mozak odmah je posumnjao: sigurno je neki milijarder ubačio pare, kupio najbolje igrače, napravio čudo preko noći. A onda sam naučio – nije. Tim je građen strpljivo, godinama. Naprotiv, uspjeh nije došao preko noći. Kod njih je postojao plan, vizija, rad na mladima, ulaganje u budućnost. Timski duh, kontinuitet i strategija. I sad su šampioni.

I to me nagnalo na razmišljanje. Šta iz ovoga može da nauči Crna Gora?

Mi smo kultura trenutka, a ne procesa. Mi bismo da osvojimo NBA tako što ćemo u julu napraviti tim, u avgustu osvojiti trofej, a u septembru da se posvađamo oko toga ko će više da naplati zasluge. Nemamo ni strpljenja ni institucije koje bi izgradile kontinuitet. Kod nas se uspjeh vezuje za jednu osobu, ne za sistem. Kod nas nema franšiza, samo feuda.

Gromovi iz Oklahome su pobijedili jer su ljudi tamo godinama radili ono što treba. Naš sport, naša država, često nemaju taj refleks. Svaka nova sezona – novi trener, novi sistem, novi igrači, nova pravila. Bez talenta za kontinuitet, bez volje za žrtvu, bez ideje o tome da rezultat dolazi nakon rada, a ne nakon obećanja. A bilo je dobrih trenutaka. U ženskom rukometu na primjer.

Ako jedan tim iz američke provincije može da podigne trofej najjače lige na svijetu – bez glamura, bez spektakla, bez krupnog kapitala – onda možemo i mi nešto naučiti. Ako hoćemo.

Ako nećemo, ostaje nam da gledamo kako drugi pobjeđuju. I da, iz prikrajka, sa mrvom zavisti i puno izgovora, kažemo: “Lako je njima”.. “Može im se, ne boj se”.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.