Haris Imamović: Sve osim Milove pobjede je katastrofa

Ono što se zbiva u Crnoj Gori sudbinski je važno za Bosnu, i obratno. U oktobru 1991, u Hagu je predstavljen tzv. Evropski plan za rješenje jugoslovenske krize. Njime je zamišljeno da republike imaju pravo na nezavisnost.

Predviđen je „specijalni status za pojedine grupe i oblasti“, drugim riječima prava konstitutivnih naroda, entiteti i zajednice općina. Također, područje (bivše) Jugoslavije ostalo bi zajedničko tržište. Planom je, dakle, bio predviđen ostanak Kosova u Srbiji, zatim uspostavljanje carinske unije i specijalan status za srpski narod u susjednim državama, što su mokri snovi današnjeg beogradskog establišmenta.

Milošević je to odbio. Njemu je to bilo malo. No ubrzo se našao u problemu, jer svi ostali su prihvatili. Čak i tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Evropska zajednica i SAD su zaprijetile sankcijama. Predsjednik Srbije je ostao izoliran. Tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis je (proročanski) kazao da „Srbija mora da kaže hoće li da bude tretirana kao Sadam Husein ili će da pregovara“.

Milošević tada kreće u protunapad. Narodna stranka Crne Gore zatražila je vanrednu sjednicu Parlamenta sa zahtjevom da se sa haškog dokumenta povuče potpis crnogorskog predsjednika. Bulatović je pokleknuo. Uoči novog zasjedanja konferencije, u novembru, Milošević i Bulatović su uputili amandmane na Evropski plan, a kojima se traži pravo na samoopredjeljenje za narode koji želu da ostanu u zajedničkoj državi.

Za razliku od država, narodi nemaju granice. Nije bilo jasno kako narodi mogu ostati u Jugoslaviji, ako je države napuste. Ili je bilo posve jasno. Naime, rukovodstvo bosanskih Srba na čelu sa Karadžićem pružilo je podršku Miloševiću u odbijanju Evropskog plana. Šest mjeseci nakon haške konferencije, 24. oktobra proglašena je Skupština srpskog naroda u BiH, na čijoj je konstituirajućoj sjednici donesena „odluka o „ostajanju srpskog naroda u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom (sic!), SAO Slavonijom (sic!), Baranjom (sic!) i zapadnim Srijemom (sic!)“.

Skupština srpskog naroda nije htjela „specijalan status za pojedine grupe i oblasti“ (entitet) unutar Bosne i Hercegovine, već nasilno uspostavljanje srpskih teritorija i njihovo priključenje proširenoj Srbiji. Riječju, ono što Moskva trenutno radi u Ukrajini. Tadašnji španski šef diplomatije Francisco Fernandes Ordones je na Milošević-Bulatovićeve amandmane reagirao sljedećim riječima: „Za Evropsku zajednicu je jasno da je u Jugoslaviji agresor federalna vojska… Jasno je da postoji i jedna agresija sa veoma preciznim opredjeljenjem, a to je da Srbija traži mijenjanje granica, što dvanaestorica [Evropska zajednica] neće nikada prihvatiti.“

Milošević bi vjerovatno insistirao na prekrajanju granica i svom velikodržavnom projektu, čak i da ga Bulatović nije podržao u tome. Ipak bi mu bilo znatno teže. Bio bi potpuno izoliran. Možda je, između ostalog, lakoća s kojom je potčinio Crnu Goru u njemu osnažila uvjerenje da će ostvariti svoje ciljeve i u Bosni i Hrvatskoj.

Paralelno sa prethodno opisanim procesom, traje još jedan, možda i važniji proces, u kojem ponovo Crna Gora ima izuzetnu ulogu. O njemu je pisao Marko Attila Hoare u svojoj (našoj javnosti slabo poznatoj) knjizi „Kako se Bosna naoružavala“.

Potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i njegov crnogorski član Branko Kostić 3. oktobra 1991. izjavljuje da će preuzeti ulogu predsjedavajućeg u odsustvu Stjepana Mesića. Nadalje, krnje Predsjedništvo, koje tada, uz crnogorskog člana, čine članovi iz Srbije, Vojvodine i s Kosova, preuzima ulogu vrhovnog zapovjednika JNA, iako pravo da komanduje vojskom imao isključivo kompletno osmočlano Predsjedništvo. Bio je to klasični državni udar.

Pet dana poslije, krnje Predsjedništvo SFRJ je odlukom 1/49 promovisalo Ratka Mladića u rang general-majora. U periodu nakon toga, JNA koja se nalazi pod kontrolom krnjeg Predsjedništva izvodi brutalan napad na Vukovar, a zatim izvodi manevre, premještanja ljudstva i opreme, s ciljem pripreme rata u Bosni.

Početkom decembra, srpski član krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisav Jović bilježi u svom dnevniku: „Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.“

Dvadesetak dana kasnije, Jović bilježi da je general Kadijević izvijestio Miloševića da je obavljeno 90 odsto zamišljenih premještaja. Upravo će ove dvije bilješke biti među glavnim dokazima, zahvaljući kojima je Haško tužilaštvo, u više slučajeva, uspjelo dokazati učešće Srbije u ratu u Bosni koji je okarakterizan kao međunarodni oružani sukob.

Crnogorci Kostić i Bulatović su, s Miloševićem, Jovićem i generalom Životom Panićem, bili u delegaciji koja se 30. aprila 1992. godine sastala sa Karadžićem, Koljevićem i Plavšićkom, kako bi se – što ponovo otkriva Jović u dnevniku – izvršile pripreme za uspostavu vojske bosanskih Srba i odlučeno da će njen komandant biti Mladić.

Navedena odluka, dakle, nije bila samostalna odluka rukovodstva bosanskih Srba, već odluka čelnika Srbije i Crne Gore, uz konsultacije sa Karadžićem i njegovim krugom. Nedugo nakon navedenog sastanka, 8. maja 1992, krnje Predsjedništvo SFRJ pod Kostićevim predsjedavanjem smjenjuje Milutina Kukanjaca sa mjesta komandanta 2. vojnog okruga u Sarajevu i imenuje Ratka Mladića. Ratni zločinac Mladić će, u intervjuu za NIN (28. 1. 1994.) otkriti da je, čim je imenovan, odmah počeo sa uspostavom Glavnog štaba „srpske vojske“.

Sedam dana nakon toga, dolazi do zvaničnog, a zapravo fiktivnog povlačenja JNA iz Bosne. Na teritoriju novouspostavljene Savezne Republike Jugoslavije prešlo je samo 14 hiljada vojnika, dok ih je više od 80 hiljada ostalo, pod novim imenom (VRS), ali su, kako je utvrdio Haški tribuna, do kraja rata ostali pod općom kontrolom Savezne Republike Jugoslavije kao agresora.

Branko Kostić i Momir Bulatović su odigrali izuzetno važnu ulogu u poduhvatu pokretanja rata u Bosni, te pokušaju njene podjele. U ključnim trenucima, pomagali su Miloševiću da održi privid legalnosti, te su mu stavljali na raspolaganje resurse crnogorske države. U konačnici, učestvovali su u imenovanju generala Mladića, koji će u julu 1995. lično nadzirati masovne likvidacije srebreničkih Bošnjaka.

U Crnoj Gori su uskoro predsjednički izbori. Milo Đukanović se jedini od favorita (tj. onih koji imaju izgledne šanse da prođu u drugi krug) obračunao sa naslijeđem 90-ih. Jedan je od najglasnijih kritičara Miloševićeve politike. Govori istinu o velikosrpskoj agresiji na Bosnu tokom 90-ih, te se odupire pokušajima beogradskog establišmenta da velikosrpski projekat provede mirnim sredstvima. Zahvaljujući Đukanoviću, Crna Gora je zvanično priznala genocid
u Srebrenici, postala članica NATO-a i uspostavila dobrosusjedske odnose s Bosnom. Crna Gora je sudbinski važna za Bosnu.

Naši međusobni odnosi su u proteklim godinama, za vrijeme Đukanovićeve vlasti, bili dokazni primjer da je normalan život na ovom podneblju moguć, bez obzira na vjerske i etničke razlike, kao i da je ključni preduslov za izgradnju normalne sadašnjosti zdravo suočavanje sa teretom prošlosti, naročito kada je riječ o masovnim zločinima.

Opozicija Đukanoviću, koju je prethodnih godina predvodio Dritan Abazović, revno je potkopavala odnose između Crne Gore i Bosne. Stvari bi, čini se, mogle postati još gore, ako na predstojećim izborima pobijedi neko od dvojice preostalih favorita – Andrija Mandić ili Jakov Milatović.

Mandić je transparentni četnik. Njega je, prije dvije godine, duboko uznemirilo to što se Crnogorski parlament poklonio žrtvama Srebrenice, usvojivši rezoluciju o genocidu. Siguran sam da nijedan normalan Bošnjak, građanin Crne Gore, neće glasati za njega.

Puno opasnijim se čini Milatović, koji se predstavlja kao proevropski lider, a ispod površine u njemu se krije srpski nacionalista. Vidjelo se to tokom njegove posjete Miloradu Dodiku, u Banjoj Luci. Na stolu su bile zastavice Crne Gore i Republike Srpske. Milatović je govorio o „impulsu saradnje“ i „zamajcu ekonomskih odnosa“, i to ne bilo kakvih, već onih između „Crne Gore, Republike Srpske (sic!) i Bosne i Hercegovine“.

Pakao 90-ih počeo je upravo pokušajem da se SAO Slavoniju, Krajina, a kasnije i „srpske teritorije u BiH“ uzdignu u rang država. Nijedan iskreni proevropski političar to ne bi radio. Time se vraćam na Branka Kostića (zamalo ne rekoh Kockicu, mada imajući u vidu nastavak, omaška bi imala smisla).

Kada je JNA, 2. maja 1992. godine, u okviru frontalnog napada na Sarajevo, na aerodromu uhapsila predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, tadašnji komandant JNA Blagoje Adžić pozvao je Kostića.

U trećem dijelu „Smrti Jugoslavije“, sam Kostić svjedoči o tome: „Ja sam, moram reći, bio iznenađen i, iskren da budem, nije mi to bilo neprijatno čuti. Ali sam znao da to može imati implikacije. Znajući da se naš razgovor sluša, ja sam mahinalno reagovao i kazao: ‘Pa valjda, Blagoje, nisu ga uhapsili, nego su ga zadržali radi njegove lične bezbednosti u kasarani našoj u Lukavici.’ Kaže: ‘Ne, ne, uhapsio ga je ovaj.’ Blagoje verovatno nije u trenutku shvatio šta ja želim, šta hoću time da kažem, itd.“

Jednako kao Kostić i Adžić nekada, danas su Mandić i Milatović dio jednog te istog projekta. Samo drugačije govore. Mandić glupavo iskreno, a Milatović prijetvorno, kao đavo s licem Branka Kockice.

Ako bi represivni mehanizam Otvorenog Balkana sutra hapsio ljude po Crnoj Gori zbog njihove etničke pripadnosti ili političkog stava, Mandić bi kao predsjednik kazao da su uhapšeni, dok bi Milatović, „zbog implikacija“, objasnio da su „zadržani radi lične bezbjednosti“. To je, čini se, jedina razlika među njima.

Bošnjaci u Crnoj Gori znaju sami najbolje za koga će glasati. Što se tiče nas u Bosni, nema nikakve dileme da je sve osim Đukanovićeve pobjede katastrofa.

(Autor je bio savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića u mandatu 2018 – 2022.)