Hoće li crnogorsko civilno društvo preživjeti političke promjene?

Autor: Ljubomir Filipović

Nevladine organizacije se u Crnoj Gori organizuju za različite svrhe, od udruženja pčelara, do zaštite ljudskih prava. Civilno društvo je agregat svih formalnih i neformalnih, struktuiranih i nestruktuiranih organizacija i inicijativa građana, a koje nisu privatne ili lične, niti su državne. Upravo je civilno društvo tampon zona i pojas zaštite građana i njihovih prava, koje država sa namjerom ili nemarom, ili nedostatkom kapaciteta može da ugrozi. Kada je namjera ili nemar u pitanju, civilno društvo štiti, a kada je nedostatak kapaciteta u pitanju, ono je i partner državi u sprovođenju određenih ciljeva i reformi.

U Crnoj Gori je, i pored brojnih kritičnih izvještaja o stanju demokratije u posljednje vrijeme, civilno društvo ostalo dobro organizovano i otporno. Postoji čak i konkurencija, skoro u svakoj sferi – od prava manjina, do izbornog monitorninga i antikorupcije. Ta konkurencija nekad i ne izgleda lijepo, i umjesto saradnje, nerijetko se dešava da organizacije civilnog društva u borbi za donacije i naklonost donatora pokazuju ponašanje tipično za političke partije.

Jedna od podjela u crnogorskom civilnom društvu tokom vladavine DPS, bila je na “vladin” i “nevladin” nevladin sektor. Na baš najsrećnija podjela, jer su skoro sve nevladine organizacije sarađivale sa vladom u domenima u kojima je to bilo moguće. Jedino su neke organizacije, poput antikorupcionih, često ulazile u oštre obračune sa državom, onda kada su predmet njihovih istraživanja bili korumpirani funkcioneri.

Ipak, tokom posljednih dvadeset godina, od formiranja civilnog društva u Crnoj Gori, nevladin sektor je nalazio prirodnog partnera u opoziciji, posebno kada je u pitanju bila kritika lošeg upravljanja i slično. I ovo je sa jedne strane bila i zdrava za civilno društvo. Vlast se identifikovala sa državom, pa fraternalizacija i socijalizacija sa opozicionim liderima nisu bile toliko problematične, iako su nekad činile da aktivisti civilnog društva postanu jako pristrasni.

Ipak, promjena na izborima je dokazala i svakodnevno ukazuje na sve opasnosti te dugogodišnje bliske saradnje civilnog društva i opozicije, sadašnje vlasti. Neke organizacije se trude da ostanu realne, da budu kritične, dok druge padaju u zamku i navijaju za novu vlast, ne usuđujući se da upute ni jedan ton kritike. Gube se granice do te mjere da su se neke organizacije koje se bore za prava LGBT zajednice npr., pretvorile u običnu mašineriju za pinkwashing desničarskih snaga u novoj vlasti.

Navijanja u smislu kreiranja kulta ličnosti određenih funkcionera nove vlasti može samo da košta civilno društvo. Srbija je možda i najbolji primjer, gdje je Vučić uspio da pripitomi skoro sve etablirane organizacije civilnog društva, i time stvara privid postojanja civilnog društva, dok nove organizacije u nastanjanju, nemaju kapacitete, znanja i sredstava da izbiju u prvi plan. Čak i kada uspiju, dešava se diskretna i indiskretna represija, često uz ćutanje ovih pripitomljenih organizacija. Upravo je i podrška promjenama u Crnoj Gori, bez trunke kritičkog sagledavanja opasnosti koje nosi ideologija nove većine, bila karakteristična za ovo pripitomljeno civilno društvo iz Srbije. Neke organizacije civilnog društva u Crnoj Gori, nažalost, kao da u njima vide inspiraciju.

Ova opasnost od gubljenja svježine i snage civilnog društva biće prisutna sve dok primjeri korupcije, nepotizma i partijskog zapošljavanja u Budvi i drugim opštinama (gdje opozicija vrši vlast već od 2016. godine), prolaze ispod radara civilnog društva. I sve dok nacionalističke i fanatične izjave mandatara i njegovih ministara ne naiđu na ozbiljnu osudu od strane civilnog sektora.