Istina i previše trpi, ali se nikada ne može zatrti

Piše:

Novak Adžić

pravnik i istoričar

Kad advokat Velibor Marković i prof.dr Blagota Mitrić pravno-istoijski, luktativno i “stručno” pokušavaju obmanuti pravničku i laičku javnost

Advokat, gospodin Velibor Marković je, u brojnim javnim istupima, u potonje vrijeme, saopštio svoje pravne stavove, prema, od strane Skupštine Crne Gore (sa 45 glasova Za, od ukupno 81 poslanika, što je, prema propisima više od normirne apslolutne parlamentarne većine), usvojenom, legalno i legitimno, Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori.

Mišljenja je isti advokat Velibor Marković, a on je, do sada, vlastito stanovište, često akademski neprimjereno i necivilizovano, i to, nerijetko, primitivnim, klevetničkim, vokabularom prezentirao, naročito preko vlastitih, raspoloživih, društevnih mreža, koje koristi, pored ostalog, nazivajući svoje pravne i druge oponente “magarcima”, što samo govori o njegovoj, posrnuloj, politički i pravno, javnoj etici i, nadasve, klerikalnoj velikorsrpskoj ostrašćenosti (ili merkantilizmu, advokatskoj potencijalnoj ili realnoj tarifi, dobiti?!), jer je on, faktički, jedan od eksponenata, u svojstvu rigidnog i napadnog, “pravnog”, zastupnika okupatorske institucije (Srpke pravoslavne crkve-SPC) i istorijsko-pravno neodbranjive stvari, čiji je podložnik isti, te kojoj je subsumiran društveno i to posve djelatno.

No, atakantima na nezavisnu Crnu Goru i na njen suvereni, ustavni, legalni, pravni sistem i emanirani, puni i nesporni legitimitet u usvajanju tog Zakona- sve to očito kao da nije bitno, no je, izgleda, advokatu Markoviću i njegovim samišljenicima, krucijalno, važno da, orkesrirano, nastave sa nasrtanjem na Crnu Goru i njen predmetni Zakon, (a takvo njegovo i njihovo djelovanje je, esencijalno, rušenje postulata, sa njihove strane, parlamentarne izborne demokratije, koja, u sistemu konstitucionalne vlasti, uvijek i svuda, podrazumijeva parlamentarnu većinu i istu takvu manjinu).

Elem, navedeni Zakon je, legalno i legitimno, ubjedljivom većinom poslanika, usvojen, i to na prijedlog Vlade Crne Gore, i to u Skupštini Crne Gore, te zatim, potpisao ga je Predsjednik države; objavljen je isti u Službenom listu Crne Gore, znači, prošao je vakatio legis, i punopravno je, navedeni Zakon, već stupio na snagu i isti se pravno mora, kao opšti obavezujući akt, primjenjivati. To su pravni aksiomi i realnost sa stanovišta pravne države i vladavine prava.

Advokat Velibor Marković, koji je protagonista ideološko-političke i juridičke škole i akcije Srpske pravoslavne crkve i njene eparhije Crngorsko-primorske, javno saopštava pravne stavove, koji su, antipodni suverenom pravu države i međunarodnoj praksi, a koja se tiče zakonskog prava samostalnog državnog, zakonskog regulisanja oblasti slobode vjeroispovijesti i njenog javnog ispovijedanja, i sa aspekta komplementarnih imovinsko-pravnih regulacija, potpuno su neodrživi stavovi rečenog advokata i njegovog promoter penzionisanog prof. dr Blagote Mitrića. Te isti, su antipodni, međunarnom pravu. I drago mi je da su se, advokat Marković i prof. Blagota Mitrić, ujedili u odbrani pravno neodranjivog. No, tarifa su i dopunske beneficije ovozemaljski, dakako, Mirakul.

Advokat Velibor Marković je, u ovoj javnoj debati, u kojoj promtno i napadno participira, više klerikalni propagandista i agitator, nego li nezavisan pravni stručnjak. Uz to, da navedem, da advokat Velibor Marković, u euforičnim i navalentinim javnim nastupanjima, pokazuje više nego oskudno pravno-istorijsko znanje, kada se to tiče pravno-istorijskog statusa sakralnih pokretnih i nepokretnih crkvenih dobara i pitanja njihovog vlasništva u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, odnosno, u periodu od 1862. do 1918. No, to je problem njegovog neznanja ili pravničke i političke, ne tvrdim namjerne, defraudacije i profiterstva, reklame.

Pravna i istorijska nauka, kojoj stručno pripadam, savjesno mi i doktrinarno nalaže da pokušam, na validan činjenički i argumentacioni, način osporiti neke tvrdnje advokata Velibora Markovića i prof. dr Blagote Mitrića (pravno-političkog, na žalost, meandra i konvertita ili najblaže rečeno ličnosti sa kontraverznim stavovima), u ovoj konkretnoj, spornoj, temi i oblasti.

U konkretnom pitanju i istorijsko- pravnoj materiji, smatram ocjene i pravna tumačenja advokata Velibora Markovića krajnje problematičnim, a sa stanovišta pravne istorije, koja se odnosi na pravni status (građansko i stvarno pravo, posebno, pitanje svojine) sakralnih pokretnih i nepokretnih dobara, imovine i imovinske mase, koja je, dugo vremena, u vicioznoj državini SPC u Crnoj Gori, odnosno, bespravno više decenija, u kontinuitetu, ista- nijesu održiva, u činjeničkom, materijalnom pravno-istorijskom smislu. Naprotiv.

Nemam prostora da šire elaboriram, đe je, uvaženi advokat V. Marković u krivu, a u krivu je dominantno, po brojnim istorijsko-pravnim pitanjima o kojima on javno raspreda, ali sam dužan, skladno naučnom principu “činjenice su svete, a uvjerenja su slobodna” (P. Skot) reći da o problemu, kojeg razmatra i komentriše advokat Marković, on iznosi proizvoljne, netačne i neodržive istorijsko-prave tvrdnje i ocjene, te se, u demantiju njegovih nastupa, pozivam na stanovište Edvarda Haleta Kara, koji je jasno rekao: “Istoričar bez činjenica je lišen korijena i beskoristan je. Činjenice bez istoričara su mrtve i besmislene”.

Budući da sam ja diplomirani pravnik, magistar i doktorand istorijskih nauka, dužan sam, lojalan istorijsko-pravnoj metodologiji i utvrđenim, notornim istorijsko-pravnim činjenicama saopštiti sljedeće-bez namjere da dezavuišem, faktički pravnog glasnogovornika SPC u CG advokata Velibora Markovića, kojemu se, u, njegovom, neosnovanom pravnom tumačenju postojećeg Zakona, u znak podrške pridružio, odskora, i stari, penzionisani, prof. dr Blagota Mitrić, doktor međunarodnog privatnog prava i prof. istog na Pravnom fakultetu u Podgorici, ali ne i ekspert, građanskg (stvarnog) prava.

No, uprkos tome, oglasio se uvaženi prof. dr Blagota Mitrić da podrži svog nekadašnjeg studenta Velibora Markovića u akciji protiv ovog Zakona, (prof. Mitrić je bio, nekada, i moj profesor međunarodno privatnog prava na Pravnom fakultetu). No, to sada po strani, mislim I kažem da, ni jedan ni drugi, pravno-istorijsk,i nijesu u pravu. Evo i zašto: Naprije, neshvatljivo mi je da prof. dr Blagota Mitrić univerzalno, kodifikovano, ali i ustavno načelo “Ne bis in idem” (“ne dva puta o istome”), koje se isključivo odnosi na materiju krivičnog prava, pokušava, da bi odbranio stajalište pristalice MCP i dr Amfilohija Radovića, i Mitrićevog favorita advokata Velibora Markovića, pokušava, pravno neosnovano, elem neodrživo, te nasilno, primijenti na materiju građansko-stvarnog prava.

Konkretno, taj institut, u pravnoj teoriji, nomativistici i praksi, jednostavno-ne postoji u materiji građansko-stvarnog prava, već isključivo u materiji kaznenog prava i prof Mitrić, žao mi je što je tako, nestručno obmanuje sebe i javnost, možda iz svojih reklamerskih ili nekih drugih razloga. No, svakako je preletio na drugu stranu, ništa novo od nega, saglasno njegovim osvjedočenim utilitarim prevrtačnim nakanama i uzletima i padovima. Ali, činenica je, da se za taj, pravno-istorijski falsifikat, svjesno prof. dr Blagota Mitrić odlučio i neka je, velim mu, u najboljoj namjeri, neka si, ali makar, razmisli o tome da li si đ, kad i kako pravno pogriješio. A flagrantno je on pogriješio. I pravno-istorijski i savremeno. Imam dokument, njegov intervju iz “Monitora”, đe je profesor Blagota Mitrić tvrdio da je Crnogorska crkva bila autokefalna, a bio je on, tada predsjednik Ustavnog Suda Repubike Crne Gore.

Neka se, sada, prof. Mitrić javno odrekne tog intervjua, i, njegovo je to pravo, problema nema. Ima samo jedno pravilo: da je dosljednost vrlina, a prevrtljivost grdna mana. Uskoro ću obaviti glavne citate iz tog Mitrićevog intervjua, pa neka uvaženi profesor demantuje samog sebe: kad je govorio istinu ili neistinu, tada ili sada. Sada, kada dobošari u korist okupatorske SPC hvaleći svog “briljantnog studenta”, kako veli po ovom pitanju advokata Velibora Markovića.

No, pored već rečenog, relevantno je reći da sam otvoren za javnu polemiku, po ovom pitanju, sa zainteresovanim i referentnim pravnim i istorijski kvalifikovanim stručnjacima u ovoj oblasti.

SPC do 1918. nije postojala u Crnoj Gori, već autokefana CPC, a nakon bespravnog uništenja, nasilne aneksije, debelatio, subjugacija, državne nezavisnosti Kraljevine Crne Gore, nekanonski i nasilno ukinuta je i autokefalna CPC. Naročito je važno istaći da SPC u Crnoj Gori od 1918., nije legalnim i legitimnim putem, ušla u posjed sakralnih pravoslavnih pokretnih i nepokretnih dobara, već ih je, uz zaštitu supremativne državne vlasti, (KSHS/Kraljevine Jugolslavije), otela od države Crne Gore i CPC, okupirala ih i od tada ona njima gospodari, rentira ih, te u svojstvu otimača tuđe svojine i uzurpatora imovinskih prava drugoga hoće da zadrži bespravni monopol.

Dalje, mislim da je neophodno ostati vjeran pravnom poretku nezavisne međunarodno priznate države Crne Gore, punopravne članice NATO-a i Ujedinjenih nacija, koja je svoju slobodu i nezavisnost stekla na najrigorozniji način 2006. godine.

Istorijska je istina o vjekovnoj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i istorijska nauka, publicistika i literatura je pouzdano prezentovala činjenice o ukidanju njene autokefalnosti 1918. godine, kao i o okupatorskom i uzurpatorskom ulasku nje same i posjeda čiji je korisnik bila CPC u SPC osvajački posjed i okupaciju državnih sakralnih pokretnih i nepokretnih dobara, koje su činom otimanja prešle u vicioznu državinu druge države (Srbije) i, takođe druge strane crke (SPC).

Crna Gora, nakon usvajanja i stupanja na snagu navedenog Zakona, ne otima crkvenu imovinu, oni drugi, antipodni istome, su otimači! SPC je nakon uništenja nezavisne Crne Gore i uništenja Crnogorske autokefalne crkve otela imovinu koja je i sada u njenom posjedu. Imovina se od lopova ne može otimati, već se lopovu mora reći da je lopov, a imovina se mora vratiti onome kome pripada. Do 1920. crnogorska država je bila vlasnički titular, a autokefalna CPC korisnik sakralnih dobara u Crnoj Gori. Još prije više 20 godina sam objavio, da do 1. decembra 1918. godine SPC nije postojala u Crnoj Gori, a kamo li da je vlasnik imovine. Ta organizacija (SPC) čiji je centar u Beogradu, je faktički neprijatelj nezavisnosti Crne Gore i crnogorske slobode i jedini cilj im je da vrate Crnu Goru na status kakav je imala 1918, 1989, 1991. Godine.

Upravo ova priča, medijska fama, o navodnom otimanju imovine ide u prilog hegemonističkim, velikosrpskim aspiracijama ove svetosavske organizacije (SPC). Moj stav je jasan – aktuelne tzv. litije i molebani su samo navodni vjerski skupovi, ali sa konktrentim anticnogorskim i velikosrpskim političkim i doktrinarnim ogrtačem. To su dominantno politička okupljanja, nemaju nikakve veze sa vjerom. Amfilohije (Radović) od početka svog djelovanja 1990. godine u Crnoj Gori nije organizovao nijedan vjerski skup koji nije bio duboko politički, svetosavski i velikosrpski. Svi današnji skupovi koje on organizje su usmjereni i vođeni od strane velikosrpskih krugova sa ciljem da se u Crnoj Gori ponovi 1918. i 1989. godina i da nestane kao država. Ovo je duboko kamuflirana politička akcija koja za cilj ima da se vaskrsne velikosrpska državna ideologija. Lično sam protiv toga i svaki uzorni crnogorski patriota koji razumije ovu problematiku zna da je sve što radi SPC daleko od vjerskog djelovanja. Sjetite se samo kad su sramno nosili mošti Svetog Vasilija Ostroškog i kad su ih dočekivali Radovan Karadžić i episkop Atanasije Jeftić, kad je Amfilohije guslao i podržavao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, kad su njihovi episkopi poput Gavrila blagosiljali zločine paravojne formacije “Škorpioni”, zatim kada se Episkop Filaret slikao na tenku sa mitraljezom da bi podržao agresiju na Hrvatsku…

To su samo neki od primjera zločinačke velikosrpske ideologije koja se nikad nije odrekla hegemonističkih tendencija prema Crnoj Gori. I na kraju, relevantan primjer, navedeni Zakon jasno kaže da svako ko upravlja stvarima mora dokazati svoju svojinu do 1. decembra 1918. Navodim, samo jedan eklatantant primjer đe je lako dokazati da su država Crna Gora i njeni građani (kao I višestrani poklodavci) bila/bili vlasnik/ci i graditelji crkve Svetog Vasilja Ostroškog u Nikšiću. Ta crkva je kao zadužbina Kralja Nikole počela da se gradi 1895, a završena je 1900. Lako je naučno, pravno istorijski dokazati da je taj veličaanstveni, u našim okvirima, crkveni objekat gradila država Crna Gora i da je ona svojina države Crne Gore, bez obzira na užasno sporno stanje u postojećem i ranijem našem Katastru. Neka gospodin advokat Velibor Marković i njegov podržavac dr Bragota Mitrić, demantuju, ali samo istorijskim I pravnim činenicama, ovu moju tvrdnju, ako mogu ? No, ne mogu, čekam ih, u javnoj debati o ovome. Ja sam se oglasio jasno i pecizno ! Navedena crkva ne može pravno nikako biti svojina SPC, niti njene eparhije –Mitropolije Crnogorsko-primorske!

“Istina i previše trpi, ali se nikada ne može zatrti“-tvrdio je Tit Livije. Naučna savjest i etika istraživača mi nalaže, te, komplementarno tome, značajno i dugotrajno političko iskustvo, daju mi za pravo, navesti, primjereno aktuelnom kontekstu, da je neophodno saopštiti javnom mnjenju što više činjenica i argumenata o istorijskoj autokefalnosti Crnogorske crkve i reći, s uvjerenjem, i evidentnim faktima, da su aktuelne protesne litije suštinski koncipirane da se nezavisna Crna Gora i njen ustavno pravni poredak pokušaju, populistički, urušiti, sa ciljem da bi Crna Gora ponovo postala feud zamšljene male Velike Srbije.

No, da istakem ono, što je, u aktuelnom smislu, prvorazredno, sa stanovišta naučne istoriografije o ovom pitanju.

Dokument broj 1:

Pismo Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine, koje glasi ovako:

“Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli I- Topolica Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore.

Između mnogijeh savremenijeh reforama koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih Konsistorija i Svetog Sinoda.

Saglasno Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju, Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra, koja ste crkvi svojoj učinili. Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjga.

Smireni molitvenici:Mitropolit Mitrofan, predsjednik, naim. episkop Kiril Mitrović, član, arhimandrit Mihailo Dožić, član, iguman Prokopije Vračar, član, protođakon Filip Radičević, član, protojerej Aksentije Bojović, član, protojerej Pavle Petrović, član, sekretar Svetoga Sinoda đakon Ivo Kaluđerović”.

(»GLAS CRNOGORCA«, Cetinje, broj 19, od 3.maja 1908, str. 1. Vidjeti o tome : “Državni Kalendar Knjaževine Crne Gore”, Cetinje, 1909. godine).

Dokument broj 2:

Knjaz Nikola I Petrović Njegoš proglašen je 1910. godine za crnogorskoga kralja. Između mnogobrojnih čestitki koje je tim povodom primio i čestitku Njegove Svetosti Patrijarha Antiohijskog Grigorija. Ona u prevodu sa arapskog jezika glasi:

“Njegovom Veličanstvu Preblagočestivom Kralju Nikoli I Petnaesti avgust, blagosloveni dan, koji mi napominje milosti i obimne blagodati, Našega Gospodara, Boga, jer tog istog dana 1906. godine ja sam uzašao po milosti Svetoga Duha na presto Patrijaršijski Prvoprestolnih Apostola Petra i Pavla, danas postaje izvor radosti i veselja za Sveto Pravoslavlje cijelog svijeta, jer danas vidimo Vašu glavu, obasutu poštovanjem I obožavanjem, a tako i mudrošću ispunjenu, koje Vas je učinila predmetom uvažavanja i divljenja Velikodušnih Ruskih Careva. S kojom ste mudrošću znali upravljati predstojno Vašu Srećnu Knjaževinu kroz čitavo po vijeka, okrunjenu pravoslavnom krunom i kao što to vidi Vaš vjerni narod, radan i hrabar, predan pravoslavlju i gleda svoga omiljenog Knjaza na dostojanstvu Njihovih Veličanstava Kraljeva.

Sasvim je dakle pravedno da danas naše duše veličaju Gospodara a naši duhovi da se raduju Gospodu, koji je naš spasitelj, i za to Antiohiska crkva uzimlje udjela u velikoj radosti svoje sestre Svete Crnogorske Crkve. Smatrao sam dužnošću da otslužim sa svim mojim patrijaršijskim klirom u prisustvu velikog broja moje pastve svetu liturgiju, namijenjenu Vašem Veličanstvu vozljubljenom u Gospodu.

Ja ovim uzimljem slobodu da podnesem Vašem Kraljevskom Prestolu moja Patrijaršiska čestitanja i moje očinske želje duboko iskrene, moleći Gospoda i Cara Careva, da Vas sačuva još svetom desnicom za dug i presrećan život na korist i na sreću države koju Vam je Svevišnji povjerio, da sačuva Nj. V. Preblagočestivu Kraljicu Vašu uzvišenu Suprugu, Nj. Kr. V. Knjaza Našljednika i cijelu Kraljevsku porodicu, da blagoslovi Vaš Narod i uzdrži i štiti Vašu Slavnu Kraljevinu.

U znak blagoslova slobodan sam poslat V. Veličanstvu ikonu Sv. Bogorodice, zaštitnice naše patrijaršijske katedralne crkve, i kao dokaz moje istinske ljubavi prema V. Veličanstvu i mog velikog veselja za ovaj srećan dan, ja se usuđujem upraviti Vam ovo pismo, sa kojim Vam podnosim moje duboko poštovanje.

Neka je milost Božja s Vama i neka Vas prati. Čast mi je biti Vašega Veličanstva vrlo vatreni i ponizni molitvenik u Hristu

Damask, 15. avgust 1910.

Grigorije

Patrijarh Antiohiski i cijelog istoka”.

(“GLAS CRNOGORCA”, Cetinje, od 18. decembar 1910, strana 1).

Neka, ako mogu, ovo demantuju advokat Velibor Marković, a posebno prof. dr Blagota Mitrić. No, ne mogu.