Isus je razapet zato što je narušavao „javni red i mir“ i „uvrijedio“ okupljene na Golgoti

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Suđenjima kakvo je ono Bobanu Batrićeviću, dakle suđenjima za verbalni delikt, nije mjesto niti u jednoj državi koja pretenduje makar na najniži stepen demokratije – pa čak ni u Crnoj Gori, čija vlast samo podjebava ambasadore Kvinte kada im poručuje da jeste zainteresovana za demokratiju.

Suđenja za verbalni delikt karakteristika su zemalja kakva je Rusija – onih koje se stameno kreću ka otvaranju radnih logora za one što „pogrešno“ misle i zbore. Šta da se radi: za razliku od strijeljanja, život je neizvjestan. Čini se da je, za neke ljude i neka društva, ta neizvjesnost više no što mogu podnijeti. Stoga se oni – ti ljudi i ta društva – radije okreću ka izvjesnosti koju nudi totalitarni poredak. Strana mi je, priznajem, takva prosudba, no čini se da – za neke ljude – ima nešto utješno u tome što će – najprije bližnji im, na koncu i oni – sigurno završiti u gulagu.

Kada je Boban Batrićević objavio tekst za koji ga država Crna Gora kani kazniti, sveštenstvo SPC moglo ga je tužiti za klevetu. Nisu to učinili. Nisu, jer za klevetu ne možeš biti osuđen ako si iznosio vrjednosni sud na osnovu tačnih i provjerenih podataka – a baš to je učinio Batrićević. Niti za klevetu možeš biti osuđen ako je ono što si napisao istina, ili pak samo imao razloga da vjeruješ da je istina. A sve što je Boban Batrićević napisao je istina. To znaju svi, a naročito oni koji navijaju za to da bude kažnjen.

Mogli su ga, takođe, glavari SPC tužiti za nanošenje duševnih boli. Tu bi država već lakše presudila u njihovu korist. Svako zna da istina boli: pa zašto ne bi boljela i njih? Ali nisu: jer u pitanju je privatna parnica, a oni takvu nisu željeli.

SPC je htjela da Batrićevića tuži i osudi – država. A da oni sa tim, kao, nemaju ništa. Crkva je, dakle, pribjegla, kako bih vam rekao – vrlo pilatovskom rješenju.

Željeli su pokazati da su pod zaštitom države, jer su oni državna crkva. Željeli su, još, pokazati, kako je kritika SPC – „narušavanje javnog reda i mira“. Željeli su zorno pokazati kako u Crnoj Gori na snazi nije nikakva evropska odvojenost crkve i države, nego vizantijska simfonija.

Država je, time što je podigla optužnicu protiv Batrićevića, sve to prihvatila i kako je traženo učinila. Drugačije nije ni moglo biti. Politička elita svoju moć duguje crkvi, koja ih je dovela na vlast. I koja ih sa vlasti, u svakom trenutku, može svrgnuti. Crkve se oni boje kao, kako bih vam rekao – Đavo od krsta.

Litijaški odbornik Vešović, citiram saopštenje PEN-a, ovako je komentarisao „slučaj Batrićević“:

„Ustav Crne Gore kaže da je sloboda jednog građanina uslovljena slobodom drugog. Kolumna Batrićevića je imala neke elemente govora mržnje, ja se nadam da će institucije donijeti nepristrasnu odluku. Ali moj stav je da ima elemenata za kažnjavanje. Ako u toj slobodi govora ulazimo u vrijeđanje jedne cijele grupe ljudi što se dešava ako kažete da ‘Popovi SPC ne propovijedaju vjeru Hristovu, već siju mržnju’, onda vrijeđate oko 70 posto građana koji su vjernici“.

Odbornik Vešović miješa uvredu i govor mržnje, kao što i kritički govor o sveštenstvu miješa sa vrijeđanjem vjernika. A taj “govor mržnje”, da prostite, nije ono što se pet mužjaka dogovori u kafani blizu suda. Iskazom “mrzim lažove”  saopštavate mržnju, ali to nije govor mržnje,  dok rečenica “svijet bi bio bolji bez muslimana”  – govor mržnje jeste, iako formalno onaj koji to izgovara promišlja bolji svijet.

Svako malo, neki vrli banitelj demokratskih vrijednosti u Crnoj Gori poviče: “govor mržnje”. Tek da znate, govor mržnje nije kažnjiv u SAD. Zaštićen je Prvim amandmanom američkog Ustava, kao slobodan govor. Takođe, tek da znate, Enciklopedija Britanika pornografiju definiše kao govor mržnje. Što između ostaloga znači da Pink, medijski temelj Vučićeve Srbije, pod zaštitom američkog ambasadora u Beogradu, kroz svoje rijaliti programe, koji jesu pornografski sadržaj, neprekidno širi govor mržnje.

Vrijeđenja nekoga zbog vjere jeste govor mržnje. Ali u kom iskazu Batrićević sveštenstvo SPC vrijeđa zato što su hrišćani? On čini upravo suprotno. U iskazu “Popovi SPC ne propovijedaju vjeru Hristovu već siju mržnju” nema ni slova protiv hrišćanstva. Batrićević, praktično, izražava žaljenje što, kako kaže, sveštenici SPC nisu dovoljno hrišćani. Batrićevićeva rečenica preporučuje hristijanizaciju SPC – sa čim se teško ne složiti. Više Hristova učenja, manje mržnje, poručuje Batrićević. Što je, uzgred, vrlo hrišćanska poruka. Ako zahtijevate da nešto bude bliže Hristu, pa samim tim i hrišćanskije, to na bilo koji način ne može biti uvredljivo za hrišćanstvo. To je kao da vas neko optuži da ste, time što ste mu rekli “Brate, ne bi valjalo da si pametniji”, govorio protiv pameti.

Nije, brate. Nije govorio protiv pameti, nego je rekao da si glup. Što bi razumio, da nisi glup.

Ali čak i to nije bitno.

Odbornik Vešović uvjerljivo artikuliše atmosferu i logiku lomače: „uvrijedio si jednog, i uvrijedio si sve“. Obratite pažnju na njegovu tvrdnju da svojom kritikom  sveštenstva SPC Batrićević „vrijeđa 70 posto građana koji su vjernici“. Razumijem šta je htio reći: da su 70 posto građana vjernici, te da su svi uvrijeđeni. Ali nije rekao to, nego da je uvrijeđeno 70 posto vjernika: dakle da 30 posto nije uvrijeđeno. Bavićemo se onim što je odbornik Vešović pokušao reći.

Ko ima uvredometar? Ko je u posjedu sprave, metode, nečega, bilo čega, što egzaktno mjeri uvrijeđenost svakog građanina Crne Gore, ili barem onih 70 posto koji su po tvrdnji odbornika Vešovića vjernici SPC?

Bilo kakav kritički govor, a naročito onaj satirički, uvijek će uvrijediti pojedinca ili grupu ljudi. Vrijeđa li vas nešto u ovoj Crnoj Gori? Prilično sam siguran da je odgovor „da“. Zamislite situaciju u kojoj biste svakodnevno od države tražili da kažnjava one koji govore ono što smatrate uvredljivim. I da to tražite vi i svi drugi. Za mjesec dana, niko ne bi bio na slobodi.

Vama, međutim, ne može biti ono što se može crkvi. Time crkva potvrđuje moć. Odlučivši se da Batrićevićevu kritiku SPC okarakteriše kao „narušavanje javnog reda i mira“, država Crna Gora stavlja do znanja da će svojim represivnim aparatom suzbiti kritiku SPC. Takva kritika ima biti proglašena narušavanjem „javnog reda“. Pokoravanje i ćutnja o SPC je, pak, poštovanje „javnog reda“.

Suđenjem Batrićeviću Crna Gora na zadnja vrata u pravni sistem vraća verbalni delikt. SPC je revnosna u kritici Tita i komunista, no nevolja je u ovome: između „bićeš osuđen ako si pisao protiv Tita“ i „bićeš osuđen ako si pisao protiv crkve“; između „ako si uvrijedio Tita, uvrijedio si sve komuniste“ i „ako si uvrijedio Joanikija, uvrjedio si sve vjernike“, sa stanovišta neslobode govora i demonstracije totalitarne svijesti – nema razlike.

Kada je ustvrdio da je čovjek nastao od majmuna, Darvin je nesumnjivo uvrijedio mnoge osobe koje vjeruju da su nastale od Adama, nastalog od blata i Eve, nastale od Adamovog rebra. Moguće da je uvrijedio i heretike: one koji misle da su nastali od šodera te od plećke ili od buta, ako takvih ima.

Nije manje uvredljiv bio ni Galilej, kada je ustvrdio da se Zemlja kreće oko sunca, na šta je crkva imala stanovite primjedbe. Međutim, šta ćeš: okreće.

Ili da navedem nama bliži primjer. Sjećate li se kad je onomad Crna Gora napala Hrvatsku,  a to većina građana srdačno pozdravila? Sjećate li se rata u Bosni? A većinska Crna Gora, dakako i SPC, podržavala one koji su ljudima vezali bijele trake oko ruku, trpali ih u logore, etnički čistili zemlju i na kraju počinili genocid? Šta mislite, šta kaže vaš uvredometar: je li ono „Oprosti nam Dubrovniče“ i „Sarajevo, ljubavi moja“ vrijeđalo svih 100 posto, ili samo 70 posto onih koji su podržavali rušenje Dubrovnika i Sarajeva?

Kada krene hajka, teško je ne pridružiti se. Teško je ne podržati one koji traže kaznu za drugačije, manjinsko, dakle pogrešno mišljenje. Naročito je to teško u današnjoj kulturi bacača prvog kamena: u kulturi u kojoj je uvijek neko uvrijeđen i zahtijeva izopštenje onoga čiji ga je stav uvrijedio. Kad se bijesna masa pokrene, teško je umaći njenoj gravitaciji. Ali ako nas je istorija nečemu naučila, to je ovo: kada masa krene u odmazdu, oni koji joj se suprotstave upravo su oni najbolji među nama.

Na koncu. Isus je razapet upravo zato što je „narušavao javni red i mir“ i „uvijedio“ one koji su tražili njegovo raspeće. To je, na zahtjev vjerskih poglavara, učinila država.

Razmislite o tome.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)