Jedna Mala Basna

Dobro jutro! Upitao sam Chat GPT da mi napiše basnu o onome što se dešavalo u crnogorskoj političkoj i društvenoj zbilji u posljednjih nekoliko dana. Uz rizik da će mi se neki prijatelji naljutiti, prenosim ovaj tekst bez ikakvog uređivanja. On nam može poslužiti kao iskrivljeno ogledalo te naše zbilje.

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici.

Jedna Mala Basna

U jednoj zemlji ušuškanoj između mora i planina, u pukotini stijene nad liticom, živjelo je jato galebova koje se bavilo pripovijedanjem. Nisu svi galebovi bili isti – neki su krilima pisali pjesme u vazduhu, neki su glumili oluju i bonacu, a jedan među njima bio je poznat po tome što je glasno govorio o svemu što ga tišti, đe god da je letio.

Jednog dana, taj galeb je odlučio da sa jatom odleti preko granice, u šumu đe caruju šišmiši. Ti šišmiši ne vole da im se leti iznad glava, a kamoli da im se neko spolja oglašava nad krošnjama. Oni ne vide dobro, ali sve čuju. Pa kad su čuli šta je galeb pričao o njima na svojim obalama i među svjetionicima, brzo su ga uhvatili, okačili naopako i saslušali. Ne zato što je nešto uradio – nego jer su čuli da nepravilno razmišlja.

Nakon toga su ga vratili nazad. Bez optužnice, ali i bez perja. No kad se vratio, shvatio je da njegovo jato nije pauziralo let – igra je nastavljena bez njega dirigenta. Neki rekoše: „Tako je odgovorno,“ drugi: „Tako je jadno.“ Galeb, vidno uzdrman, zamjerio je šišmišima, ali i čvorcima i svim drugima koji su šaputali da se jato možda nije snašlo kako treba. Nazvao je ove potonje lokalnim i samodovoljnim patriotima.

U isto vrijeme, na susjednoj stijeni, jedna vrana poznata po tome što kljuca po istoriji, izruguje gnijezda i tvrdi da su morski ptići izmišljeni od strane vjetra, dobila je najveće priznanje među pticama. U komisiji koja je dodjeljivala to priznanje, śedio je i onaj isti galeb – žestoki kritičar vrana i njihovih mračnih pjesama. Kad su ga upitali kako to, zašto je ćutao, rekao je da nije znao, da je sve bilo unaprijed odlučeno, ali nije baš najbolje objasnio kako.

Potrudio da što detaljnije opiše šta su mu rekli šišmiši. Predstavio ih je kao bića koje sve vide, sve znaju, i sve prate. Kao da je u tom predstavljanju bilo nekog strahopoštovanja. Kao da treba da ih se svi uplašimo.

A morski ptići kao morski ptići. Oni više neće slijetati na stijenu. Jer kad galebovi i sve druge ptice iz ove zemlje počnu da se boje šišmiša, a vrane da se kite zlatom, ne ostaje ništa osim tišine u pukotini stijene. I zaborava.

To je to za danas. Ugodan ostatak dana želimo

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)