Kolumne

Kako je Glogovac znao da je kraj

Piše

Sergej Trifunović

Bubnjalo mi je u glavi ono što mi je Tamara Vučković rekla prethodne noći. Znao je. Pokušavam da se skupim, boli me svaki dio tijela, perem zube i odjednom ga osjetim pored sebe, napisao je Sergej Trifdunović o Nebojši Glogovcu, koji bi danas napunio 49 godina, u autorskom tekstu za Nedeljnik.

25. jun, 1990. Bife FDU. Upoznajem ljude koji su sa mnom u užem izboru na akademiji, nas 14. Tu smo dakle, mi odabrani. Dvadeset dana prije toga: izbacuju me iz srednje škole pred kraj druge godine, upisujem vanredno, polažem cijelu drugu godinu, svih 13 predmeta za četiri dana vanrednog ispitnog roka, spremam prijemni (monolog, recitacija, monolog, dvije imitacije) uzimam dokumenta, sjedam na voz i bježim iz Užica za Beograd na prijemni na FDU.

Ali to je tema nekog drugog, kung-fu filma.

Uzbuđen sam jer tamo, naravno, očekujem da ću naći sebi srodne nemirne duhove koje provincija šutira u guzicu, talentovane avanturiste kojima je i svijet mali. Prolazak u uži izbor za mene se nije dovodio u pitanje. Kao i sam upis na Akademiju, da se razumijemo. S ove distance, prilično nadobudno za nekog klinca od 17 godina. Srećom, ni tu nisam bio sam. U uži izbor prolazi nas 14, čini mi se samo njih par iz Beograda, ostali uglavnom Valjevo, Pančevo, Sisak, Sremska Mitrovica, Nikšić, Kruševac, Niš, one moje srodne duše, za koje sam duboko vjerovao da postoje po pripizdinama od Vardara pa do Triglava. No svi su nekako stegnuti, uplašeni, odmjeravamo se, od jutra do mraka trudimo se da udovoljimo zahtjevnim i velikim profesorima ove monumentalne ustanove koja će nam svima promijeniti živote nabolje.

U toj gomilici goluždravaca, tražeći tu srodnu dušu, odmah se povežem sa jednim čičkavim crnomanjastim likom iz Pančeva. Studirao psihologiju dvije godine, ćale mu je prota, majka iz Nevesinja, kao i moja porijeklom. Brz, duhovit, prešarmantan, sitne pronicljive okice koje nekako postanu nevidljive kad mu se cijelo lice razvuče u osmjeh, pa se i one tako nevidljive smiješe. Taj, čini mi se, takođe nema dilemu oko svog prijema u ovu ustanovu snova, i krije svoje čelično samopouzdanje da ne bi smetao tuđim strahovima. Divno, nisam sam. Prećutni sporazum o drugarstvu pada nekako odmah. Nakon pet dana cjelodnevnog ispitivanja potencijalnih novih studenata ide onaj najbolniji dio, pun jezive neizvjesnosti: neko će morati da otpadne.

Sjedimo dole, u mraku bifea, pušimo, tu i tamo neko prolomi napetu tišinu, napolju je već uveliko mrak ljepljivog ljetnjeg dana, gore na hodniku gdje treba da okače konačne rezultate, promiču sjenke. Trzamo se na svaku. Konačno, izađe mlađahna ženska osoba i objavi sa vrha stepeništa: “Rezultati su na oglasnoj tabli!” Nastaje stampedo. Za stolom ostajemo samo ja i moj novi prijatelj, stariji neke tri godine od mene. Pogledamo se i kažemo u isto vrijeme: “Završimo pljugu…” smijeh. Gore vriska i cika. Što od oduševljenja, što od bola i razočaranja. Završavamo šmekerski lagano tih 5-6 dimova, pogledamo se opet, bacimo kosku i kažemo, opet u isto vrijeme: “Ajmo.”

Dolazimo do oglasne table. Devet kandidata. Vidimo njegovo ime na drugom mjestu, moje na četvrtom. Mission accomplished. Opet koska i snažan zagrljaj. Lijepa i vrlo talentovana I. N., iz Beograda, ne nalazi svoje ime na spisku. Vrlo tiho i hladno, za sebe, kaže: “Ja ću da se ubijem.” Okreće se i izleće sa Akademije. Nas dvojica se pogledamo i trk za njom. Stigli smo je jedva dolje kod ulice.

Iskusni student psihologije i psiholog naturščik praktikuju svoj life coaching. Student psihologije koji je upravo upisao glumu očigledno zna sa ženama. Gledam ga, slušam i mislim se kako je njegov razoružavajući šarm mnogo jači i ubjedljiviji nego sve što je mogao naučiti za te dvije godine na Filozofskom. Ja statiram u kukuruzu i hvatam pokoju loptu koja se odbija od obruča. Mnogo suza i više desetina minuta kasnije, I. N. nekako pomirena sjeda u 67-icu i odlazi kući. Čini mi se, čak i nasmijana. Nas dvojica se pogledasmo još zadovoljniji: svašta smo odradili danas. Upisali glumu, možda i spasli neki život.

Sretao sam je kasnije, završila je svjetsku književnost. Uvijek pomislim: good job, Glogovac.

U sljedećim danima, ta centralna ličnost naše devetočlane klase, otkrivala je sloj po sloj svoje zamamne ličnosti unedogled, kao da im nije bilo kraja i svaki je bio uzbudljiviji i misteriozniji od prethodnog: neprejebivi igrač bilijara koji ima bilijarski tak iznad kreveta svoje spavaće sobe u Pančevu kraj ogromnog postera Džeka Nikolsona, koji je partije završavao sa smirenošću i snajperskom preciznošću profesionalnog ubice i Majkla Džordana. Pronicljivi i do srži bezobrazan karakter koji kada bi vam zalijepio dijagnozu ili presjek situacije, mogli biste samo da ućutite ili se iznesete iz prostorije. Srčani fajter koji bi bez problema mogao da se zaleti na njih 20. Beskompromisni glasnogovornik svake situacije koji bi vam odmah skresao istinu u lice i betonirao je tu i odmah. Imali ste pravo samo da se ljutite. Pritom, sa riječima je bio toliko vješt u maloj jedinici vremena, da je bukvalno bio knjiški primjer da suština bez forme ne dobacuje daleko.

Najduhovitiji i najinteligentniji lik koga ste ikad vidjeli, onaj pored koga su svi htjeli da budu, onaj pored koga se uvijek valjate po podu od smjeha i smijete se i sjutradan forama od sinoć. O ženama da ne pričam. Onaj pored koga se osjećate bitnijim i jačim. U svim vježbama na prvoj godini glume, koje su ogoljavanje i otkrivanje sebe samog, takozvano: “ja u datim okolnostima”, dok smo se mi ostali gubili i nalazili, propadali i dizali, taj čičkavi se praćakao kao u punoj kadi koju je lično napunio i vodu podesio po temperaturi koja mu je savršeno odgovarala. Činilo se da možeš da ga baciš bilo gdje i on bi svaku okolnost podredio sebi i okrenuo je u svoju korist. Činilo se da je to mačka kakvu nikada niste vidjeli.

Pošto nismo smjeli da se bavimo glumom nigdje van Akademije prve dvije godine, otišli smo klasno kolektivno u Pančevo, da odgledamo predstavu amaterskog pozorišta “Mušica” po Rucanteovom tekstu, u kome je on igrao glavnu ulogu. Bio je to neki zvanični oproštaj sa amaterizmom. Amaterizmom…??! Ono što smo tamo vidjeli to veče, ostavilo je impresiju u nama kao, vjerujem, u svakom gledaocu “Radovana III” ili “Kralja Ibija”. Predstave se i ne sjećam, ali to što smo vidjeli od nesvršenog studenta psihologije bilo je nešto o čemu sam noćima razmišljao.

Naš klasni kolega Boris Pingović se usred njegovih beskrajnih bravura u jednom trenutku uhvatio objema rukama za glavu i prošaputao: “Bože, šta ja tražim na glumi…” Pisac ovih redova, inače sin glumca, odrastao na daskama od svoje osme godine života, trostruki prvak Srbije u recitovanju, dobio je vječni kompleks i vidio kako neko diže ljestvicu visoko, na četrnaesti sprat, a on je u prizemlju. I nema lifta. Ne zna ni gdje je stepenište. Sve ono što se dalje moglo vidjeti u našem glumačkom i ljudskom odrastanju i sazrijevanju u toj “staklenoj bašti” kako je umio da kaže naš profesor Vlada Jevtović, bilo je za pamćenje.

Oprostite mi svi fanovi Nebojše Glogovca-Zorana Radmilovića našeg doba-gledali ste “Ubistvo s predumišljajem”, “Kengura”, “Klopku”, “Ustav Republike Hrvatske”, predstave “Hadersfild”, “Razbijeni krčag” i “Bure baruta”, ali najbolje niste vidjeli: Čehovljevu “Prosidbu”, Šekspirov “Nenagrađeni ljubavni trud”, Rucanteovu “Mušicu”, i kunem se, najboljeg “Magbeta” ikada. Nepotrebno je da kažem kako sam upijao svaki njegov gest u tim godinama, trudio se da uhvatim taj nevidljivi i nedokučivi način razmišljanja, učio od njega i vrlo svjesno ga imitirao. Imao sam priliku koju rijetko koji glumac na svijetu ima, da imam svog glumačkog idola tu pored sebe, na svojoj klasi. Glumca od koga sam najviše naučio.

Vreme koje je dolazilo donijelo nam je svašta. Sve ću to u skladu sa svojom ljubomorom i lijepim vaspitanjem sačuvati za sebe, jer mi smo porodica i makar razmjenili 15 rečenica u osam godina, porodične stvari ostaju samo u kući i ne iznose se napolje pred svetinu. I kakvi nam god lični odnosi u datom momentu bili, čuvali smo se pred drugima i nismo dali na ovog drugog. To je valjda bezuslovna ljubav i poštovanje.

U vremenu koje je dolazilo, on je i dalje bio jedini naš glumac koji je nekom svojom ulogom mogao da mi priušti besanu noć. Kad sam iz “Stupice” poslije “Hadersfilda” došao kući, šetkao sam se i pušio do 5 ujutru. Opet je ljestvica dignuta. Šta je moja sljedeća uloga? Hoću li moći da napravim nešto barem približno ovako upečatljivo, duboko i snažno? Kada je otišao Fasbinder, Hana Šigula je zavapila: “Ko će sad od nas tražiti više?!” On je taj koji me je tjerao da tražim od sebe preko granica, da kopam dublje i jače, samim svojim postojanjem na sceni. Pada mi na pamet rečenica Medžika Džonsona (bez ikakve namjere o bilo kakvom poređenju): “Igrao sam svoju košarku, kako sam najbolje znao i umio. Ali sam uvijek sa puno pažnje gledao šta radi Leri Bird. I koliko god sam mislio da napredujem, bio sam vrlo svjestan da tamo negdje, u polumraku neke sale u Bostonu, Leri vježba…”

Posljednji slučajni susret prije samo par mjeseci, ispred Željezničke stanice: ja na svojoj plavoj vespi, sunčan i lijep dan, naravno koji će mi kaciga, pored mene staje neki motor s moćnijom kubikažom, lik s kacigom diže vizir i kaže: “Gdje je kaciga, Trifunoviću?” – “Imaš odličnu radnju na Novom Beogradu, veliki izbor”, kažem ja u maniru bezobraznog Glogovca, kako me je i učio. On skida kacigu, ja ga prepoznajem i prasnemo u smjeh. Pali se zeleno. “Aj, budi dobar”, kaže on i poslije mnogo godina vidim taj osmjeh, miran i sladak, onaj kad okice postanu nevidljive i cijelo lice se smiješi. “Ljubim te! Ljubi Sunčicu”, dovikujem ja i svako opali po gasu na svoju stranu.

Naravno, na kratkom putu do pozorišta, razmišljam o njemu. Kako ga dugo nisam vidio srećnijeg i zadovoljnijeg. Pomislim odjednom kako sam htio da siđem s motora i da ga zagrlim. Onda se začudim toj svojoj pomisli. Ajde, ne patetiši, srešćemo se.

Desetak dana prije toga, drugarica mi pošalje fotku koju je uslikala u vrijeme onih velikih protesta protiv Miloševića, kad je Beograd bio svijet. Gledaj šta sam iskopala kod majke, kaže. Ukapiram da je to jedina fotografija nas dvojice. Imamo grupnih fotografija, iz predstava, filmova, sa klase, ali ovo je jedina fotografija na kojoj smo nas dvojica. Pošaljem mu je odmah. Vidim da je dobio, ništa ne odgovara. Poslije par dana stiže mi poruka: “Pošalji mi, molim te, opet onu fotografiju, beba se igrala telefonom i izgleda izbrisala.”

Ne znam šta sam sve osjetio posljednjih dana. Sve je bilo jebeno brzo, u maniru njegovog života, vozača koji je uspio četiri puta da upravljajući volanom, okrene automobil na krov. U tom redu plača, smjeha i opet plača i smjeha, osjetio sam da sam ostao sam. Bilo mi je žao što nismo parkirali motore i zagrlili se. Što nismo stigli da se ispričamo. Sjetio sam se predstave Bitef teatra “Ziggy Stardust” iz devedesetih: u jednoj sceni, Mark Bolan koji je sasvim sigurno bio najtalentovaniji predstavnik svoje generacije kojoj je pripadao i Dejvid Bouvi, gine u saobraćajnoj nesreći. To na sceni naravno ne vidimo. Vidimo Bolana koji poslije svirke, skida gitaru, i prije nego što izađe sa scene, spusti nježno ruku na Bouvijevo rame i kaže: “Dalje ćeš morati sam…”

Boljelo me je što nisam imao ni taj pozdrav. Naša profesorka psihologije, predivna Tijana Mandić, napisala mi je: “Gledala sam vas kako odrastate, rastete u velike glumce. Otišao je veliki talenat s njim. Zato ti sada moraš da glumiš i za njega i za sve nas koji smo gladni kulture u ovoj zemlji.” Učiniću sve da te ne iznevjerim.

Možda se Glođ i neće naljutiti na mene što ovo pišem. Dan nakon što je otišao, imao sam predstavu “Voz” u Zvezdara teatru. Živ nisam bio kako ću uspjeti da se uopšte dovučem do pozorišta. Bubnjalo mi je u glavi ono što mi je Tamara Vučković rekla prethodne noći: “Zvao me je osmog januara i rekao mi: ja više nikada neću stati na scenu.” Znao je. Pokušavam da se skupim, boli me svaki dio tijela, perem zube i odjednom ga osjetim pored sebe. Ne baš pored sebe, negdje malo iznad, u kupatilu.

Okrenem se i kažem: “Aj sa mnom na predstavu!” Pristaje na keca sa onim osmjehom koji ozari cijelo lice i skuplja okice. Da ne prdim previše, ali dobar dio te publike od 270 ljudi to veče, kažu da su nas na sceni vidjeli svu trojicu, Voju, mene i njega. Voja je zamolio za minut ćutanja a ja, vidjevši kako se Glogi kao i uvijek mršti na P od patetike, i kako se taj osmjeh koji skuplja okice razvlači u onu grimasu koju je naš profesor krstio sa “ućebani bizon”, kaže: “daaaj Vojo, ne kvari…”, pozovem na aplauz.

Nije Glogovac čovjek za minut ćutanja, to je čovjek za deset minuta aplauza. I toliko je trajao taj aplauz njemu to veče u Zvezdari.

Eto. Zavesa se ne spušta, već diže. Ja ću te zvati na svaku predstavu koju budem igrao. A ti ako budeš slobodan i raspoložen, ako budeš mogao i htio, ti dođi. Kako se već budeš osjećao, bez presije.

I da: zaista bih volio da me baš ti sačekaš tamo, kad dođe moj čas. Niko drugi. Prvo ti. Ako budeš mogao i htio naravno, bez presije.

I znaš šta, Lobanja: srušićemo i to pravilo, dići ćemo ljestvicu: srešćemo se mlađi. Puno, puno mlađi.

Voli te Tvoj,

Sera.

13 Komentara na "Kako je Glogovac znao da je kraj"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend