Godine 1955. objavljena je “Lolita” do tada najkontraverznije djelo profesora sa Kornel univerziteta, Vladimira Nabokova. Svoje djelo je nazvao „tempiranom bombom“ kada ga je slao američkim izdavačima, bojeći se otkaza sa univerziteta. A imao je i razloga za to – u centru je priča o seksualnom eksploatisanju dvanaestogodišnje djevojčice od strane sredovječnog pedofila. Svi izdavači su odbili da je objave bojeći se hapšenja zbog takvog djela, iako su svi oni prepoznali vrhunske literarne vrijednosti u njemu.
“Lolita, svjetlost mog života, oganj mojih prepona. Moj grijeh, moja duša. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi tri koraka niz nepce, da bi, pri trećem, kucnuo u zube. Lo. Li. Ta”.
Ali to je bilo vrijeme cenzure i ograničenja opscenosti u književnosti i Nabokov je bio prilično svjestan toga. U prilog tome stoji i da je isprva želio da se djelo objavi pod pseudonimom, a išao je i toliko daleko da se bojao poslati rukopis poštom kako ga američka poštanska služba ne bi dobila prije objavljivanja.
Šta je bilo rješenje: Poslati jednu od najbolje napisanih knjiga na engleskom da bude objavljena u Francuskoj.
Objavljivanje knjige izazvalo je skandal, pa je pored epiteta da je djelo gnusno, pokvareno i odbojno, steklo je i etiketu erotskog romana. Lolita je postala bestseler, a ocjene kritike, kakva je ona New York Times-a da je dualna priroda knjige promijenila shvatanja moderne književnosti, donijele su joj status kultne knjige.
Vladimir nabokov dotakao je ovu temu i prije “Lolite”
Međutim, “Lolita” nije bio Nabokovljev prvi pokušaj oživljavanja teme pedofilije kroz priču o starijem muškarcu zaljubljenom u djevojčicu koji se ženi njenom majkom da bi bio bliži svom objektu obožavanja, da bi se na kraju djevojčica našla u njegovom krilu nakon smrti majke.
“Čarobnjak”
U noveli “Čarobnjak” (The Enchanter ili Volšebnik) napisanoj 1936, a objavljenoj tek 1986. godine Nabokov je dao skicu “Lolite”. U priči koju je The Guardian nazvao njegovom „nymphet novella“ imamo četrdesetogodišnjeg draguljara koji opsjednut svojim pedofilskim meditacijama upoznaje djevojčicu na rolerima i biva omađijan. Ali razlika je u tome što je ovdje prisustvo djevojčice svedeno na minimum, njena osjećanja nisu uzeta u obzir. Dok je Humbert Humbert potpuno samosvjesni perverznjak ludo zaljubljen, ovaj „čarobnjak“ konstantno sebe opravdava i, do tada spriječeni perverznjak, iznenada dobija šansu za zadovoljenje i grabi je po svaku cijenu.
Vjenčanjem sa njenom majkom, dobija priliku da bude bliži svom objektu požude ali njena iznenadna smrt daje mu novu mogućnost – da istovremeno bude njen brižni otac i nježni ljubavnik. Pisana u trećem licu jednine onemogućava nam simpatisanje likova, te njegovi postupci čitaocima djeluju neprirodno, a moralna pouka novele nestaje i nenamjerno je čini samo pornografskim štivom.
Ipak, novela se smatra jednom od Nabokov najzrelijih djela napisano na ruskom jeziku.
“Smijeh u tami”
Još jedno daleko uspješnije djelo, pod originalnim ruskim naslovom “Camera obscura” (1938), bavi se ovom već poznatom temom – Nabokov odvija vrtoglavi pad sredovječnog likovnog kritičara Alberta Albinusa i njegovu intenzivnu opsjednutost šesnaestogodišnjom Margo Peters. Njena potkupljivost, glupost i okrutnost čine je neodoljivo podlom.
I priča se ne završava dobro.
Albertova preljuba opravdana je činjenicom da je njegova supruga Elizabeta malo dosadna u postelji i da ju je oženio jer se “eto tako desilo”. Margo, koja je život provela finansirajući se pozirajući gola a kasnije i prostitucijom, istrenirana da spazi imućnu laku metu, nalazi da je on njen idealni spas i finansijska bezbjednost.
Nabokov, međutim, ima odličan smisao za humor i ironiju, obezbjeđujući savršenu kaznu za preljubnika-pedofila: nakon nesreće koja ga osljepljuje, moraće da živi u ljubavnom trouglu nesvjestan toga.
Reks, njen prvi ljubavnik (i njegov prijatelj) i Margo nastavljaju svoju aferu pod istim krovom, dok izvlače novac od Alberta. Saznanje da su ga pravili budalom, dovodi ga do tragičnog svršetka, ne odustajući od ideje da niko ne može da ima Margo osim njega.
Zapravo, zbog njegove ne samo bukvalne zaslijepljenosti Albert je u nemogućnosti da prozre njihovu obmanu i to je ono što ga dovodi do sunovrata. A Margo bježi sa mjesta zločina bez ičega u rukama i, kao i Lolita, izdaje ga zbog ljubavi prema drugom muškarcu.
Dok je sam Nabokov ukazao na vezu između Margo i Lolite, takođe je kontrastovao ove dvije figure ističući da je Margo samo mlada kurva a ne nesrećna mala Lolita; dok “Smijeh u tami” odvaja figure ljubavnice (Margo) i povređenog deteta (Irma, Albertova ćerka), Lolita ih spaja: Dolores Hejz postaje i ljubavnica i zlostavljano dijete.
Još neke veze sa Lolitom
Poznato je da je Nabokov preveo Kerolovu “Alisu u zemlji čuda” i da je bio vrlo privržen njegovom radu iako je izbjegavao direktnu aluziju na njega. Ipak, Kerolov uticaj je očigledan. Čak ga je i nazvao prvim Humbertom Humbertom.
Još 1926. se dotakao teme hebefilije (seksualna sklonost prema djeci u pubertetu) u kratkoj ruskoj priči “A Nursery Tale”, gdje glavni lik u svom haremu koji sakuplja, ima i djevojčicu.
Takođe, otkrivena je i njemačka kratka priča o sredovječnom pripovjedaču koji postaje opsednut djevojčicom, a činjenica da je autor priče čak živio u istom dijelu Berlina kao Nabokov te da mu je njegov rad itekako bio poznat.
Nabokov je prije svog najuspješnijeg djela više puta eksperimentisao sa temom Lolite, odnosno zabranjene ili neostvarene ljubavi, što u konkretnim pričama, što u pojedinim epizodama drugih djela. Za Nabokova je zapravo, svekoliko književno stvaranje neka vrsta incesta ili zabranjene ljubavi.
Za njega kreativni čin uvijek u sebi ima snažno naglašenu erotsku dimenziju: kad piše pjesme, on „spava sa svojom muzom“, a Lolitu opisuje kao „plod svoje ljubavne veze s engleskim jezikom“.
Iako su ga nazivali različitim pogrdnim imenima, pa i pedofilom, Nabokov je priznao da je Lolita bila najveći izazov za njega te stoga i najveći uspjeh. Trebalo je govoriti o nečemu što mu nije poznato i uraditi to dovoljno uvjerljivo da ga svijet sutradan naziva manijakom.
