Kako su četnici postali dobri momci u pola BiH

Piše

Dragan Bursać

Znate li ko su bili četnici? Možda vam se pitanje čini profano ili čak provokativno? Možda mislite da je riječ o kakvoj insinuaciji?

Četnik antifašista iz udžbenika

Čitajte pažljivo:

“Četnički pokret borio se za oslobođenje Jugoslavije, za obnovu monarhije (Za kralja i otadžbinu) i predratnog kapitalističkog poretka. Bio je po karakteru antifašistički, nacionalni i građanski”.

Sigurno je riječ o nekakvom četničkom, opskurnom biltenu u kojem se brani i iz blata povijesti u najodvratnijem revizionističkom duhu vadi jedan fašistički pokret, pomislićete. Možete zaključiti isto tako, kako je u ovoj nakardnoj definiciji sadržana valjda sva sumanutost nadriisotrije i kako je prava stvar, što će povijesno smeće biti udaljeno barem od djece.

E pa varate se.

Ovo je tio teksta oficijelnog udžbenika istorije za deveti razred osnovnih škola u entitetu Republika Srpska. Udžbenik potpisuje Dragiša D. Vasić, a izašao je u izdanju “Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva a.d. Istočno Sarajevo”.

Kako vidite, a oči vas ne varaju, ovo je naučno-obrazovno štivo koje je OBAVEZA u osnovnim školama i za koje učenici ne mogu dobiti prolaznu ocjenu ako ga ne znaju. Da ponovo pojasnimo, ukoliko nastavniku istorije ne odgovorite da su četnici antifašisti, crno vam se piše. Barem po programu Ministarstva prosvjete RS-a.

Naravno, uvijek ima normalnih nastavnika, koji će se svojim ličnim pregalaštvom truditi da nekako djeci (koliko mogu) sakriju ovu sramotu, kao što ima i normalnih roditelja, koji će van nastave pojasniti svojim potomcima da je riječ o gnusnoj laži.

Ali, ovdje je na stvari podmetačina institucionalnog tipa! Nevažno je stoga šta govore savjesni roditelji ili nastavnici ako država (u ovom slučaju entitet) zvanično insistira da fašitičke, kolaboracioniste koljače, izdajnike i ubice proglasite antifašistima.

I onda se čudimo što fašizam buja. Jer, oficijelni pokret otpora su četnici Dražini, a partizani dođu kao usputna stanica, pa ako ih se neko sjeti, sjeti se.

Partizana ni u šumi

A kad smo kod partizana, gdje su partizani u ovom školskom “udžbeniku”? Oni su, očigledno, po autoru manje bitni i važni, pa su tek na narednoj strani, gdje se onako usput pominju, kao neki priperak četnicima, koji nije zaslužio integralnu jedinicu:

“U Jugoslaviji 1941. pored četnika, razvija se još jedan antifašistički pokret. Organizovala ga je i vodila Komunistička partija Jugoslavije. Zvanični naziv mu je bio Narodnooslobodilački pokret”.

Prava je umjetnost kako autor “udžbenika” u par rečenica uspijeva dekonstruisati sve važno, bitno i vrijedno u partizanskom pokretnu. Prvo, nije to bio “još jedan antifašistički pokret”, kamo sreće da jeste. To je bio JEDINI takav pokret u Jugoslaviji i u jednom trenutku jedini i u Evropi cijeloj. Nadalje, Komunistička partija je bila idološka potka, a ne nikako neki oficijelni vođa. To će vam posvjedočiti svaki pravi povijesničar. Ovaj pokret je bio najbitnije ANTIFAŠISTIČKI pa narodni. Većina ustanika i boraca nije bila član Komunističke partije. Za pretpostaviti je da to autor to zna, ili bi morao znati, pošto je dobio koncesiju da piše djelo toliko bitno da iz njega djeca uče povijest 20. vijeka.

Naravno, postoji tolika dokumentacija o saradnji četnika sa ustašama, domobranima i stranim zavojevačima Italijanima i Nijemcima. Postoje toliko npisanih pasusa, potvrda, fotografija o “suživotu” i sreći okupatora sa domaćim izdajnicima, da je ovaj tekst prekaratak za svu silnu faktografiju. O klanju i ubijanju Bošnjaka od Istočne Bosne do Krajine, ne treba trošiti riječi… malo je prostora.

Ali, ideološko-logička potka je jako važna. Da li se autor udžbenika iz kojeg djeca MORAJU crpiti znanje zapitao, kako to da postoje dva antifašistička pokreta, koja se toliko mrze između sebe? Za pretpostaviti je opet, da autor smatra kako su oba pokreta srpski predominanta.

Kako su ‘antifašisti’ četnici ubijali ‘fašiste’ partizane i nesrbe

E onda jedna kraka crtica:

Znate li da pokolj u Vraniću?

“Pokolj u Vraniću je bio zloglasni četnički masakr stanovnika beogradskog naselja Vranić, u noći sa 20. na 21. decembar 1943. godine. Tada je Prvi bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa JVuO izvršio je masakr civila u kojem je ubijeno 67 mještana (uglavnom žena i djece) sela Vranić 30 kilometara od Beograda. Podijeljeni u tri grupe, četnici su izvršili pokolje u 14 kuća u selu čiji su pojedini članovi bili sumnjičeni za održavanje veze sa partizanima. U svim kućama pobijeni su svi ukućani, osim petoro koji su slučajno preživjeli”. (Wikipedia)

Dakle, četnici 100 posto Srbi za koje autor tvrdi da su antifašisti (sic!) ubijaju neke druge Srbe u okolini Beograda u jednom selu?! Zašto? Pa zato što ti četnici pretpostavljaju da su civili partizanski kolaboracionisti. Dakle, antifašisti.
Nema čistijeg primjera, kako je jedan pokret ubijao svoj narod u ime fašizma, a ne antifašizma.

A kako je taj pokret gledao na druge narode?

Jeste li čuli za pokolj u Lovreću 22. jula 1943. Tada su kninski četnici popa Đujića uz pripadnike nekoliko stotina Talijana iz divizije “Bergamo”, te oko stotinu Nijemaca pripadnika SS- divizije Princ Eugen ubili 50 civila i 60 partizana iz Mosorskog patrizanskog odreda.

Najkonkretnije, četnici su zajedno sa italijanskim fašistima i SS-ovcima spalili civile u kući Mate Frankića, i to njih 22. Neki su iskočili iz kuće u plamenu, ali su ih monsturmi dočekivali i bacali natrag u buktinju.

Da li je to taj čuveni antifašistički četnički pokret koji zajedno sa “antifašistima” Nijemcima i Italijanima ubija partizane i civilnu nejač po Dalamatinskoj zagori??? I kako, stvarno kako nazvati te koljače, te hijene i pse rata do li fašisti?!

A, eto ti fašisti u nakaradnoj obrazovnoj nomenklaturi i bestijalnom silovanju povijesti dobili su prednost u odnosu na partizane i zaslužili naslovnicu poglavlja o antifašističkoj borbi.

Zloupotreba djece kao praksa

Naravno, ovaj udžbenički, baš udžbenički primjer je posljednji u nizu i on je gotovo pravilo, a ne izuzetak u RS-u. On je to sistemsko proizvođenje parapovijesti, on je ruganje žrtvama fašizma i veličanje fašista.

I najperverznije, on se nameće preko leđa i glava djece. I kako djeca da pojme da su ubice njihovih pradjedova partizana “dobri momci”? Kako djeca da pojme da su ubice njihovih pradjedova i prabaka civila nesrba “dobri momci”, kako djeca da pojme da su saveznici SS-ovaca i iatlijanskih fašista-dobri momci?

Lako!

Dječiji, nevini i čisti svijet poimanja je zatrovan lažima od samog početka, a parapovijest je dominantan narativ. I ta djeca, tako žigosana, ostaće ili u RS-u ili u Srbiji prihvatajući ovakve “istine”. U ostatku čovječanstva, ovo je sramota i krivično djelo.

A kad smo kod kazani za propagiranje i afirmaciju fašizma, Crna Gora je možda najsvjetliji primjer u regionu, kako se odnosi prema sljedbenicima kolaboracionista iz drugog svjetskog rata. Tako je prije nekoliko godina, potpredsjednik crnogorske Vlade, sada premijer, Duško Marković odlučio zabraniti djelovanje četničke nevladine organizacije Ravnogorski pokret. Razlog? Vrlo jednostavan i ljudski-njen rad je u suprotnosti s Ustavom Crne Gore.

A BiH?
BiH je zbunjena od same sebe ili barem 49 posto sebe, pa gleda naokolo očima sečuanske pande. Ne da nema zabrana, nego su fašisti-četnici povijesni pobjednici i “dobri momci” u pola zemlje.

Pa ideološki, politički, tajkunski i svaki drugi čelnici entiteta Republika Srpska, mogu trljati ruke i slobodno reći:

Misija uspjela, reforma školstva uspjela, fašizam se primio, a djeca bez pitanja i nekažnjeno trajno sluđena.