Kako su ulcinjski pirati stigli do Amerike

Piše: Anderj Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Bilo je to… pa, u drugoj polovici devedesetih, negdje između genocida u Srebrenici i hladnjača sa leševima Albanaca sa Kosova bačenih u Dunav.

Za podgoričku NVO proizvodio sam niskotiražni mjesečnik. Kad kažem „niskotiražni“, ne mislim nekoliko stotina ili pedesetak kopija. Ne mislim čak ni deset.

Pet. Toliko primjeraka sam štampao. Tri za strane donatore, odlučne da pomognu demokratske procese i slobodnu štampu u Crnoj Gori te dva za registar Centralne biblioteke.

Da se razumijemo: taj mjesečnik je postojao, nije to bio nikakav falsifikat. Osmislio bih temate, angažovao autore, oni bi poslali radove… Neki od njih su, zapravo, bili dobri tekstovi o važnim temama. Sve bih te priloge lektorisao, prelomio a onda se sa pripremom za štampu zaključao u podrum, gdje sam držao malu, dotrajalu B4 Rotaprint offset mašinu.

U to doba nije – barem ne u Crnoj Gori – bilo digitalne štampe. Raditi pet primjeraka na offsetu je ludost… No, kako ono kažu: od ludosti do genijalnosti jedan je korak. Da, moj posao je podrazumijevao da proizvedem dobar časopis koji niko neće čitati: u svakom slučaju, toliko dobar da finansijeri odluče kako tako odlučan i artikulisan demokratski glas valja finansirati i sljedeće godine. Da, moj posao je podrazumijevao nedjelje ozbiljnog uredničkog, lektorskog i dizajnerskog posla. Da, moj posao podrazumijevao je da snimim 80 offset ploča za osamdeset stranica časopisa, a onda svaku od tih stranica odštampam u samo pet primjeraka. Da sam proizvodio 1000 primjeraka časopisa, tiraž koji je bio upisan u impresumu, proces proizvodnje bio bi svega nekoliko sati duži.

No razlika u proizvodnji 5 i 1000 primjeraka, tih par stotina maraka razlike u količini papira, boje i ljepila bila je – moja zarada. Radio sam za siću, dok su lopovi iz NVO uzimali ozbiljan donatorski novac. No u to doba, u ovoj zemji, stotinu njemačkih maraka bilo je ravno bogatstvu.

Kada je nevladinim promicateljima demokratije u posjetu došao američki donator sa kćerkom ja sam – posve razumljivo – izabran da kao predstavnik multietničke i rodno balansirane, no samozatajne redakcije, djevojku upoznam sa istorijsko-turističkim znamenitostima Ulcinja, grada u kojem je posjeta upriličena, dok djevojčin otac i moji poslodavci obave razgovore o političkoj situaciji u regionu, pranju novca i utaji poreza.

Dok smo ispijali kafu na rivi, pokazao sam joj ulcinjsku utvrdu i pomenuo da je to, nekoć, bilo snažno piratsko gnijezdo.

Predložila je da odmah odemo tamo: ona se, naime, istinski interesovala za pirate – na što nisam imao primjedbe – pa je, vođena tom fascinacijom, o fenomenu piraterije napisala nekoliko eseja. To me je, pak, moralo zabrinuti, jer je moglo značiti da će, koliko sutra, baš mene zapasti da neki od tih tekstova prevedem i, nazovimo to tako, objavim.

Postoje dva ulaza u utvrdu. Bilo da odaberete sjevero-zapadni ili jugo-istočni ulaz, do utvrde vode prilično strme i prekobrojne stepenice. Odlučan da izbjegnem besmisleni fizički napor – a koji nije takav? –  odlučio sam da poznanicu upoznam sa mračnom stranom iritantno romantizirane piratske mitologije, u nadi da će je ono što ću joj ispričati odvratiti od želje za obilaskom negdašnjeg zlikovačkog uporišta.

„Pogledaj“, rekao sam joj, „vidiš li kamenu kulu, onu u kojoj je sada hotel…  Gore je nekada, dok je Ulcinj bio dio Mletačke republike, bio samostan. Ne postoji spomenik, ne postoji tabla koja podsjeća na to. Kao ni na časne sestre, koje su živjele i umrle tu. Kada Venecija više nije mogla braniti grad, pa je u njega ušla turska armija, a za njom horda siromaha spremnih da pljačkaju, siluju i ubijaju, časne sestre su još uvijek bile tu. Zašto su ostale, zašto se nisu povukle sa mletačkim mačevima, registrom i blagom? Pretpostavljam da su smatrale da je njihova dužnost da ostanu u samostanu, da skončaju s njim. Morale su znati da će rulja upasti u njihove odaje, da će iz njih odnijeti sve što budu mogli, da će samostan gorjeti do duboko u noć. Morale su znati da su žrtve istorije surovi dželati, jednom kada se dokopaju moći. Bijedne ruke koje su zgrabile moć sablja će uskoro posjeći, stoga ubogi pohitaju da u bljesku svoje vladavine učine što više zla, ponove što više zločina, baš onakvih kakvi su njima činjeni, o čemu čuvaju i sa naraštaja na naraštaj prenose predanje. Morale su časne sestre znati da ubogi neće pravdu, jer ako su nešto naučili, to je da pravde nema. Oni hoće da vladaju. A vladati znači zlostavljati. Oni, još, hoće osvetu. Za sva poniženja koja su trpjeli, kao i za ona koja će ih snaći. Morale su – časne sestre – znati da će ih, dopadnu li bijednicima šaka, ovi staviti na paklene muke, da će trulim zubima kidati njihove grudi, da će žute, iskrzale nokte zarivati u njihovu bijelu kožu, ti ubogi i poniženi, čije je, morale su vjerovati, carstvo nebesko. Sve su to, dakako, znale kada su čule bijesne urlike, kako se približavaju gradskim zidinama.

Sestre su, jedna za drugom, skočile sa zapadnog bedema. Kao crne latice pale su na stijenje. Osvajači su ih ostavili da tamo leže, dok njihovo meso nisu pojeli rakovi i ribe, a kosti odnijeli talasi“.

Završio sam monolog, ne krijući zadovoljstvo svojom izvedbom. Ovo bi utvrdu ogadilo i najsurovijoj duši, ponadao sam se: nakon ovoga, nema šanse da će željeti izbliza vidjeti stratište na kojem su život okončale čestite redovnice.

Čovjek obuzet samozadovoljstvom slijep je za upozoravajuće signale. Promaklo mi je da je, dok sam – držim: efektno, ne štedeći na tamnim tonovima i estetici sutona  – opisivao zlu sudbinu koja se nadvila nad samostan i njegove stanovnice, ona pozvala konobara i platila kafu, a potom  stala podešavati fotoaparat što ga je krila u ruksaku. Šta čekamo, rekla je, kreći.

Godinama kasnije, kada su urednički dani bili daleko iza mene, pohranjeni u nekom od skladišta sjećanja gdje su čekali da ih nostalgija pozlati, a moj Rotaprint trunuo na nekom od groblja gdje leže odbačeni, isluženi strojevi, šetnja piratskom utvrdom sa mladom Amerikankom vraćala mi se kao flash.

Prisjetio bih se naše ophodnje utvrdom kada bih vidio mlade backpackere sa zapada kako, zagledani u mape i turističke vodiče, bauljaju ulcinjskim mahalama, tražeći put do Kalaje; kada bih vidio autobuse koji bi u podnožju zidina istovarili svoj ljudski teret koji bi se, potom, strmim stepenicama kojima smo toga dana prošli ona i ja, zapustio na obilazak zidina; kada bih primijetio turiste koji pokušavaju napraviti selfie sa piratskom puškarnicom u pozadini.

Pokazao sam joj, sjetio bih se tada, otvore za topove u zidinama, kroz koje su pirati tukli po mletačkoj floti koja se 10. avgusta, godine 1696. ukotvila pred Ulcinjom i započela napad na grad koji je, kako sam pročitao u nekoj od istorijskih knjiga, za cilj imao „da se zauzme mjesto i uništi gusarsko gnijezdo, jer su svi pokušaji Mlečana da flotom suzbiju gusare ostali bezuspješni“. Sa privrženošću detaljima, kakvu može obezbijediti samo mašta, govorio sam joj o opsadi grada koja je trajala gotovo mjesec dana. Opisao sam joj radost pirata kada su shvatili da se mletački brodovi okreću ka sjeverozapadu, na svom putu natrag u Boku, odakle su isplovili u napad. Mlečani su, rekao sam joj, uspjeli da zauzmu i gotovo do temelja spale ulcinjsku varoš i zatvore vodovod. Ali gusarska tvrđava nije pala.

„Flotu malih i brzih plovila“, govorio sam joj tada,  „kojima su ulcinjski pirati terorizirali južni Jadran – Perast je bio njihova omiljena meta, no dospijevali su sve do Splita – na koncu nisu potopili Mlečani. Na ulazu u uvalu Valdanos stigla ih je turska flota koju je sultan poslao na njih, onda kada su pirati za njega postali nepodnošljiv problem u pokušajima da izgradi bolje odnose sa Venecijom“.

“Ulcinjane su”, rekao sam joj, “piratskom zanatu obučili Tunižani i Alžirci koji su, lutajući Otomanskom imperijom, stigli do Ulcinja, mjesta dovoljno blizu nevjerničkim varošima punim bogatog plijena, a istovremeno dovoljno daleko od tvrde ruke Stambola. Ulcinj je bio najneposlušniji grad u cijeloj Carevini. Ulcinjani se nisu bojali ni Boga ni cara, koji nije znao što bi sa samovoljom podanika što ostali su gluvi na sve njegove naredbe da obustave napade na mletačke varoši”. Sa najvećim interesovanjem slušala me je kada sam joj govorio o tome kako je sukob Stambola sa odmetnutim gusarima poprimio oblik neobjavljenog, no stoga ne manje surovog rata.

„Skadarski će paša po sultanovoj naredbi napasti i zapaliti desetak ulcinjskih plovila, no to nije imalo efekta, osim što je, kao divlje pčele, razbjesnilo pirate. U jednom pismu mletačkih vlasti upućenom sultanu stoji: Svi stanovnici Dalmacije i Albanije čude se da ulcinjski gusari sa tolikom drskošću preziru vaša naređenja“, rekao sam joj, ne znajući gdje sam to pročitao.

Godinama kasnije prisjećao sam se, i danas se mogu prisjetiti, njenog nehinjenog uzbuđenja kada sam je odveo na plato ispred male katoličke crkve kojoj je dozidan minare te je tako pretvorena u džamiju, pa joj saopštio da se sada nalazimo na negdašnjoj piratskoj tržnici robova. Tu smo, kao što bih ih sreo i da se tamo zaputim danas, naišli zadihane, znojave turiste kako fotografišu kaveze za robove, koji danas, kada je svijet pun ljudi koje treba zatočiti, sramno zjape prazni. “Tržnicu robova u piratskoj utvrdi sam oduvijek cijenio”, rekao sam joj, “jer je jedan od rijetkih preživjelih dokaza da grad u kojem živim pripada Zapadnoj civilizaciji”. Ako je moj sarkazam shvatila, njime nije bila dirnuta.

“Ulcinjski gusari su”, rekao sam joj, “širom Mediterana otimali ljude i zatim ih prodavali na ovoj tržnici. Dokumenti koji svjedoče o to­me navode nas da pomislimo kako je ulcinjska pijaca robova bila nadaleko čuvena. Robovi kupljeni u Ulcinju odvođeni su sve do Stambola na istok i Beča na zapad”.

“Na toj pijaci je”, dodao sam, “ako je vjerovati izvorima koji se ne doimaju naročito pouzdanima, okovan u lance i iscrpljen suncem doveden i pro­dan čovjek koji je napisao Don Quijotea”. Njen pogled odavao je nevjericu. “Da, da”, rekao sam, “u jednoj od ovih ćelija kupca je čekao lično Cervantes. Da si došla samo nedjelju ranije, mogli smo pogledati predstavu lokalnog pozorišta o njegovim ropskim danima u Ulcinju”.

Zanimalo je o čemu je u predstavi riječ. “Cervantes je zarobljen; djevojka, kći lokalnog moćnika, zaljubi se u njega. Njihov brak je nemoguć: on je rob i hrišćanin, ona plemkinja i muslimanka. Ipak, ljubav na kraju pobjeđuje: kada djevojčin otac sazna da je izabranik njene kćeri i sam plemenitog porijekla, k tome i vlasnik značajnog imetka, dozvola za brak bude izdata “– tako sam sažeo radnju tog komada koji je nehotična potvrda da su ljevičari u pravu: klasa je, čak i u provincijskom teatru, važnija od religije. “Kako bilo”, time sam završio priču o legendi o Cervantesu u Ulcinju, “bića koja su naseljavala ovaj grad u roba su pretvorili Cervantesa što je, nesum­njivo, njihov najveći doprinos kulturi ovoga svijeta”.

Mnogo godina kasnije prisjećao sam se, kao što se mogu prisjetiti i danas, toka njene postkolonijalne svijesti koji je podijelila sa mnom dok smo napuštali utvrdu.

Rekla je da je postiđena i dirnuta; zatečena činjenicom da ljudi u jednoj siromašnoj, ratom ranjenoj zemlji, čije stanovnike mnogi njeni sunarodnici smatraju primitivnima, prema robovlasničkom teretu svoje prošlosti imaju kudikamo zdraviji, pošteniji i civilizovaniji odnos nego njeni kompatrioti. Kultura sjećanja je u vašoj zemlji na daleko većem nivou nego kod nas, dodala je, pa zaključila: dok vi čuvate uspomenu na mračni dio vlastite istorije, spomenik kakav je vaša tržnica robova i dalje je nemoguć u Americi.

Sirota dobra duša: sve je pogrešno razumjela. Tržnica robova u piratskoj utvrdi postoji samo zato što se gradskim vlastima još nije javio neki novobogataš voljan da tu otvori hotel ili kafanu. Ona postoji ne zato što mi prema činjenici da su naši preci nekoć ljude prodavali u roblje osjećamo duboki stid, nego zato što prema tome, kao i prema Srebrenici i kamionima punim leševa ubijenih Albanaca bačenih u Dunav, gajimo potpunu ravnodušnost.