Piše
Božidar Jaredić
Kakvi smo mi to ljudi, uslužnici i izvršioci, a skoro uvijek na štetu svog roda i svoje zemlje?
Šta je to u svijesti i karakteru tih ljudi da su ovako potkupljivi da zaboravljaju ko su, odakle su i kome pripadaju? A mi da se podsjetimo kako je to Miloš Obrenović naveče našao Crnogorca da za šaku groša onako svirepo ubije Karađorđa? Kako se to opet nađe Crnogorac Puniša Račić da u ime srpstva u Narodnoj skupštini ubije hrvatskog poslanika Radića? Kako to tako zdušno 1918. alatnuše neki Crnogorci da u saradnji sa srpskom soldatetskom i okupacionim snagama sruše kralja Nikolu i satru Crnu Goru i sve što je crnogorsko?
Za koje se to pare Daković i skupina školaraca upregoše u kolo Nikole Pašića, osvjedočenog mrzitelja Crne Gore i dinastije Petrović Njegoš, da sa toliko žara potru Cmu Goru kao da im je bila krvnički neprijatelj, a ne domovina koja ih je odgajila i poslala na školovanje, da se kao učeni ljudi vrate i pomognu svojoj zemlji da se uzdiže i razvija?
Kako to da Andrija Radović u najtežim trenucima za Crnu Goru (jedno vrijeme predsjednik crnogorske Vlade) za 100.000 dinara u zlatu prevjeri i izda državu i kralja Nikolu koji mu je toliko dobroga u životu učinio? Kako razumjeti kako se eto baš dva svojevremeno uzorna Crnogorca Slobodan Milošević i Radovan Karadžić nađoše da se tako zdušno upregnu u kolo srpskog velikonacionalizma i da se upravo pod njihovom rukom izvrši toliko zločinstava, pohara i razora da je to osudio čitav napredni svijet, a da oni, gle čuda neviđenog na sudu, ni da trepnu, izjaviše da se ne osjećaju krivima.
Svaki čovjek, ako je čovjek, osjećaće se krivim ako nepažnjom povrijedi pješaka na ulici, a oni za toliko žrtava, čak nevinih žena i djece, toliko silnih razorenih domova, za razaranje Vukovara i Dubrovnika, za Srebrenicu i višegodišnju opsadu Sarajeva sa nečuvenim patnjama naroda oni, eto, nijesu krivi. Može li podanička zaluđenost srpstvom ičim to da opravda?
Moramo se upitati šta se to danas događa sa Crnogorcima u Srbiji, da između dva posljednja popisa od 130.000 ostane samo 37.000 Crnogoraca i to uglavnom u nekoliko vojvođanskih opština. Kako to tako lako promijeniše crkvu i naciju iz velikog straha ili iz želje za bolje uhljebljenje, apanažu i privilegije kako to čak i neki srednjoškolci stekoše titule srpskih akademika blaćenjem i izrugivanjem svega što je crnogorsko…?
Vide li oni kako se to svi naši iseljenici u dalekoj Argentini i u trećem pasusu s ponosom izjašnjavaju kao Crnogorci? Šta se to događa sa ovima ovdje čiji su đedovi i prađedovi ponikli iz crnogorske kolijevke, a pojedini se i proslavili u odbrani Crne Gore i crnogorstva, a oni jadno i kukavno okreću leđa Crnoj Gori i svako malo eto ih kod onoga Šešeljevog radikala Vučića (one puste pameti) na kana be da dobiju instrukcije kako što više učiniti da se i Crna Gora utopi u “srpski svet”.
Hoće li ova naša prokanonska i prosrpska Vlada istrajati u naumu njihovog većeg dijela da je ovo dobra prilika da se Crna Gora obezdomi i prikloni srpskom korpusu ili će, ipak, prevladati razum i obaveza da se sačuva država i njen put u zajednicu evropskih zemalja? Naši preci stotinama godina goloruki i gladni branili su ovaj kameni oltar slobode i odbranili. Njima je slobodna Ctna Gora bila amanet i luča vodilja za koju se nije žalilo žrtvovati.
Za njih su čast, poštenje, zadata riječ, pripadnost bratstvu i plemenu bili pitanje opstanka i postojanja i zato su, poštujući te amanete, i opstajali i, uz to, svojim moralom, hrabrošću i pameću sačuvali vlastiti identitet. Koliki li su to narodi vodili viševjekovne borbe samo da bi dobili svoju državu, svoju himnu, sve te simbole suverenosti i postojanja?
Stoga se pitam kakav smo mi to narod i kakvi su to neki ljudi kad se tako lako odriču sebe i svojega da bi bili neki drugi i da bi izmećarili tuđinu i po čemu bi to nekima bila veća čast da je Srbin nego Crnogorac. Stoga bi bilo najbolje da se oni sami prepoznaju u ovom tekstu, prije svega, da dobro razmisle i sebi samima daju odgovor. Pokoljenja će suditi njihovim djelima i djelovanju, kao i uvijek.
(Autor je jedan od osnivača NVU Crnogorski zbor)
Svaka ti je od od A do S na mjestu.
Dijagnoza u ravni Njegoseve misli.
U pamet se i covjecnost Crnogorci
Dobro pitanje …nikakvi ljudi,inadžije, prasad na koritu. Tako je nakon 1918 narod zvao rušitelje CG “koritari”. Vojvoda Mirko je kaznio svirepo Kuče za izdaju države Skadarskom Paši,ovi” ruski ljudi”,kažu kad uzmu vlast u PG srušit će mu spomenik, iako su Rusi za jedan dan strijeljali 1.000.000 kolaboracionalista u II Sv ratu. Eto takvi smo,utrkivati se u mržnji,a izdaju u vrlinu… Više »
Tako je na žalost,vazda je bilo i biće izdajica svoje zemlje ali neshvatljivo je da u Crnoj Gori ima dosta ljudi koji negiranu crnogorsku državu i crkvu i kojima je milija srbija no zemlja u kojoj su rođeni i odakle su im preci.To da nekome strancu pričate ne bi vjerovao
Sve je ovo tacno nazalost istina Ali ljudi su nepredljidivi nikad nisam mogo da vjerujem da se ovo moze desiti da mandatar ljubi tudju zastavu da Knezevic moze da Bude cetnik à iz partizanske familije sve je moguce Ali je sigurno kad ova vlada ode CG nikad vise nece biti kao sto bilo
Ne manje od autora i ne sa slabijim argumentima i istorijskim naslednostvom, svi oni smatraju njega ili bi ga smatrali da je izdajnik srpskog nacionalnog bica kojem oni iskreno pripadaju ! Ne moze se nacionalni identitet izgraditi na tome ko je kome koliko dobrog ucinio kao sto autor izrazava cudjenje kada su u pitanju kralj nikola i andrija radovic !
Perspektivni kolumnista…
Vjekovima je ekstremna bijeda i siromaštvo razvilo kod nekih neku iskrivljenu svijest.
Sirotinja ne voli sirotinju.
izgleda ste zaboravili 90 -te da pomenete i ove skoro probudjene crnogorce sto nas poharaše,uniziše i zarad svojega interesa nakaradnom politikom dovedose do ovakve nove vlasti