Ko bi reko, čuda da se dese, da nam EU fašiste donese

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Evropska komisija je u vrlo blagoj, uvijenoj formi, dosljedno površinski konstatovala neke od opasnih i štetnih procesa koji se odvijaju u Crnoj Gori. To rečene procese neće zaustaviti: naprotiv. Kada maligna zbivanja budu dovršena, valja očekivati nešto jasniji stav EK. Nema sumnje da će na koncu EK osuditi ono što je direktno omogućila. K tome, EK je protiv revizije prošlosti, osim revizije komunističke prošlosti, koju snažno preporučuje.

Dozvolite – vjerovatno sasvim neprikladan – lični, gotovo ispovjedni ton. Duboko saosjećam sa ljudima koji žive od toga što diseminiraju imperijalnu ideologiju EU i SAD. To je paklen način da se zaradi novac. Da bi natjerao sebe da ponavljaš takve očite budalaštine, pritom budalaštine koje ne izviru iz ponora gluposti nego iz bezdana podmuklosti, moraš suspendovati razum, koji ti kaže: imaš ponos, znaš da nije tako, ne možeš tako. Ništa: klekneš. Što bi rekli “The Smiths”:

„Frankly, Mr. Shankly, this position I’ve held
It pays my way and it corrodes my soul“.

Ljebtejebo. Poručiti – onako kako je to učinila EK, evo:  https://www.cdm.me/politika/ek-upozorava-crnu-goru-da-revizija-istorije-produbljuje-drustvene-podjele-osuduje-velicanje-ratnih-zlocinaca/

– da treba stati sa revizijom prošlosti (pri čemu je „revizija prošlosti“ eufemizam za slavljenje fašizma u cilju fašizacije društva) jer to „produbljuje društvene podjele“, što opet, implicitno, usporava „naš evropski put“ je isto kao da saopštiš da tenkom ne treba gaziti djecu koja čekaju u redu za vodu, jer to usporava demokratizaciju čitavog regiona. Šta: ako fašizam ne bi usporavao „evropski put“, fašizacija i revizija bi bili ok? Je li probem fašizam, koji je neprihvatljiv uvijek i svuda, bez obzira na okolnosti, ili je fašizam neprihvatljiv baš sad, jer bi se isto moglo brže i pametnije? Odgovor je izlišan i sve što EK može reći obično je bullshitovanje, jer EU pred našim očima podržava i genocid i fašizam i reviziju prošlosti.

Naučna fantastika je ozbiljan žanr. Ljudi koji su pisali SF, po pravilu, nisu bili veliki stilisti (neki od onih koji su ga snimali jesu) ali su se barem bavili zaista važnim temama: nisu se bojali da misle.

Trilogija “Povratak u budućnost” počiva na ideji da svaka intervencija u prošlost može biti pogubna, jer na nepredvidiv način može uticati na budućnost. Film je zasnovan na ideji da je prošlost otvorena za promjene. Naučno-fantastična pretpostavka Zemeckisovog filma praktičnu primjenu pronalazi tamo gdje se to ne očekuje – u istorijskoj nauci, koja je česta žrtva entuzijazma različitih političko-ideoloških pokreta. Svakako smo primijetili da političke promjene često nose i promjene u pisanju i čitanju istorije. Novo traži i pronalazi legitimitet u starome, u prvi plan izvlačeći činjenice koje će pokazati kako je novi poredak zapravo izraz takozvanih “istorijskih težnji”, neka vrsta istorijske nužnosti. Intervencijom u istoriju novo pokušava pokazati kako prirodno i organski  proizilazi iz prošlosti. Recimo to parafrazom Hegela: ukoliko prošlost ne odgovara potrebama sadašnjosti, utoliko gore za prošlost.

U romanu Dolazak zamislio sam, moguće, nesvakidašnju vrstu privatnog detektiva: onoga koji istinu ne otkriva, nego potvrđuje. Njegov princip rada podrazumijeva pažljivo osluškivanje klijentovih želja. “Prije ili kasnije, nagovijestiće nešto o svojim sumnjama. Tada je posao, praktično, riješen. Nadalje, samo potvrđujete priču koju su klijenti sami smislili. Saopštite da ste blizu rješenja, ali ih pustite da još malo čekaju. Ljudi iz nekog razloga smatraju da je ono što se naziva dolaženjem do istine mukotrpan posao…  Za sve već postoje dokazi, nedostaje samo priča koju će ti dokazi potkrijepiti… Posao detektiva, hoću reći, ne sastoji se toliko u pronalaženju istine, koliko u pronalaženju priča koje će ljudi prihvatiti za istinu. Ne radi se ovdje o otkrivanju istine: o otkrivanju onoga što je za te ljude istina, o tome je riječ. Istina se uvijek pojavljuje kao fikcija, uvijek ima oblik priče. Ja pričam priče”.

Kako se ono o čemu je u citiranom odlomku riječ očituje na polju političke borbe, vidjeli smo na primjeru crnogorskog referenduma o nezavisnosti. Budući da je independistička strana pobijedila sa 10 posto glasova prednosti, referendum je bio izraz slobodarskih težnji crnogorskog naroda. Da je pobijedila druga, unionistička strana, ishod referenduma bi bio protumačen kao izraz istorijske privrženosti Srbiji. I jedan i drugi ishod bio bi i “prirodan i organski i istorijski determinisan”. A uistinu, tvrditi da ishod nije mogao biti drugačiji, da je na ovaj ili onaj način bio determinisan, komično je – pobjeda na referendumu nije ostvarena onda i tamo, nego sada i ovdje – ne u istoriji, nego na terenu, u političko-propagandno-diplomatsko-finansijsko-obavještajnoj borbi.

Promijenimo, za tren, perspektivu iz koje gledamo “Povratak u budućnost”: pogledajmo filmsko platno iskosa. Razmotrimo ideju koja je već upisana (ali ne i razrađena) u Zemeckisov film: mi o našoj prošlosti uistinu ne znamo ništa sve do kraja našeg vremena. Prošlost je retroaktivno određena budućnošću. Prošlost se još nije dogodila: ona će se tek dogoditi. To je ujedno suština koncepta Apokalipse – naša istorija biće prekinuta jednim nasilnim i arbitrarnim činom koji će sav metež interpretacija, beskrajni niz neodlučnih “za” i “protiv” svesti na jednu riječ Jednog. Govorimo o  događaju koji je mišljen kao ono što će odrediti smisao istorije i dovesti do naknadnog (pre)vrednovanja svih naših postupaka. Ne slučajno, na Sudnjem danu će biti iznova suđeno svima – i živima i mrtvima, koji će biti dignuti iz grobova da bi stali pred sud. Presuda koja bude donijeta biće izvršna i konačna – nema nikakve adrese u Strazburu na koju bismo mogli poslati žalbu. Nakon sudnjeg dana, Bogu će se biti moguće obraćati samo sa prkosom zauvijek ukletog loosera, glasno i bez nade da će odgovor ikada stići, onako kako se Americi obraćao Ginsberg: “America when will you be angelic? When will you take off your clothes? When will you look at yourself through the grave? When will you be worthy of your million Trotskyites?“.

Naši životi, sva naša prošlost, biće konačno protumačeni. Do tada, istorija je samo niz presuda koje donose pobjednici, presuda koje će ukinuti oni koji pobijede njih, da bi neki budućni pobjednici proces iznova pokrenuli…  Ne slučajno, u hrišćanstvu je  istina izmještena iz istorije. Hrist je istina, a njegov Drugi dolazak ima značiti kraj istorije kakvu znamo.

Takođe, ne slučajno, revolucionarni sudovi svojom poslovičnom brutalnošću nastoje oponašati praksu Sudnjeg dana: nakon što je proglasila prekid i kraj istorije (postoji samo vrijeme prije i nakon revolucije, nova istorija počinje revolucijom), Revolucija na sebe preuzima posao (pre)vrednovanja svega što je bilo.

Standardna istorijska logika vremena podrazumijeva da postoje višestruke mogućnosti koje čekaju da budu ostvarene. Mi biramo jednu od njih, i u tom trenu sve druge mogućnosti nestaju. Povratak u budućnost razvija ideju da različiti izbori u prošlosti otvaraju mogućnost za različite budućnosti. Ali šta ako izbor retroaktivno otvara svoju mogućnost? Ako postoji slobodna volja, tu je treba tražiti – u tački u kojoj naša odluka uspijeva izmaći okovima determinizma, u tački u kojoj naš slobodni izbor djeluje na prošlost tako što u njoj otvara mogućnost čije je on ostvarenje? Budućnost se ne mijenja izborom koji je učinjen u prošlosti (što je osnova zapleta Zemeckisovog filma). Ne slučajno, nakon svih peripetija viđenih u filmu, budućnost ostaje ista: prošlost je na koncu samo potvrdila budućnost. Borba je vođena na  pogrešnom mjestu. Izborom načinjenim u budućnosti mijenja se prošlost (tako što se u njoj otvara nova mogućnost), što onda vodi ka izmjeni budućnosti. Ne danas za sutra, nego sutra za juče.

Dakle. Boli mne quratz što revizionisti izazivaju podjele. To je najmanji, ako uopšte jeste problem. Istinski problem bi bio da ovi fašisti vladaju a da nema podjela: to bi bio slom i kraj. Oni smjeraju prevrednovanju i kontroli svega što je bilo, jeste i biće. Fašisti su polje borbe proširili na samo vrijeme.

Oni su doista crnogorsku budućnost vidjeli kao prostor-vrijeme u kojem mogu otvoriti mogućnost ne samo za svoju vladavinu u vremenu što dolazi, nego i za promjenu ishoda borbe u prošlosti: kao mogućnost da pobijede u ratu u kojem su već poraženi.

Ako neko misli da će ponavljanje teza iz pitijskih, mediokritetskih saopštenja EK biti dovoljna da oni u tome budu spriječeni: učestvujem u žalosti.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)