Lakše pope, kud si krenuo?

Piše

Boban Batrićević

Izučavaoci istorije totalitarnih pokreta veoma bi lako na primjeru jučerašnjeg govora mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikija II Mićovića održanog u Manastiru Morača mogli dokazati da mitropolit ima sve karakteristike i narav totalitarnoga lidera.

Ne samo što je predstojnik institucije koja njeguje masovno jednoumlje, kult vođe, militarizam, reakcionarne ideje, koja ima strogu hijerarhiju i jurišne odrede, cenzurisanu i dirigovanu misao, nego što i sam ne odustaje od koncepta javnog obraćanja koji su usavršili diktatori totalitarnih režima. Tezu da su religijske institucije zameci totalitarne zajednice zastupao je još tridesetih godina prošloga vijeka kontroverzni Vilhelm Rajh.

Čita li Joanikijev jučerašnji govor ili govore Hitlera, Musolinija ili Staljina, nećete naići na velike razlike. On sadrži sve komponentne koje su krasile njihova javna obraćanja. Hitler je npr. u svojim govorima, piše Ernst Nolte, imao šabloniziranu formu. To mu dođe nešto ovako:

– red patetike

– red samoviktimizacije

– obavezan poziv na istorijsko pravo falsifikovanjem prošlosti

– prijetnje i bijesni napad na svoje neprijatelje i neistomišljenike

– i na kraju poziv na utopijsku budućnost

Uzmemo li analizirati Joanikijevo javno obraćanje viđećemo da je sročeno po istoj matrici. Iako prethodnih dana upravo njegova Mitropolija izaziva građanski nemir tvrdoglavim najavama njegova bezbjednosno rizičnog ustoličenja na Cetinju protiv kojega su protestovale hiljade građana Crne Gore, mitropolit je ogrnuvši se u kožu umiljatog jagnjeta patetično zavapio za bratskom slogom: “da bismo doprinijeli koliko god možemo da ne bude sukoba, svađe i graje i, ne daj Bože, čega još gorega, učinili (smo) sve da se ova svečanost obavi po zakonu hrišćanskome a da bude skromna. I pozivamo sve na mir, na skromnost i na bratsku ljubav”.

Potom se samoviktimizovao rekavši kako se na njega prethodnih dana zadigla hajka i da on to stoički trpi. Iza toga sasuo je još od vremena njegova predšasnika neviđenu količinu istorijskih falsifikata i laži, pozivajući se na kontinuitet svoje Mitropolije od XIII vijeka i vremena Sv. Save, iako je istoriografija odavno utvrdila da je Mitropolija crnogorsko-primorska nastala u XX vijeku.

Ipak, suštinu Joanikijeva govora ne čine ovi klerikalni i petparački driblinzi već veoma opasna poruka koju je poslao na kraju, izrekavši da se njemu i Crkvi Srbije brani religijsko pravo i mitropolitska intronizacija:

“…od nekakvih družina koje se pojavljuju kao pečurke poslije kiše. Ali znamo i te pečurke: nijesu dugotrajne. I to će nestati. Odnosno, ljudi će shvatiti i razum će preovladati, i bratska ljubav. Tako će zablistati novo lice Crne Gore.”

A onda i upozorio:

“Ako neće mir, onda će uzeti prokletstvo. A ko neće da uzme mir Božji, onda će uzeti prokletstvo Svetoga Petra. I ja ih upozoravam da ne srljaju na prokletstvo.”

Prva asocijacija na navedena Joanikijeva upozorenja bilo je objašnjenje Hitlerova govora iz januara 1939. godine koje je načinila Hana Arent u Izvorima totalitarizma. Hitler je tom prilikom “prorokovao” da će izbiti svjetski rat ukoliko Jevreji ne prestanu s uzurpiranjem njemačkoga naroda i priprijetio “međunarodnome jevrejstvu” da će nestati.

Osam mjeseci kasnije otpočeo je rat koji zamalo nije uništio jevrejski narod. Primijenjeno na Joanikijeve poruke, on nam lijepo kaže: spriječite li moju intronizaciju – bićete prokleti! Vi ste pečurke i nestaćete. Kad nestanate nastupiće beskonfliktna zajednica koja će živjeti u blagodeti, rajski vrt bez gljiva, ostvarena utopija.

Prizivanje Srebrenice na Cetinju od strane dijela fanatizovanih vjernika Crkve Srbije prethodnih sedmica, upućuje nas na veliku zabrinutost nakon ovakvih mitropolitovih stilskih figura. Sinoćnje izazivačko poziranje paravojnih formacija Crkve Srbije ispred Cetinjskoga manastira produbljuje ta ośećanja.

Svakoga pojedinca koji crnogorsku zbilju posmatra trezveno i bez iracionalnih motiva, Joanikijevo jučerašnje obraćanje ne može ostaviti ravnodušnim. Izdvajanjem problematičnih djelova njegova govora upućuje na narav koju institucija Crkve Srbije u Crnoj Gori nosi sa sobom. Ona demonizuje pripadnike i pripadnice crnogorske nacije i decenijski ih nastoji dehumanizovati.

Ako se konstantno neka nacija naziva kopiljarskom i izmišljenom, a sada se evo upoređuje i s pečurkama poslije kiše koje će nestati, što onda očekivati u budućnosti kad baš čovjek koji bi prvi trebao slati poruke mira i tolerancije dodaje ćepanicu na lomaču? Da je dostojan trona na koji toliko želi zaśesti ne bi izgovarao ono što izgovora. Da je dostojan toga trona uticao bi na svoje vjernike da ne šire mržnju.

Prosto čovjeka prođe jeza kad zamisli to “novo lice Crne Gore” koje će zablistati kad nestanu pečurke, jer znamo što su pozivi na “novog čovjeka” i “novo lice nacije” prouzrokovali u Drugome velikom ratu.