Kolumne

Male pouke iz Velikog rata

Ines Šaškor

Piše
Ines Šaškor

Nacionalizam je izdaja patriotizma. Ove riječi francuskog predsjednika Emmanula Macrona s obilježavanja 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata obišle su svijet.

Svako je obilježavanje prijelomnih događaja iz prošlosti ujedno i priča o nama sadašnjima.

U Parizu je održana glavna svjetska manifestacija. Od završetka hladnog rata, u naletu optimistične vizije budućeg svijeta, prakticira se zajedničko obilježavanje važnih obljetnica dvaju velikih svjetskih ratova. Pobjednici i poraženi na istome mjestu, s istim porukama čovječanstvu.

Nikada više, ključna je od tih poruka. I – zajedno smo odgovorni da se to više ne ponovi. Stvarnost je nešto drugačija. Prošle godine u svijetu su zabilježena 222 oružana sukoba (Angela Merkel na Mirovnom forumu u Parizu).

Strah od obnove globalnih sukoba dominirala je u obraćanjima evropskih lidera. Francuski predsjednik govorio je o povijesti koja prijeti da se ponovi, jer se nekadašnji demoni (nacionalizam, rasizam, ekstremizam) ponovno bude i pozvao na odbacivanje opčinjenosti nasiljem. Zato je važno kako će biti interpretirana slika koja se šalje, kazao je Macron i upitao: “Hoće li ona biti posljednja slika jedinstva prije nego svijet potone ponovno u nered”.

I Angela Merkel govorila je o strahovima od obnove svjetskog sukoba. Prvi svjetski rat pokazao je do čega nacionalna i vojna arogancije može dovesti, kazala je. Većinu današnjih izazova ne može riješiti samo jedna država… Ne smijemo stajati po strani i samo gledati, ne smijemo prihvaćati oružane sukobe, već ih sprječavati borbom protiv siromaštva, jačanjem socijalne pravde… Ako izostane kompromis izostat će i mir, poruke su (odlazeće?) kancelarke.

Odgovor na apele dobila je iz-domovine. Narastajuća njemačka desničarska opozicija poručila joj je-nije trebala ni ići na proslavu pobjednika. U Varšavi, u kojoj se završetak Velikog rata poklapa s obnovom poljske državnosti, državni se vrh utopio u koloni ksenofoba i ultradesničara, zameten u blještavilu njihovih prijetećih baklji. U Trstu, nekoliko dana ranije, obilježavajući za Italiju pobjednički rat, marširale su tisuće desničara, noseći zastave “talijanske” Istre, Dalmacije i Rijeke.

Tako je ova obljetnica jedne ogromne ljudske tragedije imala svoje blještavo lice i tamno, opominjuće naličje.

U ovdašnjim zemljama ovdašnja svakodnevica.

Srbija, velika pobjednica i velika stradalnica Prvog svjetskog rata, našla se uvrijeđena smještajem svoga predsjednika na počasnoj tribini u Parizu. Dobila je i ispriku francuskog ambasadora, zbog protokolarnog propusta. Ono za što neće dobiti ispriku jest pozivanje kosovskog predsjednika na svečanost. Susret s realnošću još ostaje misaona kategorija.

Hrvatska, pripadnica poražene strane, ali i zemlja s velikim ljudskim gubicima, prisutna u Parizu, i dalje je odsutna u vlastitom suočavanju s prošlošću. Jest, postojao je i državni odbor za obilježavanje stote obljetnice rata, organizirani su skupovi i izložbe, ali sve je prošlo prilično nezamijećeno. Dvije-tri rečenice Vladinog priopćenja i misa u zagrebačkoj katedrali, koju su inicirali britanski, francuski, kanadski i njemački veleposlanici. Srpsko narodno vijeće i ambasada Srbije odali su na Mirogoju, pred pravoslavnom kapelom, počast vojnim i civilnim žrtvama.

Katolička crkva u Hrvatskoj nije našla za potrebu oglasiti se povodom obljetnice. Ali je zato Beogradska nadbiskupija organizirala višednevna događanja koja su kulminirala potpisom poruke mira i ekumenskom molitvom za mir, pomirenje i pravednost. Sudionici događanja na kraju su posjetili Centar za migrante u Obrenovcu. Nešto slično u organizaciji KC u Hrvatskoj nismo primijetili.

Godina 1918. izuzetno je važna za Hrvatsku, kao i za mnoge zemlje Evrope. Propuštena je, međutim, prilika za ozbiljan i smiren dijalog o tim temama. Ambivalentan, pa i šizofren odnos prema prošlosti nastavlja se. Političari su se zadovoljili protokolarnim zbivanjima, mediji su glavinjali od žala za tolikim izgubljenim životima do slavljenja austrougarskog feldmaršala Svetozara von Borojevića, “lava od Soče”, kojemu velikodušno priznaju pravoslavnu vjeru, ali ne i srpsku nacionalnost. Daleko od domovine, u Parizu, šefica države prozborila je o Hrvatima koji su “nažalost, morali braniti Monarhiju za koju nisu disali”. Teško da će i toliko reći u zemlji.

Golemi val socijalnog nezadovoljstva i val pobuna koji je nastupio odmah po završetku rata nitko nije ni spomenuo. Svi su bavili državom i hrvatskim pravicama.

Prije četiri godine kada se obilježavala 100. godišnjica početka Velikog rata, književnik i novinar, danas pokojni Predrag Lucić, napisao je tekst “Hrvatski sitnopis o Velikom ratu”. Upozorio je da se lamentira o svemu i svačemu, a naročito o jadnom Franji Ferdinandu, a “hrvatski ratozborci ignoriraju veliku antiratnu književnost”, Jaroslava Hašeka i Miroslava Krleže koji su o tom ratu napisali nenadmašna djela i opisali ono što je milijune snašlo u tom ratu.

“Velika je umjetnost na hrvatskom jeziku o Velikom ratu mudrosloviti tako kao da u njemu nije začeta ona knjiga iz koje, čim je otvoriš, ispadaju imena pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj 313, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Szent Istvána, u smislu Madžarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!”

Počivao u miru, Predraže.

Send this to a friend