Maniti pekinezer

Piše

Šeki Radončić

Kao sva djeca i momčići koji su živjeli u podgoričkoj Staroj Varoši navijao sam za Budućnost sanjajući da će naš tim jednog dana postati prvak Jugoslavije. Igrajući košarku na malom sportskom poligonu blizu vulkanizerske radnje Cana Dervanovića i kuće legendarnog bokserskog trenera Gojka Radunovića, maštali smo da će Budućnost jednog dana u Sportskom Centru tući najveće evropske klubove, a mi njihove navijače.

Dječačke i momačke snove Budućnost mi je ostvarila pod stare dane kada je, 14. aprila 2018. godine, pamtiću ovaj dan kao rođendan, tukla Zvijezdu i postala prvak ABA lige.

Ali mi pobjedničko slavlje kvari predsjednik gubitničke Crvene zvezde, Nebojša Čović, gotovo svakodnevnim pljuvanjem po Budućnosti i njenom predsjedniku Draganu Bokanu. Baš kao što mi dan pokvari maniti pekinezer moje komšinice Mare, bezrazložnim i bjesomučnim kefćanjem na mene.

Evo malog izbora iz Čovićevih dosadnih ujedanja:

„Budućnostje pobjeđivala uz pomoć raznih čelebića, seksualnih plesačica i delikata… i sudijskih oralnih konzumiraja cijevi od pištolja“, „Tako ne sude sudije koje su dobile pare, nego sudije koje su prepadnute. E sad, da li su im duge ili kratke cijevi stavljene u usta, to ne znam“; “Predsjednik Budućnosti Dragan Bokan je čovjek bez smisla za humor, sarkazam i šlif, to je novokomponovani košarkaški radnik, a možda i potencijalni kandidat za gradonačelnika Podgorice“…

I taman kada sam htio da prestanem sa nabrajanjem Čovićevih izjava koje portretiraju njega i njegov karakter, on će obznaniti da je „ovlašćen od strane Predsjedništva kluba“, da se javno obrati Bokanu. I opet će ponoviti klevete i gluposti na račun Bokana, kojim je opsjednut, baš kao mnome Marin maniti pekinezer.

“Dok sam se ja bavio košarkom …kao igrač, predsjednik klubova, nacionalnog saveza i to nekada zajedničke države… ti si stvarao nadimke ‘magacioner ili ‘piljar’“, grdi Čović Bokana.

Što je, iz moga ugla, kompliment Bokanu, koga Čović nadmeno zove DB. Što je bezobrazluk. Kao što znamo, Bokan je, za razliku od Čovića, uspješan biznismen, koji je počeo od malog biznisa, a ne od velike krađe. I zahvaljujući upornom radu i znanju, dogurao do vlasnika respektabilnog trgovačkog lanca Voli. I predsjednika KK Budućnost. Što, naravno, smeta, poznatom biznismenu Čoviću kome, dakako, odgovara, i to razumijem, da na čelu konkurentske Budućnosti bude neka šlifovana i nesposobna protuva. Slična njemu.

Pošto je u tom javnom blaćenju Bokana, skromni Čović izostavio neke djelove svoje grandiozne radne biografije, red je da se na njih podsjeti. Šteta je da se zaborave:

Nebojša Čović je, kako tvrde njegovi politički saborci, dugo godina bio kućni ljubimac Mire Marković i Slobodana Miloševića. Zahvaljujući takvom statusu Čović je, kažu, bio i gradonačelnik Beograda. Kao gradonačelnik ostaće upamćen po ukidanju NTV “Studio B“ i slanju policije da rastura štrajkove radnika GSP-a… U Vladi Zorana Đinđića, bio je jedan od potpredsjednika, potom i dugogodišnji šef Koordinacionog tijela za Kosovo i Metohiju.

Mila Đinđić, majka Zorana Đinđića, i njegova sestra Gordana Filipović Đinđić, podnijele su, decembra 2001. godine, krivičnu prijavu protiv Nebojše Čovića optužujući ga za umiješanost u ubistvo srpskog premijera. Likvidiranog po sistemu „jedan čovek, oštro oko i mirna ruka“. I to nakon što je Miloš Simović, osuđen na 30 godina zatvora za učestvovanje u Đinđićevom ubistvu, svjedočio na sudu da je to „ubistvo naručio Nebojša Čović, zvani Ćoki“.

Kada smo već kod CV-a prgavog Čovića, koji se sjajno uklapa u njegov karakter, svrsishodno je baciti pogled i na stranice Crne hronike, gdje je bezbjedonosno interesantno lice N.Č. zvani Ćoki, redovan gost:

„Ukrali 10 miliona evra od Srba sa Kosova: Optužnica protiv Nebojše Čovića i 5 osoba!“; „Specijalno tužilaštvo završilo istragu: Nebojša Čović ponovo optužen, preti mu do 12 godina zatvora“; „Policija hapsi Nebojšu Čovića: bivši potpredsednik Vlade i šef Koordinacionog tela za KiM, naći će se uskoro iza rešetaka“; „Zbog fizičkog napada na novinara Dejana Anđusa: Nebojši Čoviću počelo suđenje!“, „Dragan Džajić, predsednik Crvene Zvezde i legenda kluba, nakon svađe udario potpredsednika Nebojšu Čovića i podnio ostavku“…

Neću se dalje baviti Čovićevom impresivnom biografijom, ali ću Džaji, čim ga vidim poljubiti šaku kojom je mlatnuo N.Č. zvanog Ćoki. Baš kao što je, tokom duela Sportinga i Barselone, jedan gledalac utrčao na teren i poljubio kopačku Mesiju.

Na kraju svog reagovanja N.Č. zvani Ćoki optužuje Bokana da ga ruši sa mjesta predsjednika KK Crvene zvezde, ali ne navodi u čijem interesu to radi.

„Pošto bi i time da se bavite, i to radite već neko vrijeme, tj. kadrovišete i rušite po Beogradu ovu upravu KK Crvena zvezda preko raznih mešetara i ‘satelita’, i za to znamo.“

Ovdje, zapravo, dolazimo do srži brutalnih napada na Bokana i Budućnost. I do političke priče par exellence. Po sistemu „kćerku kara, snaji prigovara“, Uplašeni Nebojša, u stvari, šalje poruku predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, da se neće lako predati i napustiti mjesto predsjednika Crvene zvezde, koje mu, i prije debakla protiv Budućnosti, klizi kao pijesak iz ruku.

Kvaka je u sljedećem:

a) rat oko KK Crvena zvezda traje već duže. Aleksandar Vučić i njegov moćni brat Andrej, nezadovoljni Čovićevim rezultatima i načinom rada, i, naravno, politički motivisani, pokušavaju da preuzmu kontrolu nad tim klubom. S druge strane, vlastoljubivi i Uplašeni Nebojša ni po koju cijenu ne želi da napusti svoju funkciju i klub, koji je gotovo privatizovao.

b) u igri je, takođe, i veliki novac: od Eurolige, (pre)prodaje igrača, sponzora, reklama, ulaznica…

c) ono što je, možda, najvažnije u razumijevanju ove priče: opravdani strah neuspješnog predsjednika Zvijezde,Uplašenog Nebojše, da će poraz od Budućnosti u finalu ABA kupa biti okidač i povod za njegovu smjenu, iza koje će stajati moćna braća Vučić.

d) i, kako bi sačuvao poziciju, Uplašeni Nebojša, po već viđenom scenariju, igra na kartu velikosrpskog patriotizma:

„Više odvratne mržnje nisam doživio nego ovdje u Podgorici. Da li je moguće da se jedan te isti narod ovako mrzi!?… Ne znam kako bi bili primljeni u Prištini…ali ambijent u “Morači” je bio potpuno neprijateljski”…“Jedan Dolmen (igrač Budućnosti p.a.) zapravo je Dževdet Doljmen novokomponovani državljanin nepostojeće države… „Volim naročito Budvu, jer Budva je cela crveno-bela“… (DF bilbordima„oslobođena”- p.a.)

S providnim ciljem: da se dodvori nacionalistima na beogradskom dvoru, Mirin kućni ljubimac pokušava da ospori i ukalja Đukanovićevu pobjedu na predsjedničkim izborima.

Govoreći o svom porazu, u intervju u beogradskom Ekspresu, Ćoki konstatuje:

„Situacija sa finalom ABA lige sa Buduć¬nošću iz Podgorice za mene nije imala veze sa sportom“.

-Zašto?, upitao je novinar.

– Kakve veze sa sportom imaju izbori u Crnoj Gori!?Pobeda Budućnosti, namakla je jedno tri do pet odsto (glasova p.a.), tvrdi Čović.

-Kako je to moguće? Kako to znate?, priupitao je „začuđeni“ novinar.

– Pa iz iskustva. Pomalo sam se bavio politikom…, odgovorio je dubokovidi Ćoki.

Dileme nema: patriota Čović veliki uspjeh Budućnosti doživljava kao sopstveni neuspjeh. Ili još gore, kao debakl nebeskog naroda.

Šteta: iskusni političar, kakav je nesumnjivo Nebojša Nebeski, ipak mora da zna da za ovakvu glupost nema definicije. Ni Frojd tu ne bi pomogao. Pobjeda Budućnosti jeste podigla nacionalni ponos građana Crne Gore, ali ni najmanje nije uticala na Đukanovićevu predsjedničku pobjedu. U Crnoj Gori, to bi trebalo da zna Čović, nema klasičnih glasača. Ima samo glasača-navijača. Tako, primjera radi, glasač DPS-a ni pod prijetnjom puškom neće promijeniti dres i glasati za neku drugu stranku, recimo, za DF. Ili Obrnuto. Taman koliko će i navijač Budućnosti preletjeti u navijača Crvene zvijezde. I obrnuto.

Nebojša Čović je sebi izgleda zacrtao nemoguću misiju: ako dokaže da utakmice između Budućnosti i Crvene zvezde nijesu bile regularne, što uporno ponavlja, onda će dokazati da je Đukanović nezakonito dobio pet posto glasova, odnosno nezakonito pobijedio na predsjedničkim izborima. Tako će dokazano opasni N.Č zvani Ćoki, učiniti ono što ni Slobu, ni njegovoj Miri, ni Koštunici, ni Tadiću, čak ni Rusima nije uspjelo: srušiće Mila Đukanovića.

Iako ističe da ima crnogorsko poreklo, Nebojša Čović pokazuje da ne zna niti razumije današnju „Đukanovićevu Crnu Goru“.

Dok Suadu Šehoviću u Morači čitava dvorana aplaudira kad, kao kapiten Budućnosti, podiže pehar ABA lige, u Čovićevoj Crvenoj zvezdi delije danima, baš onako domaćinski, dočekuju svog igrača druge vjere, Alena Omića, transparentom razapetim preko čitave tribine: „Šiptar, Hrvat, Balija nisu moja bratija“ i „Omiću odlazi“.

E, to je ta krucijalna razlika između Bokana i Čovića, Đukanovića i Vučića, Crne Gore i Srbije, s kojom Nebojša Nebeski ne može da se pomiri.

U svakom slučaju, ako se stvari u KK Crvena zvezda i oko tog kluba budu odvijale kako predviđam, u Moraču Ćoki više neće dolaziti u funkciji predsjednika Crvene zvezde.

Moći će, baš kao maniti pekinezer moje komšinice Mare, da zavija, cvili, reži, kefće, štekće, ali neće moći da strgne svilen gajtan s vrata.

Koliko god se koprcao.