Mi za vođe biramo mlade i neiskusne. Amerikanci se drže one: bez starca nema udarca

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Amerikanci će na predsjedničkim izborima birati između dva kandidata koji se sjećaju Peloponeskog rata. https://www.britannica.com/event/Peloponnesian-War

Jedan od njih u obdanište je išao sa Helenom i bio teško ranjen pred zidinama Troje. https://www.britannica.com/event/Trojan-War

Mi biramo lijepe, mlade i pametne. Znate ono: nova metla dobro mete. To je logika koja je od pomoći ako čistite stubište. Ali ne i ako vam je namjera napraviti imperiju. Ili barem ozbiljnu državu. Kod nas je kompetencija razlog za trajnu diskvalifikaciju. Ovdje jedna te ista osoba, u jednom ili više mandata, može voditi pet različitih ministarstava. To je zato što sve o čemu odlučuje dobro poznaje? Ne. Upravo suprotno: tako je zato što o svemu tome nema pojma. Ne znam jeste li primijetili, ali najlakše je odlučivati o stvarima o kojima blage veze nemate. Ili još bolje: o stvarima kojih niste svjesni. Znanje rađa sumnju i dvojbe. Neznanje je djelatno i odlučno. Crna Gora je organizovana kao zavjera mediokriteta koji ne trpe kompetenciju i zatiru je u korijenu: to je jedan od naših temeljnih problema.

Đukanović, Abazović, Bečić, Milatović i konačno Spajić. Sve i da su bili najpametniji na svijetu, znate li što bi njih petorica u godinama kada su došli na vlast mogli raditi u Austrougarskoj? Nositi kafe i fascikle iz kancelarije u kancelariju. Kako Zweig piše u „Jučerašnjem svijetu“, u Austrougarskoj ste odgovornu državnu funkciju mogli dobiti tek pred penziju. OK, to je bila stara i okoštala imperija, pa je kao takva i okončala. No njena administracija je bila sve samo ne neefikasna i neorganizovana. „Trebaju nam nova i mlada lica“ je po njima bila autodestruktivna, kockarska logika. No država u kojoj je živio Freud na koncu je potcijenila snagu iracionalnog. Kažu da je car Franz Joseph, kada su mu špijuni javili da se u Rusiji sprema revolucija, kroz smijeh rekao: „A ko će je povesti? Možda gospodin Trotsky iz Central kafea?“. https://en.wikipedia.org/wiki/Caf%C3%A9_Central

I Amerika je danas, kao Austrougarska onomad, okoštala imperija, koja se grčevito boji promjena koje su neminovne. Da: to jeste jedan od razloga predsjedničke trke staraca.

No koji je naš racionalni motiv – ako takvoga ima – da politiku razumijemo kao sportsku kladionicu? Da: mlađi fudbaleri u principu su brži od onih starijih. Ali oni najstariji su treneri.

Vjerski fanatici tvrde da znaju šta Bog (koji je često i Bog njihove nacije) želi od njih. Zanimljivo: to je baš ono što oni sami žele. Šta oni rade: svoju želju da povrijede i unište ono što ih traumatizira tumače kao želju Boga. Kada žele da ubiju, kažu: Bog od mene želi da ubijem. Ili: ubijam u ime svog Boga. Zakon jasno kaže ne ubij! Osim ako onaj koji je Zakon uspostavio ne kaže (!?) drugačije. Što se do danas nije desilo i desiti se neće. Oni se pozivaju na najstrože poštivanje Zakona, izvrgavajući taj zakon ruglu, jer Zakon, umjesto da obuzdava užitak, njima služi kao generator užitka. Al Ghazali je rekao da je nebo okruženo patnjom, dok je pakao okružen uživanji­ma. Finta je u sljedećem: vjerski fanatici osjećaju neobuzdan užitak u odricanju, koje bismo krivo mogli nazvati patnjom. Stoga je ono što oni vide kao raj na zemlji zapravo pakao sam.

Oni, rekosmo, uživaju u traumi koju nanose onima koji imaju drugi Zakon. Jer šta mrzimo kod Drugoga? Način na koji on organizuje svoj užitak. Time je inverzija gotova. Ta inverzija ima ime: perverzija. Vjerski fanatici su najperverzniji od svih ljudi.

Nihilisti, sa druge strane, tvrdnju „ništa i niko ne valja i ništa nema smisla, neka sve gori“, izgovaraju ne kao depresivnu istinu, nego sa beskrajnim užitkom. Nihilista uživa u beznađu i raspadu koje vidi(m) svuda oko sebe. Dok sebe vide kao radikalno racionalne, nihilisti su najiracionalniji od svih ljudi. Zašto?

Da odgovor formulišem kao pitanje: zašto pada snijeg? Svijet pod snijegom drugačije svijetli – ta svjetlost pada sa neba, prekriva nas i sve što možemo vidjeti, sve do čega čulima možemo doprijeti. Ma koliko puta viđen, prizor je uvijek fascinantan kao prvi put. Dakako, na snijeg je moguće gledati i kao na kondenzovanu vodu, ali biti racionalan vrijedi samo do mjere do koje naš razum ne uništava svaku radost u životu. Stvari poput snijega moraju ostati neobjašnjene, time i nevine, da bismo mogli uživati u njima. Stajati pod nebom koje po nama posipa snijeg i razmišljati o atmosferskim procesima koji su do toga doveli svakako nije nerazumno, ali je jadno i nekako žalosno, vrijedno sućuti. Takvom čovjeku snijeg je tek smetnja – jedna od mnogih koje ga očekuju prije smrti, koja stoji na kraju, kao najveća neprijatnost.

Mi se ponašamo kao nacija političkih nihilista.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)