Najskuplja crnogorska riječ

Za CdM piše Dušan Pajović

Antikorupcionaški diskurs su prigrlili svi: od desničarskih „domaćina“ do malograđanske liberalštine. Korupcija je riječ koja gradi ili ruši kredibilitet, postavlja ili miče sa funkcionerske fotelje, stvara ili uništava karijeru. Jednostavno je, ako se nađete u politici a neko vas pita za program – recite da ste protiv korupcije. Time ćete vješto prekriti da o politici, u stvari, ne znate ništa i nemate nikakav plan ili strategiju. Biti protiv korupcije je, naravno, logično i zdravorazumski, ali i opšte mjesto. To je kao da stalno ponavljate da ste za mir u svijetu i prestanak ratova.

Takozvani “zapadni svijet“ u krvi do lakata, što od kolonijalizma i imperijalizma, što od neokolonijalinih praksi, nas uči da su oni bogati i sređeni, a mi na periferiji lijeni i potkupljivi.  Naučili su nas da smo po mitu i korupciji poznati i prepoznatljivi. Možemo sagraditi i muzej korupcionaških afera, te ga pretvoriti u turističku atrakciju. Ne sporim da sigurno ima materijala. Ono što je laž je da smo mi u tome nešto jedinstveni.

Istina je da su “naše” političke “elite” sa svojom bahatošću samo eksplicitniji i neorganizovaniji. Korupcija na Balkanu je sitno-buržoaska praksa, dok je korupcija u zemljama centra dobro smišljena strategija koja se izvodi kroz visokotehnološke uređaje, kako navodi Janis Varufakis.

Volkswagen je programirao svoja vozila da prilikom tehničkih pregleda emituju 40 puta manje izduvnih gasova nego što bi inače, te time ispune državne standarde protiv zagađenja, čime bi dobili profit od oko pet milijardi dolara. Isto tako se i u Makrona ili Von der Leyen gleda kao u neke arhetipove demokratije, iako je francuski predsjednik bio potkupljen od Ubera, a Ursula “zelenu tranziciju” dogovarala sa vodećim naftnim kompanijama.

Primjera radi, uporedite prethodno pomenuti softver koji detektuje kada se auto nalazi na testu da bi emitovalo manje gasova sa bilo kojom korupcionaškom aferom u Crnoj Gori. Priznajem da je npr. to što je predsjednica Agencije za sprječavanje korupcije prisvojila državni automobil tragikomičnije, ali je istovremeno i prevara neuporedivo manjih razmjera. Ipak, kada se spomene Njemačka niko neće pomisliti na korupciju, a Crna Gora je “zemlja korupcije i organizovanog kriminala”. Mi nemamo (drugih) “privrednih” grana, pa nam ovi slučajevi pojačavaju imidž korupcionaša. Ovo je opasno iz razloga što se time pravda loša raspodjela resursa u vremenu u kojem resorsa ima u izobilju. Otkud da u 2023. postoje zemlje koje su siromašne, a građani/ke obespravljeni? “Pa oni su… lijeni i korumpirani.“ Simple as that.

O tome što nemamo finansijsku nezavisnost, što velike korporacije gase male privrednike, što su zajedno sa „našim“ političarima pljačkaški privatizovali sva strateški bitna preduzeća, što sav novac ide u ruke “domaćih” i “stranih” investitora… O tome – muk. Čarobni štapić prebacivanja krivice nas uči da je za nerazvijenost kriva neka imaginarna mentalna pokvarenost i neinteligencija. Ovo ne samo da će omogućiti nekom kapitalisti u SAD-u da spava mirnije, nego će držati i stanovnike zemalja poput Crne Gore dalje od pobune i zahtjeva za mijenjanjem čitavog sistema.

Bilo kako bilo, moja poenta nije da se oprosti korupcija zvaničnicima i da izrelativizujem nepočinstva. Moramo zahtjevati odgovornost i automatski otpisivati takve ljude, to je van polemike. Neka se ne raduju prebrzo sumnjivi partijski kadrovi i spin majstori, jer ovaj tekst ih ne opravdava, već govori o koracima nakon njihovog procesuiranja. Jer legalna, sistemska nepočinstva su vrlo često gora od ovih ilegalnih, a o njima se ne govori. Kako je legalno da banka izbaci porodicu na ulicu jer nemaju novca da plate ratu kredita? Ili da neko sa milijarderskim profitom plaće radnike 450 eura? Kako je okej što nam je prosjek radnog vremena 44 sati nedeljno? To što je vazduh u Pljevljima desetostruko puta više zagađen PM česticama?

Vjerovatno svi zaziremo od raznih kadrova krupnog kapitala koji su na ilegalan način stekli gomilu privilegija. Ipak, umjesto besomučnog ponavljanja kako bi sve bilo super da baš njih nema, moramo uzeti gorku pilulu. Moramo priznati sebi da se ništa neće promijeniti dok se ne promijeni sistem koji tu korupciju rađa, a ne samo trule individue. Koliko god bi voljeli, ne možemo očekivati da će ovi loši otić, a da će ih zamijenit neki pošteni. To je vlažni san kvazi-intelektualne hipsterske građanštine, koji u stvarnosti ne postoji. Bezidejnost i nestručnost se ovdje maskiraju legalističkim diskursom, koji dalje reprodukuje opravdanja za nejednakosti i sistemsku eksploataciju.

Dok se kapitalizam ne uništi, neće se uništiti ni korupcija. To je mnogo veća borba od zamijene problematičnih pojedinaca.

Ovaj ekonomski sistem nam poručuje da hijerarhije i nejednakosti postoje, da su one opravdane, neophodne i prirodne. Da samim tim ti zaslužuješ više nego neko drugi.

“Kada si se već našao u toj poziciji – uzmi, ti to zaslužuješ! Tebe su birali da ih predstavljaš, ti vrijediš koliko svi ti ljudi koji su te glasali zajedno! Ti si bogat, samim tim si to uspio sam, i drugi bi da znaju kako! I drugi bi da mogu, uzmi! Zaslužuješ, zaslužuješ!” – šapuće kapitalizam na uho ljudi sumnjivog morala koji se politikom bave iz karijernih, a ne idealističkih pobuda.

Kada bilo ko sa desnog spektra preuzme vlast, upravo koristeći antikorupcionaški diskurs, neće biti ništa pošteniji. Desničarima je u samoj srži ideologije vjera u nejednakosti: nacije, rase, vjere, roda. Hijerarhija je njihov zaštitni znak. Ona će ih uvijek gurnuti dalje ka želji za moći i u grupne, ali i individualne nejednakosti. Ka privilegijama poput okupiranja državnog zemljišta, dobijanja stana kroz sumnjive procedure, namještanja tendera, ili primanja drugog vida mita. Veliki “borci protiv korupcije”, oličeni u sadašnjoj vlasti u Crnoj Gori, su ponovo pali na međunarodnom indeksu percepcije korupcije. Kako čudno piše “prva demokratska vlast”. Šteta što imamo oči, a i statistiku koja nam pokazuje da od “porođajnih muka demokratije” nemamo ni porođaj ni demokratiju, već samo muke.

Neoliberali i desni populisti su ušli u ples u kojem su podijum žive rane “običnih ljudi”.

Jedino što nas iz može izbaviti iz začaranog kruga je iskrena organizovana ljevica. Ona nam poručuje da smo svi različiti, ali jednaki, te da ne treba biti prevelikih razlika među ljudima. Da se mora stati na kraj nemoralnim praksama koje tlače ljude, bilo one legalne ili ilegalne. Veliki zadaci su pred nama: samoorganizovanje i samoedukacija. Neće vam ni jedan režim dati ni obrazovanje, ni druge alate kojim ih možete svrgnuti, pa moramo vjerovati sebi i svojim saborcima i sapatnicima. Naposljetku, mora se izdržati, jer: “stari svijet umire, a novi se bori da se rodi. Sada je vrijeme čudovišta.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala CdM.