Nakon Cetinja: ćutnja, pokornost i ljubav

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Vitgenštajnov „Logičko-filozofski traktat“ završava riječima: „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati“.

Zločin koji se desio na Cetinju jedna je od stvari o kojima se ne može govoriti. To ne znači da o tome ne mislimo, ili ne mislimo dovoljno „duboko i mudro“. Još manje znači da tragediju ne osjećamo. Ne. Radi se o tome da je količina užasa i tuge sa kojom je zajednicu suočio cetinjski masakr, užasa i tuge koju i razumijemo i osjećamo, prevelika da bi stala u jezik. Ne samo da je naš simbolički poredak, kojim sebi objašnjavamo život i svijet oko sebe, zapravo jezik sam. Nego je i naše nesvjesno struktuirano kao jezik. Dakle: sve što mislimo da znamo, kao i sve ono što ne znamo da znamo, kao i ono što ne znamo ili znamo da ne znamo – svemu je tome dom jezik.

Koji je, najednom, postao pretijesan i nedostatan. Preostaje samo ćutnja, koja postaje naš jezik, ćutnja kojom saopštavamo ono što osjećamo da smo dužni saopštiti. Postoje događaji pred kojima je ćutnja jedini suvisli (od)govor.

Ćutnja je, u ovom slučaju, i stvar sućuti, ljudske solidarnosti, napokon kućnog vaspitanja. Oni koji su požurili da daju objašnjenje užasa kroz optiku svoje ideologije i političkih ciljeva, ostali su ispod donjeg praga ljudskosti – a to znači nisko, odveć nisko. Kada čovjek nema stida, sve mu se čini (o)lako i jeftino, gnusne riječi naročito. Riječi, međutim, nisu jeftine. Naprotiv. One su najvrjednije što imamo. Samo, ponekad, rekosmo, sve što imamo nije dovoljno. Ponekad razumijemo da ništa nemamo; da je sve naše – ništa.

Rilke je tvrdio da je umjetnost posljednji veo na licu užasa. No katkada ni umjetnost ni njen rafinirani, izbrušeni jezik nisu dovoljni.  Neki od nas utjehu, put u povratak u sigurnost takozvane normalnosti, ipak će potražiti u umjetnosti.

Neki će vjerovati da javne debate mogu biti lijek; da će, ako o svemu budemo govorili iskreno i javno, užas sljedeći put ustuknuti.

Neki će se okrenuti religiji. Kada se desi zločin za koji na ovom svijetu ne postoji dovoljna kazna, kada se desi stradanje za koje na ovom svijetu ne postoji utjeha, čovjek osjeti potrebu da povjeruje kako pravda i utjeha ipak postoje, makar na nekom drugom svijetu.

Neki će utjehu potražiti u procedurama pravne države, ma koliko se očito one pred tragedijom na Cetinju ukazale kao nedovoljne i površne.

Neki će nastaviti da se rugaju i naslađuju tragedijom onih koje vide kao svoje neprijatelje, poput onih koji su se sinoć ljudskom bolu slatko smijali u Dnevniku Javnog servisa. Koji je na vlastitu sramotu reagovao sramnom, lažnom isprikom, koja je čak niža od niskosti koja ju je izazvala.

Neki će, pak, tragediju iskoristiti kao pogonsko gorivo za svoje ideološke utvare i laži.

Ovaj sam kratki tekst, ovaj izraz moje nemoći i pokornosti pred tragedijom, započeo govorom o jeziku. Ne slučajno.

Crna Gora je danas razjedinjena, rasparčana i manje zajednica no što je to ikada bila. Razloga za to je mnogo, i nisu svi politički. Disolucija crnogorskog društva počela je kontaminacijom kapitalizmom. Koji, kako su znali još Marks i Engles, uništava sve ljudske, porodične i društvene veze i odnose, jer buržoazija „nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog “plaćanja u gotovu”, kako stoji u Komunističkom manifestu. Kapitalizam društvo vidi kao neprijatelja i teži njegovom uništenju: na mjestu zajednice on vidi izolovane individue, nesposobne za otpor. Trijumf takve koncepcije svijeta saopštila je Margaret Tačer, kada je ustvrdila da “društvo ne postoji”.

Crna Gora je, potom, razjedinjena vjerski, etnički i politički.

Mi više nismo ni zajednica jezika.

Upravo na Cetinju, na mitingu održanom na Dvorskom trgu, nakon što je oteta država Crna Gora izvršila desant na svoju prijestonicu, pozvao sam: „ne etnička, nego etička zajednica“.

Tvrdim da, još uvijek, makar u najmanjoj mjeri, jesmo etička zajednica. Jer sam siguran da nelagoda onih koji politički misle drugačije od mene, nije bila manja od moje, kada smo svjedočili podljudskim ispadima zla koje se naslađivalo ljudskom patnjom koja se sručila na Cetinje. Jer ima u ljudskom biću nešto što ne zavisi od, nešto što ne staje u, nešto što prevazilazi i jezički i svaki drugi identitet: osjećaj stida.

Ako nam je makar stid još uvijek zajednički, ovog društva još uvijek ima.

Svi znamo šta će dalje biti: naše političke i sve druge borbe biće nastavljene. I biće nastavljene nesmanjenom žestinom.

Ali možemo li, ne kao „mi i vi“, nego kao „mi“, učiniti barem sljedeće: osuditi besramna medijska prizivanje krvne osvete; pokazati sućut i poštovanje prema svim žrtvama ubičinim: i onima koje je pokosio kao i onima koje je ostavio iza sebe?

Možemo li, makar jednom, poslušati Svetoga Pavla, njegove riječi upućene Korinćanima?

Sada preostaju tek vjera, nada, ljubav; a od to troje, najveća je ljubav.