Ne pomaže droga, majko, sa korita Ivanova

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Bio jednom jedan hipik. Uživo je slušao sve velike bendove šezdesetih; bio je na Woodstocku, protestvovao je protiv rata, probao je sve droge i sve vrste seksa. Šta dalje, upitao se jednog sunčanog dana  – baš onog koji će do njega donijeti vijest da je umro Džim Morison.

Naš junak tada odluči da se povuče u planine Kolorada i ostatak života provede u osami i kontemplaciji. Sa sobom ponese dva ruksaka stvari, a među njima probrano sjeme nekoliko vrsta trave koju je nježno i iskreno volio.

Dvadeset godina proživio je on u divljini a da nije sreo čovjeka. Sadio je baštu. Od svog ječma i raži pekao je viski. Pušio je travu koju je sam ukrštao i gajio.

U međuvremenu, Isus se drugi put vrati na ovaj svijet. Veliki se rat vodio i u njemu je, kao u svim bajkama, na kraju pobijedilo dobro. Kada je Božija vlast na Zemlji bila učvršćena, kažu Isusu da u Koloradu živi insan koji ne zna da se desila Apokalipsa. Aha, kaže Isus i zapuca kod našeg junaka.

Noć se spustila na planinske vrhove. Negdašnji hipik a sadašnji iskušenik sjedi kraj ognjišta i prisjeća se kako su on i drugovi, naoružani samo znakovima mira, hrabro jurišali na Pentagon, 21. oktobra šesetsedme, što nije okončalo rat u Vijetnamu, ali jeste otpočelo otpor ratu koji će se, kao vatra u preriji, proširiti zemljom. Kad neko zakuca na njegova vrata.

Otvori hipik i pred sobom vidi bližnjeg svog: čovjeka koji je, onako bradat i kosmat, izgledom ličio na njega. Obraduje se hipik neznancu. Uvede ga u kuću. Počasti ga svojim najboljim viskijem: do zore, ode boca i po. U neka doba izvadi hipik svoju travu, onu koju je ukrštao godinama, pa njih dvojica zarolaju dva debela i u miru Božijem to popuše.

Sa prvim svjetlom, kaže Isus: vrijeme je da te napustim, iako te bog nikada napustiti neće. No prije nego što odem, želim da znaš: ja sam Isus Hrist. Došao sam na ovaj svijet po drugi put. Kako je sveta knjiga obećala, donio sam Apokalipsu i hiljadugodišnji mir.

Pogleda hipik džoint koji je dogorijevao među njegovim prstima i zadovoljan kao čovjek koji je upravo ostvario najveću životnu pobjedu, kaže: znao sam da je dobra.

Kombinacija religije i droge, kažu zvanični podaci, vrlo je rasprostranjena u Crnoj Gori. Statistika veli da je svaki drugi vozač kojega policija testira na droge – pozitivan. Statistika takođe kaže da ovdašnji narod, uključujući tu dakako i vozače, voli svoju crkvu i ima veliko povjerenje u nju. Zvanična državna istina kaže da se 2020. narod vratio vjeri, stao uz svoju Crkvu, svrgnuo obezboženu vlast, uspostavio demokratiju i obnovio Crnu Goru na tradicionalnim, pravoslavnim vrijednostima.

Ali otkud toliko narkomana među vjernicima? Otkud toliko droge u društvu koje odlučujuće oblikuje crkva? Đe je zapelo? Religija je droga, zna svaki marksista. Ali to naaaaaarodu očito nije dovoljno. Tip kojega je neki dan zaustavila policija pa se pokazalo da je bio na šest droga, metafora je ovdašnjeg čoeka. Razumijem da je naaaarod osvojio slobodu i otarasio je zlog DPS-a. Ali, jebem mu miša, bilo je te droge i za DPS-ova zemana – ali naaaaarod šmrče kao da je iz gladi utekao. Otkad se oslobodio, narod u sebe trpa sve, od kokaina do ksanaksa. Eno nam je svaki seoski domaćin ko Kurt Kobejn na MTV unplugged: škrguće zubima jer je na speedballu. Kako je krenulo, uskoro ćemo traktoriste koji nam ćeraju drva plaćati metamfetaminom.

Šta da se radi? Možda bi trebalo probati sa receptom San Franciska i drugih liberalnih utvrda, recimo. Tamo ovisnicima daju blaže droge, besplatno i legalno. Mi bismo, za početak, mogli legalizovati vožnju pod uticajem alkohola. Jer čovjek koji za volan sjedne nakon pola boce rakije mila je majka u odnosu na građane oslobođene Crne Gore, u čijem krvotoku ima više droge nego u skladištu prosječnog kolumbijskog narko-kartela.

Možda bi, da bi se smanjio broj drogiranih vozača, na svaku benzinsku pumpu trebalo postaviti i stanicu za besplatno točenje piva, koje je hrana za bebe u poređenju sa onim što kola organizmom prosječnog nam šofera.

Ona parola o novoj Crnoj Gori na koju ćemo se morati navići ni izbliza ne dočarava bizarnost ovdašnjeg društva. Mi se nismo navikli. Ali oni su se navukli.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)