Nemojte bjesniti na Mandića i Joanikija. Njima je najteže

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Crna Gora je ujedinjena u bolu nakon tragedije na Cetinju. Zašto onda Mandić i Joanikije baš sada siju podjele? Čemu sada potezanje identitetskih pitanja?

Upravo zato što oni Crnu Goru ne žele ujedinjenu. Naročito ne ujedinjenu u traženju odgovornosti za raspad u bezbjednosnom sektoru. Njihova namjera da vladaju na podjelama je očita. Ali im to ne treba dozvoliti. Neka se svađaju sami sa sobom.

Mandić je briljirao u Mojkovcu, gdje je obilježena godišnjica Mojkovačke bitke. Jeste, to je ona bitka u kojoj se 5-6 hiljada Crnogoraca sukobilo sa moćnom austro-ugarskom armijom, od koje je bježalo oko 200 000 srpskih vojnika. Ispostavilo se da je Mojkovačka bitka bila win-win situacija: crnogorska vojska je uspjela da pobijedi, srpska je uspjela da pobjegne.

Tom prigodom Mandić je premijeru Srbije, čijega se imena ne mogu sjetiti a mrsko mi je da guglam, predao sliku sa motivom Aleksandrove kapele na Lovćenu. To je razbjesnilo mnoge crnogorske patriote.

Mene nije. Ljudi, ne znam šta mi je. Od pola decembra naovamo, kako se kaže u Sarajevu, bacilo me na dobrilu. Niko me ne nervira. Nikoga, ne dao Bog, ne mrzim. Gledam Mandića sa onom bezvrijednom škrabotinom koju je uručio kolegi a u glavi mi vladika Rade: što je čovjek, a mora bit čovjek. Gledam Mandića kako ponosno nosa nacionalistički kič i žao mi ga je: do suza mi ga je žao. Znam, proći će me. Ali nije li to ujedno i najbolje što se može reći i o životu – prođe, naime. Svejedno. Zamislite koliko je tužno čitavu političku karijeru obećavati rušenje mauzoleja na Lovćenu i „obnovu“ kapele, obećavati izlazak iz NATO, povlačenje priznanja Kosova. A onda potpisati sporazum za sastav vlade, sporazum kojim prihvataš i NATO i nezavisnost Kosova. Nakon svega, na vlasti si. I jesi li „vratio“ srpski jezik, za što si vlast tražio? Nisi. Samo uporno ponavljaš da hoćeš. Jesi li obnovio kapelu? Nisi. Umjesto toga naokolo dijeliš crteže kapele. Znajući da je mauzolej đe je bio, a tu će i ostati.

U nastupu opisane, neobjašnjive i ničim izazvane dobrote, sjednem i od lego kockica napravim kapelu na Lovćenu. Da Mandić to sljedeći put pokloni visokom gostu iz Srbije – ko god to bude. Mada bih, neću kriti, naviše volio da moj dobrotvorni rad ode u ruke Vučiću. U maketu sam sakrio tri – jer tri puta Bog pomaže – predmeta. Toga se mogu igrati u vladi Srbije, recimo. Digneš kockicu, i ako nađeš nešto za nju zakačeno, pobijedio si. Ako ne, drugu kockicu bira sljedeći ministar.

U jednu od mnogih kockica, dakle, zabio sam tursku paru, koja je kao valuta korištena u Srbiji tokom nekoliko vjekova, sve dok naš sjeverni komšija 1873. nije stekao monetarnu suverenost i uveo dinar. Novčić sam uvio u papir na kojem su ispisane Njegoševe riječi: „Ada za svu igru bez gusalah ja ti ne bi paru tursku dao“. To su genijalni stihovi kojima Njegoš opisuje minornost Baha i Betovena u odnosu na naše bogato muzičko nasljeđe, što svjedoči o rafiniranom autorovom ukusu i raskošnom mu humanističkom obrazovanju. Repliku izgovara Vuk Mićunović, kao odgovor na riječi Draškove, koji se iz Evrope vratio zgađen i zgrožen tamošnjim nemoralom i mizernom kulturom. Kako ono kažu: bez etike, nema ni estetike.

Šta je ikada nastalo iz moralne dekadencije Zapada, osim renesanse, baroka, holandskog i flamanskog slikarstva, bečke klasike, rokokoa, neoklasicizma, romantizma, realizma, impresionizma, simbolizma, Art Nouveaua, secesije, avangarde, ekspresionizma, kubizma, Art Decoa, futurizma, dadaizma, bauhausa, nadrealizma, socrealizma, apstraktnog ekspresionizma i 6897 pravaca druge polovine XX i prve četvrtine XXI vijeka?

Za drugu kockicu zakačena je mala muzička kutija koja reprodukuje zvučni zapis izvođenja „Gorskog vijenca“ na guslama.

Za treću – debeli svojevrsni rječnik nepoznatih riječi i izraza iz „Gorskog vijenca“, da cijenjeni gosti iz Srbije mogu razumjeti šta slušaju.

Priznajem, koncept sam preuzeo od proizvođača dječijih igračaka. Ono, „učimo kroz igru“.

Da znam da vezem, napravio bih za Mandića goblen sa motivom kapele. Ovako, posegnuo sam za lego kockicama. Kako bilo, od srca je.

A onda: Joanikije. Suze na licu familija ubijenih na Cetinju još se nisu osušile, a on drvi o srpskom jeziku. Bez potrebe. Čim to budete mogli uraditi po Ustavu, završite posao. Dobro: sad ne može. Dobro: neće moći ni sutra. Ali nada zadnja umire. Da parafraziram druga Tita: živimo kao da će sto godina biti crnogorski, pripremajmo se kao da će sutra biti srpski.

No o drugome želim da govorim. Zamislite kako je tužno dati sebi umjetničko ime po Joanikiju Lipovcu, nacističkom kolaborantu; kako je teško prezirati NATO i propovijedati protiv njega – a onda dočekati da te na inauguraciju na Cetinju spusti NATO helikopter. Ako neko ne razumije: crnogorske uniforme, službe bezbjednosti, letjelice i oružje su NATO. Dakle ona vojna sila koja je nasljednica armija koje su porazile one kojima je služio Joanikije Lipovac.

Teško je to, realno.

Treba biti blag prema drugim ljudima. Ono što nam nekad izgleda kao provokacija možda je krik, poziv za pomoć.

Uz čarobnu a tužnu pjesmu The Beatles, šaljem zagrljaje Mandiću, Joanikiju i svim drugim ljudima čiji se snovi nisu ostvarili. Kako bi rekao Spencer Krug: neka blagosloveni su oni što protraćili su blagoslove svoje.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)