Ološkratija protiv Ljuba Čupića

Piše
Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Ima to doba noći, kada sve u domu tvrdo spava, doba noći kada svuda je tama, teška i neprobojna, pa se zvjerki učini da će je mrak vječno štititi – tada se podom razmile bubašvabe.

Ima to doba godine, kada su snijezi i hladne kiše minule, a dan je dug i blještav, pa se čini da će sunce zauvijek grijati lednu im krv – tada izmile zmije, pune otrova i smrti.

A bude, eto – kao kuga, kao požar, kao poplava – svako malo i doba kada gadost savršenstvo valja po blatnom beščašću, kakvo je Šekspir opjevao u Sonetu 66: doba kada mračne horde pomisle da kucnuo je njihov čas, pa kao miševi, bube i zmije izmile iz svojih rupa i late se posla preuređenja ovog nesretnog dunjaluka po mjeri vlastitog nitkovluka.

Kažu da su stari Crnogorci tragično shvatili izum vatrenog oružja: sada najveća rđa može ubiti najvećeg junaka, govorili su. Ne znam, nisam pitao, šta ovo što je od Crnogoraca ostalo misli o demokratiji: što god da misle, zahvaljujući njoj, najveća se rđa može pomokriti na najvećeg junaka. To se, ako sam dobro razumio režimske medije i mudrace, zove “inkluzija”.

Na takvo će se vrijeme, kako nam je zaprijećeno, mnogi navići, vaistinu navići: jer razlika između ličnosti i bezlične gomile je u tome što se gomila uvijek navikne, dok ličnost sa ovog svijeta odlazi nenaviknuta na vladavinu bučnog bestiđa, slatkorječive izdaje i gorde gluposti.

O takvome vremenu pjevao je Jejts u “Drugom dolasku”:

“Kružeć i kružeć u sve širem luku
Soko ne čuje više sokolara.
Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svet,
Kulja krvomutna plima, na sve strane
Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne veruju, dok se
Najgori nadimaju od žestine”

Da niste znali ništa o tom vremenu, jutros ste ga morali upoznati, kada ste upalili računar i ugledali kako nešto mokri po bisti Ljuba Čupića.

<<<Sramota: Nepoznata muška osoba urinira po spomeniku Ljubu Čupiću<<<

Na tom je snimku sve što treba da znate o novoj, oslobođenoj, inkluzivnoj Crnoj Gori vlade političkog centra. Koliko danas tvorci ove Crne Gore utkrivaće se u osudi vandalskog čina: no ništa ne može izmijeniti činjenicu da su oni stvorili sistem i uspostavili “vrijednosti” koje je ono prepoznalo kao vrijeme i slobodu da učini ono o čemu je sanjalo, čemu ga je učilo: da se pomokri na martira revolucije. Oni su stvorili Crnu Goru u kojoj je ono sebe doživjelo kao svemoćnog i oholog gospodara.

Ovo je, dakle, ta nova Crna Gora. Ovako, dakle, izgleda vaša tehnokratija? Na mom jeziku to ima drugo ime: ološkratija.

Srpski nacionalizam urinira po Ljubovom spomeniku. Građani to posmatraju, snimaju i mirno prolaze. Da je neko pokušao da skrnavljenje spriječi – to bi, jasno, u interpretaciji “građanskih” čuvara Amfilohijeve pravoslavne kontrarevolucije bila manifestacija “crnogorskog nacionalizma”. A nova Crna Gora je, ako sam dobro razumio režimske medije, protiv svih ekstremizama. Ona nije ni ljevičarska, ni desničarska, nego – srednjičarska.

O svemu na svijetu postoji stih – jer sve je već bilo i nema toga što opet biti neće – pa tako i o srednjičarskoj ideologiji nove Crne Gore. Branimir Štulić govori:

“I nitko nema snage
da odagna propadanje
i nitko i ne pokušava
da bude više od hladne želatine
koja laprda među krajnostima
kao rijetko govno”

Lažni naši srednjičari, hladna želatino što laprdaš među krajnostima, kakvo ime da damo vašem prezira dostojnom svjetonazoru, u koji ni sami ne vjerujete? Kakvo ime da damo “novoj društvenoj realnosti” u kojoj vladajući mokre na poražene? Vi što vladate, da se sadistički iživljavate, drugi da pokorno trpe – to se na vašem zove “pomirenje”?
Nego… Ovaj što je odlučio da se Ljubu osveti za to što se četnicima smijao u lice dok su ga strijeljali – gdje ćete njega za ambasadora?

Onoga koji je tražio da se podigne spomenik Pavlu Đurišiću naumili ste poslati u Sarajevo, među potomke onih koje je Đurišić klao.

Ovoga sa slabom bešikom ćete, usudiću se pretpostaviti, u Brisel: najpoznatiji spomenik u tom gradu – njegov, kako kažu turističke brošure, “najvjerniji i najstariji građanin” – ionako je Manekin Pis, skulptura dječaka koji piški.

Nikad, doista, ne znaš koji će tečnost put uzeti. Misliš da si začepio, a ono procuri. U gradu Dječaka koji piški pametni su i knjiški ljudi, u svome parlamentu, institutima i think tankovima smislili strategiju demokratizacije, inkluzije, suočavanja sa prošlošću i pomirenja za Balkan. Dok je ta silna pamet stigla do Nikšića, od svega toga je ostao tek četnik koji piša.