Otvoreni Balkan na ivici otvorenog rata

Piše
Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Nema braka bez problema. Nije, zapravo, jasno ima li u braku još nečega osim problema. To, dakako, važi i za brakove iz interesa (koji iščili brzo, dok problemi ostaju), kakav je onaj Vučić-Rama.

Taman što nas je nezavisni bilten Zdravkove vlade obavijestio da je Open Balkans završena stvar i da je Crnoj Gori preostalo samo da se toj inicijativi namijenjenoj bravima – Velika Srbija i Prirodna Albanija for dummies – pridruži, desilo se Jarinje.

Otvoreni Balkan je na rubu otvorenog rata.

Vučko je na granicu sa Kosovom poslao kamione, avione, tenkove i, nazdravlje ministrici Injac, “helipoptere”. (Primijetimo ovdje da su crnogorskoj vladi popovi toliko duboko zašli i u svjesno i u nesvjesno, a moguće i još ponegdje, da njihova omniprisutnost izbija kroz bezbrojne lapsuse koje članice i članovi vlade prave. Ono “heliPOPter” ministrice vojne je klasična frojdovska omaška).

Rama je odigrao ulogu starijeg brata koji Kosovo uzima u zaštitu: odjurio je u Prištinu na sastanak sa Kurtijem pa pozvao Srbiju da povuče vojsku, obustavi svoje “teatralne manevre” i u bocu vrati duhove mtvih a poraženih generala.

Inače, mimo toga, Otvoreni Balkan svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napreduje. Jarinje će, nedvojbeno, Kurtija ubijediti da je u krivu što odbija učestvovati u Vučić-Raminom cirkusu. Ima li mjesta sumnji da će na ulazak u OB biti ohrabrena i Bosna: posve je logično da Sarajevo povuče potez koji će Dodiku olakšati najavljenu secesiju, zar ne? Crnu Goru ionako niko ništa ne pita, ali se očekuje da napredne snage okupljene oko Zdravkove vlade prihvate svaku naprednu, pardon: naprednjačku ideju.

Hoće to, biva to, kad se čeka Godo. Odnosno, u crnogorskoj verziji Beketove drame: konjica.

Šta da vam kažem: Bog neće pomoći, konjica neće doći. I bolje što neće. Jer ako dođe, biće to samo da bi nas zgazila. Jer mi smo, ako je neko zaboravio, indijanci. Balkan, ili Otvoreni Balkan svejedno, ime je za rezervat u kojem živimo.

Kako god da je, a dobro nije, ja sam za to da se muka podnosi dostojanstveno. A pitanja poput ovog: “zna li zapad što se ovdje dešava?” duboko su ispod donje granice ljudskog dostojanstva.

Jok, ne znaju.

Naša očekivanja da nas iz OVOGA izbavi onaj čija nas je nježna ruka u kaljugu koju smo sami napravili uronila, tek su forma naše bolne neprosvijećenosti, koja nas je dovela i do ONOGA i do OVOGA. Neprosvijećenosti koja se po pravilu očituje u nadi da će se Deus Ex Machina ipak ukazati, da će neko obaviti ono za što mi nemamo ni hrabrosti ni odlučnosti ni snage. Kant je, sjetimo se, neprosvijećenost objasnio kao “samoskrivljeno nepunoljetstvo”, dakle nezrelost. Stanje onih koji neprekidno trebaju staratelja, vođu, pastira…

Međutim… Da vam kažem nešto o pastirima svih vrsta: jednako vjerskim i sekularnim.

Sigurnost stada najveća je iluzija. Jer u stado, kad-tad, upadne vuk. Jer u stado, kad god mu se hoće, uđe pastir i odabere grlo za klanje. Voljeni pastir, onaj koji nas štiti od vuka i donosi nam hranu, nije naš čuvar. On je naš vlasnik. Stado je njegova imovina. On će, ovako ili onako, svakom svom grlu doći glave. Platiti iluziju sigurnosti gubitkom slobode najgora je zamisliva trgovina.

U trenutku iskrenosti koja je dostupna samo najvećim cinicima, Kisindžer je to formulisao ovako: “Biti američki neprijatelj je opasno; biti američki prijatelj je fatalno”. Zamijenite riječ neprijatelj riječju “vuk” a namjesto “prijatelj” stavite “ovca” i dobićete lapidarnu formulaciju metafore kojoj sam pribjegao.

Ovo bi bilo pogrešno shvatiti kao uvredu. U pitanju je iskaz iskrene, ako hoćete: ispovjedne samokritike.