Piše
Ante Tomić
Jednom u prošlosti poneki bi se hercegovački kmet pobunio protiv svoga age, pravedno i slobodoljubivo ga klepnuo sjekiricom po tjemenu, umakao u planinu i u zasjedama dočekivao trgovačke karavane. Kad bi se osilio, turske vlasti ozbiljno bi se namjerile uhvatiti ga i za primjer drugim kršćanskim odrpancima nataknuti na oštar, jasenov kolac valjano podmazan ovčjim lojem, a pobunjeniku je od takve stravične kazne prirodno bilo bježati put mletačke Dalmacije.
Jednako tako, ako bi se u imotskom ili sinjskom kraju nevaljalci okupili da pljačkaju gostioničare i vodeničare, stoku iz štala i zlato iz crkava, pa mletački knez napokon poslao pandure da ih ščepaju i povješaju na stablima duž ceste, razbojnička bi družina poskakala na vjerne vrance i divlje ih šibajući umakla u tursku carevinu. Kad bi došli na sigurno, izvan dosega vlasti, hajduci bi se okrenuli na konjima i pokazali bosanski grb potjeri na drugome brdu, usput im veselo dovikujući:
“Arrivederci ragazzi! Poseremo vam se i na međunarodnu tjeralicu i na europski uhidbeni nalog”.
Sada zacijelo nagađate kamo smjeram s ovim tekstom. Kad je nogometni menadžer Zdravko Mamić nekidan utekao u Međugorje, da ne bi završio u zatvoru na koji je nepravomoćno osuđen zbog poreznih krađa na prodaji igrača, on je, možda i nesvjesno, svojim činom baštinio jednu dugu i lijepu tradiciju. Vjekovima se to čini u mome krševitom, odmetničkom zavičaju. Upravo kao što pljačkaši banaka i oklopnih vlakova u Americi oduvijek traže spas u Meksiku, s druge strane Rio Grandea, i naši lupeži nalaze utočište preko granice.
Mnogi su ovih dana primijetili kako je Zdravko Mamić postupio kao i optuženi ratni zločinac Branimir Glavaš i privredni kriminalac Miroslav Kutle kad su se prije desetak ili petnaest godina jednako sklonili u Hercegovinu, no takvi slučajevi zapravo sežu mnogo dublje u prošlost. I Mamić i Glavaš i Kutle učili su od najboljih, od junaka epskih narodnih pjesama, od Mijata Tomića, Stanislava Sočivice, Andrijice Šimića i drugih legendarnih hajdučkih harambaša, koji su još prije dvjesto ili tristo godina od zakona bježali preko glasovite Mocenigove linije, što je jednom dijelila turske od mletačkih posjeda, a danas razdvaja Hrvatsku od BiH. Jedino što su Sočivica, Tomić i Šimić ustali protiv opjevanog tuđinskog zuluma, a Kutle, Glavaš i Mamić ne priznaju zakone Republike Hrvatske, države koju zbog nekog, ne posve jasnog razloga još smatramo našom. Kao i inače, povijesne se prilike mijenjaju da bi ostale iste, hajdučke bande onda kao i danas beskrupulozno pljačkaju, pozivajući se na naše narodne pravice i blaženu Bogorodicu. Nedostaje zaista samo da guslar u deseterce složi nešto o ljutom boju Zdravka Mamića s pokvarenim osječkim kadijama.
Naći će se već guslar da zapjeva o Mamićevom herojstvu i dobroti, nije ni dosad takvih nedostajalo, u Nogometnom savezu i Saboru, na televiziji, u novinama i u neodoljivo smiješnom Hrvatskom helsinškom odboru mnogo je njegovih obožavatelja. Premda mu, vjerujem, oni neće dugo ostati odani. Vidjeli smo mnogo puta ružnu osobinu u našega svijeta, kad god bi koji bogati i opasni muškarac pao, razbježali su se od njega brže nego bi jato čvoraka prestrašeno prhnulo iz krošnje. Sjetite se, od desetaka tisuća nekadašnjih zaposlenika koji su koncem prošlog stoljeća ponizno padali pred njim, Miroslavu Kutli naposljetku nije ostao nijedan. Pa i Branimira Glavaša, koji je, vjerujete li optužnici za ratne zločine, jednom mogao narediti smaknuće drugog čovjeka, njegovi su slavonski podanici u jednom času prestali slušati. Doktoru Šišljagiću i ekipi jednog se dana noge više nisu oduzimale kad bi gazda nazvao iz Drinovaca. Ni Kutle, ni Glavaš izdaleka nisu mogli vladati svojim poslovnim i političkim kraljevstvima, u hercegovačkom egzilu njihova je moć polako, ali neumoljivo iščezla, a jednaka sudbina čeka i Mamića.
Javnost je, čini mi se, nepotrebno ogorčena da je on izmakao pravdi. Glupo je nagađati koliko će dugo još trajati pravosudna gnjavaža i hoće li vjerojatno najneomiljeniji živi Hrvat završiti u zatvoru. Jer je on već nepravomoćnom presudom na šest i po godina na stanovit način zatvoren, izoliran, odstranjen iz zajednice, a njegov je utjecaj poništen. Zdravko Mamić sam je sebe zatočio u Međugorju, a učinak je skoro pa jednak da ga je država zatočila u Remetincu. Zamislite se samo na njegovom mjestu, kako je sumorna perspektiva nekoga tko nigdje u Europu ne smije ni nosom proviriti, nekoga kome čitav svijet završava s limenom kućicom na graničnom prijelazu u Gornjim Vinjanima? Pa zar nije da se čovjek ubije, ako ima jahtu od milijun i po eura, koja s dva motora od hiljadu i sto konjskih snaga razvija brzinu do trideset pet čvorova, a taj prekrasni brod smije voziti samo oko Neuma?
Neće proći dugo, zapamtite što ću vam kazati, a Mamića će početi napuštati svi obožavatelji, i u Saboru, i u Nogometnom savezu, i u smiješnom Helsinškom odboru, i u novinama i na televiziji. Lijepe žene koje je nekad vodio u šoping u Hermesove i Chanelove dućane u Parizu i Berlinu bit će veoma teško nagovoriti da dođu na večeru u pizzeriju Monaco u Ljubuškom. Daleko u zabiti, njegova će vladavina u nogometu s vremenom biti zaboravljena od svih, kao što se i Kutline i Glavaševe moći javnost danas slabo sjeća. U nekoj hladnoj, betonskoj hercegovačkoj kućerini s velikim raspelom i slikom kralja Tomislava na zidu primaće sobe Zdravku Mamiću neće možda biti kao Osami bin Ladenu u njegovom zadnjem skloništu, na usamljenom imanju na periferiji Abbottabada u istočnom Pakistanu, ali neće mu zaista biti ni puno bolje.
Kupiće on drugi pasoš, Ante!