Patološki strah od Milove kandidature

Piše:

Goran Popović

Nakon što se povukao sa državih funkcija Milo Đukanović je postao najfrekventniji lik na naslovnicama „nezavisnih” medija i nezaobilazna tema „nezavisnih” analitičara i nvo-aktivista. Toliko puta su u posljednje vrijeme pomenuli njegovo ime, obavezno u negativnom kontekstu, da to dobija razmjere medijskog i društvenog fenomena. Ta vrsta njihove opsjednutosti „likom i djelom” Mila Đukanovića učinila je da se ruše sve granice profesionalizma i etike.

Usput, to otkriva neku vrstu inferiornosti i sve očiglednijeg „zamora materijala” u izboru tema za napade na bivšeg premijera, ali i sve očigledniju frustraciju zbog bezuspješnih pokušaja da se Đukanović nekako diskredituje kroz stvaranje slike da je to osoba koja je van zakona, bliska kriminalnim strukturama, nedostojna bilo kakve javne funkcije.

U tom prljavom poslu ovi mediji u pomoć stalno prizivaju samozvane “analitičare”, politikom kontaminirani dio nvosektora, kao i političare niskog rejtinga i vrlo ugroženog moralnog integriteta, koji raznim “teorijskim” konstrukcijama ili čak besprizornim lažima pothranjuju njihovu potrebu da u javnosti “verifikuju” stav kako je Đukanović legitimna meta. I u figurativnom, i u bukvalnom smislu.

Kako drugačije protumačiti spinovane ili potpuno izmišljene poruke sa naslovnih strana “Đukanović ponovo kopa rovove pred izbore”,

“Partizani i četnici jačaju Đukanovića”, “Dva stuba Milove Crne Gore”, “Autokrate ne žele promjene”, “Radonjić ćuti, Milo krši zakon”, “Milo ne može u vanjsku politiku”, “Milo prelomio, neće se kandidovati”, ili javno emitovanu gnusnu laž jednog političara da je 2015. godine “Milo Đukanović naredio da se puca u narod”… Kod nas, inače, postoji veliki problem u razumijevanju razlike između odgovornosti za javnu izgovorenu riječ i prava na slobodu izražavanja, ali ovo šta se dešava nije više u sferi te pravnoetičke dileme, već čiste patologije.

Daleko bilo, ali sve to neodoljivo podjeća na medijsku hajku koja se u Srbiji vodila neposredno prije ubistva premijera Zorana Đinđića. Teško se oteti takvom utisku, jer i u procesu koji se vodi u Višem sudu u Podgorici, više puta je pomenuto kako je cilj terorističke akcije u oktobru 2016. godine, pored ostalog, bilo i ubistvo Đukanovića.

Taj pokušaj je osujećen, ali nekako diskreditovati i eliminisati Đukanovića sa crnogorske političke scene, ostao je izgleda i dalje prioritetni strateški cilj nekih političkih struktura, uz asistenciju njihovih medijskih i nvo satelita.

Jer, datum predsjedničkih izbora se približava, a istraživanja pokazuju da visoki rejting Đukanovića, uprkos besprizornoj kampanji, ne pada. Naprotiv. Na drugoj strani raste samo patološki strah od njegove eventualne kandidature.