Patrijarh Vartolomej i predsjednik su nadležni za autokefalnost

Piše

mr Vladimir Lajović, arhimandrit

Kanonski gledano, kroz istoriju pravoslavne crkve u vaseljeni pa i u Crnoj Gori, pitanje autokefalnosti je u isključivoj nadležnosti državnih organa i Carigradske patrijaršije. Autokefalnost je specifična dimenzija pravoslavlja, ono što ga krasi a ne ruži, koja ima svoje duboko eshatološko značenje i smisao, i jedna je od duhovnih tajni održanja sabornosti i jedinstva različitosti unutar pravoslavlja, a ne ono što nas navodno ga razjedinjavanja kako se želi predstaviti.

Sv. Apostola Pavle, koji je “Jevrejima bio kao Jevrej, Grcima kao Grk, svima bio sve, ne bi li ih dohvatio za Hrista” u svojoj poslanici kaže “Kako je primiste (vjeru) tako je i držite”. Praviteljstvujući sud Crne Gore i Brda, te 1804. godine u pismu Ruskom caru, zbog odbijanja da RPC hirotoniše Mitropolita Petra I, kojeg su oni izabrali, kažu “mi smo vjeru svoju primili od Grka a ne od Rusa”.

Naime, slovenski kralj Svetopelek, taj “najhrišćanskiji car”, kako ga opisuje Ljetopis popa Dukljanina, primiše hrišćanstvo od Ćirila i Metodija, pozvao je Carigrad i Rim, da pošalju svoje egzarhe i zapovijedio im da postave arhiepiskopije u Splitu i Duklji, i po svijem crkvama u kraljevstvu rukopoložesvještenstvo. Napravio veliki Sabor, donio zakone i cijela država primila hrišćanstvo.

Svako formiranje države, odnosno dinastije (jer srednjovjekovni koncept države se razlikuje od modernog) od Vojislavljevića do Petrovića pratila je promjena u organizaciji crkve. U Duklji/Zeti, nakon sticanja samostalnosti (1042) i kraljevskih isignija (1077) koje je od Rima dobio prvi crnogorski Kralj Mihailo, njegov naslijednik car Bodin šalje pismo/zahtjev Rimskom episkopu (papi) 1088. godine upravo po Petru, episkopu barskom, da papa podigne nivo dostojanstvo Dukljanske episkopije na nivo Mitropolije. Tako Antipapa Klement III, svojom bulom iz januara 1089 postavlja Petra, za prvog arhiepiskopa (nadbiskupa) Barskog, sa izuzetnim ovlašćenjima da postavlja mitropolite i episkope u svim slovenskim zemljama današnjeg Zapadnog Balkana.

Tako i Ivan Crnojević, gospodar crnogorski, nakon obnavljanja vlasti 1485. godine, Poveljom uspostavlja Zetsku mitropoliju na Cetinju i postavlja arhijereje Visariona i Vavilu. Jer u sistemu pravoslavne simfonije države i crkava, posebno odnosa Vizantije i pravoslavnih slovenskih zemlja, svaki gospodar države kao predstavnik pravoslavnog naroda mogao je autokefalnost zatražiti u njegovo ime. Tako je državnoj vlasti pripadala “ne samo inicijativa, već i glavna uloga”, kako na jednom mjestu govori prof. S.Trojicki u Ortodoksiji (1948)
Crna Gora je najdrastičniji primjer simfonije Države i Pravoslavne crkve, bez presedana u novijoj istoriji Evrope. Ona se poslije Crnojevića obnovila kao pravoslavna teokratija, i uspostavlja novu dinastiju vladika iz porodice Petrović sa Njeguša.

Vladike Danilo (1697) i Petar I (1782) će biti izabrane u Crnoj Gori, a kasnije su išli da prime posvećenje. Tako je i nakon stvaranja knjaževine to nastavili činiti svjetovni vladari. Danilo I utvrđujući svoju vlast čuvenim Zakonikom, za vrijeme svoje kratke vladavinu sproveo je i reformu Crkve. Kao knjaz inokosno je postavio svojeg rođaka Nikanora Ivanovića (1852), za Mitropolita Cetinjskog, dao mu platu iz državnog budžeta, a vlasništvo nad manastirima prebacio pod svoju vlast.

Kako je moguće? A kako je moguće da Danilo kao svjetovni vladar u osnovnom zakoniku svoje knjaževine reguliše npr. jedno potpuno “crkveno pitanje”: “Svaki sveštenik u našoj zemlji dužan je svake neđelje u crkvu hoditi, crkvu čisto držati, pravila svete crkve točno izvršavati i narod koliko se više može na dobro poučavati, i svetu vjeru u njima utvrđivati; koji li ovo ne bi činio, biće lišen sveštenog čina.” (Clan 66.)

Knjaz Nikola po istom tom svom pravu, proćeruje tog istog Nikanora i postavlja 5.avgusta 1860. godine Ilariona Roganovića za Mitropolita Cetinjskog. Ne samo postavljanje vladika nego je knjaz usvajao i Ustav Crnogorske pravoslavne crkve (1903) i uredio sva ostala pitanja od značaja za crkvu Ustavom Kraljevine (1905) i Imovinskim zakonikom.

Znači svaku promjenu državnog statusa pratila je promjena pitanja autokefalnosti crkve. Tim slijedom i ona sporna i nametnuta odluka tkz. Podgoričke skupštine, voljeli to mi Crnogorci priznati ili ne, bila “pravni” i politički osnov Odluke koju je donio Sinod autokefalne CPC da se ujedini sa ostalim mitropolijama i stvori SPC. Zato, bez obzira, dal’ je krnja, neustavna, takva je kakva je, ona je sijedila ovaj isti princip o kojem pričamo, po kojem je crkva slijedila odluke državnih organa i svoju organizaciju prilagođava novoj državi, čime sankcioniše postojeći državno-pravni okvir.

Otud potpuno logičan i sljedstven je i Dekret Aleksandra Karađorđevića, naslijednika prijestolja Kraljevine SHS, kojim on 14. jula 1920, stvara novu crkvu koja dobija naziv Srpska pravoslavna crkva sa patrijaršijom u Beogradu. Tako je Autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva postala majka Crkva, toj Srpskoj pravoslavnoj crkvi a ne obrnuto kako se želi podmetati. Zašto bi kralj Aleksandar tražio tomos od Carigradskog patrijarha za tu ćerku crkvu nastalu ujedinjenjem tri autokefalne mitropolije i dvije samostalne eparhije, i sve platio velikim novcima, ako nije nova. Ako je to ista ona Arhiepiskopija beogradska i Mitropolija Srbije koja je dobila autokefalnost poslije Berlinskog kongresa (gle čuda opet neki politički akt).

Kako objašnjavaju protivnici vladinog procesa obnove autokefalne crkve u Crnoj Gori, odluke Kralja Aleksandra, koji potpuno inokosno, inicira i vodi proces stvaranja i onbavljanja autokefalnosti SPC, krunišući ga Zakonom o SPC (1929) i Ustavom SPC (1931) koje upravo on sam donio, po istom principu kao pomenuti crnogorski vladari kada je u pitanju Crnogorska crkva. Kako je to moguće za kralja SHS prije 100 godina a nije moguće danas za predsjednika Crne Gore?

Da zaključimo, sve su ovo gotovo opšte poznate činjenice, koje potvrđuju pravo Crne Gore da nakon obnove nezavisnosti 21. maja 2006. godine i Ustava iz 2007.godine, može od Carigradskog patrijarha zahtjevati obnovu autokefalnosti pravoslavne crkve Crne Gore. Pa sve da nije po kanonima, neko pravno stanje ili akt (tomos SPC-u) ako je nastao na jedan način, na isti način i po istom postupku se vrši njegova izmijena, odnosno restitucija. A da je ovo tako, viđeli smo prošle godine, na primjeru Ukrajine, da je inicijator i realizator cijelog procesa bio Predsjednik Ukrajine koja je 1992 godine stekla nezavisnost i da je upravo predsjednik potpisao akt o autokefalnosti sa Carigradskim patrijarhom, jer je autokofalnost pareskelans političko pitanje i svojevrsan afirmativni akt vaseljenske pravoslavne crkve prema državi koja nastaje i u kojoj ona treba da nastavi svoje đelovanje, uvažavajući novu političku realnost.

Država po svetootačkom poimanju, za razliku od Zapadne crkve koja ne zna za autokefalnost, ima dublji/mističniji i slojevitiji odnos prema svjetovnoj vlasti. Taj odnos temelji na autoritetu Isusa Hrista koji nije samo Prvosveštenik po redu Melhisedekovu, Glava Crkve, nego je i Kralj kraljeva i Gospodar gospodara “koji upravlja srcima kraljeva” prema svojoj volji. Državi pripada posebno mjesto u spasonosnom Božjem planu, jer ako Crkva služi da dovodi ljude Bogu i spasava duše od vječnog pakla, drżava svakako svojim zakonima i polugama prinude postoji da bi obezbjedila red, sigurnosti i mir, da ovaj život na zemlji ne postane pakao.

Upravo autokefalnost u granicama države obezbjeđuje jedinstvo, katoličanstvo i svetost Crkve. Iako inicirana od svjetovnih institucija ona je način da Crkva bude dalje od sfere profane političke instrumentalizacije bilo kog vanjskog centra moći, što je naročito važno ako je zemlja mala, kao što je Crna Gora. Samo autokefalna crkva, je Dom molitve za sve narode, koja ne dijeli ljude po nacionalnoj ili političkoj pripadnosti nego postaje faktor stabilnosti i očuvanja cjelovitosti njenog nacionalnog i društvenog bića, građanskog suživota i mira. Zato je bez presedana u istoriji pravoslavlja, a u Crnoj Gori naročito, da neka crkva nije u simfoniji sa državom a kamo li još da đeluje protiv nje.

Zato, jedini “kanonski grijeh” predsjednika je, što ovo pitanje autokefalnosti nije pokrenuo ranije, i poslao zahtjev Carigradskom patrijarhu odmah poslije obnove nezavisnosti. No nikad nije kasno.