Kolumne

Pjesme izgubljenog svijeta

The Cure

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Ništa ne bih uradio drugačije. Ništa nisam uradio kako treba. I opet bih sve isto.

Za mene je pozna jesen. Moje lišće ne opada. Ono trune. Raznose ga psi što ga gaze dok jure prema kontejneru, njihovoj verziji narodne kuhinje i društvene pravde. Nema čak ni vjetra koji bi to smradno lišće – ništa ne smrdi kao priroda – zakovitlao onako mokro i ljepljivo. Ni daška. Moje lišće uznese tek skupi automobil u kojem glupi a oholi  sin glupog a oholog oca projuri na putu prema dileru, nakon čega će se zaputiti u crkvu – jer svaki grijeh treba oprost, jer svaka ljudska svinjarija zahtijeva uzvišen razlog.

Ovako ili onako, čovjek će protraćiti život. Sve je svejedno. U središtu svakoga od nas stoji praznina; stoji bezdan. Zato sve što nam se čini vrijednim pronalazimo samo izvan nas: našu djecu, brigu o roditeljima, čast, vjeru, patriotizam, svoju umjetnost. Sve to bacamo u bezdan u nama, kao žrtvu vlastitoj praznini, ne bi li je zatrpali i prikrili. Zalud. Kad viknemo u tu rupetinu, naš glas odjekuje i vraća nam se, neumitno i nemilosrdno kao kajanje.

Tamo gdje su drugi vidjeli, zapravo; tamo gdje su drugi lagali da vide poredak, veliki plan i onoga koji vuče konce, ja sam vidio kontingenciju, haos i entopiju. Sve samo propada, to sam vidio. Svaki poredak teži haosu. Sve teče, aha, ali teče samo ka svome kraju. To je ono što sam vidio. Poredak i smisao postoje tek u naknadnom tumačenju: oni su stvar interpretativnog nasilja. Takozvani smisao je najčišće nasilje. Nisam protiv nasilja, jer nisam protiv istine. A ništa na ovome svijetu nije nasilnije od nje, za kojom sam uvijek čeznuo i za koju sam bio spreman dati sve, uključujući i život. No istina, koja ima moć da ukine svijet, da ga okonča, ne može se kupiti za nešto tako jeftino kao što je ljudska egzistencija.

Za taj sitniš možeš kupiti tek slobodu. To znam, jer tek onda kada sam došao do toga da u svakom trenutku budem spreman da izgubim sve, slobodu sam prvi put osjetio.

Lažem. Ispovijedni ton uvijek prikriva laž: jednako u crkvi kao i u književnosti. Da mogu, a srećom ne mogu, promijenio bih dvije stvari. Jedna je ona o kojoj nikada neću reći riječi, a zbog koje, ma što činio do kraja života, neću otići spokojan. Druga je: trebao sam, umjesto o govnima, pisati o ljepoti koja, uprkos svemu, postoji. Umjesto o majmunima koji vladaju, umjesto o njihovim animalnim igrama moći, umjesto o njihovim zvjerstvima i niskostima nedostojnih životinje, trebao sam pisati o muzici, koja je najviša forma umjetnosti, dakle ljudskosti.

The Cure
The Cure

Trebao sam pisati o The Cure.

Koji su jutros objavili album: prvi u 16 godina.

Songs of a Lost World, tako se taj album zove.

Ne mogu se sjetiti. Ne mogu se sjetiti koja je bila prva The Cure pjesma koju sam čuo. Mogla je to biti A Forest: iz nekog razloga mislim da je bila A Forest. Znam samo da sam  imao 12 godina. I da mi je komšija, Robert, dao tri kasete, obojene crnim flomasterom, na kojima su bila snimljena tri sata The Cure.

Ono što je vama Njegoš, meni su The Cure, R.E.M, The Smiths i Joy Division. Ono što je vama „Luča mikrokozma“, meni je Smithov kratki gitarski solo na „A Strange Day“, zabilježen na „Live in Orange“.  Vaš junak je vladika i glas cijela naroda: moji junaci su dva geja, samoubica i čovjek koji nosi karmin. Vaš junak je, kako se ono kaže, sjedio na tronu Svetog Petra Cetinjskog: moji su sjedjeli u vlastitoj sobi, odbačeni i sami, ophrvani bolom zbog svijeta u kojem će, do zadnjega daha, koji će stići kao orden, kao oslobođenje, biti stranci.

Kao što sam, čitavu mladost, činio i ja. Kao što činim i danas.

Kada sam imao 12 godina, čuo sam „Charlotte Sometimes“. Do jutra sam maštao da lutam katakombama. Maštao sam kako nosim baklju i hodam kroz mrak – dolje, ispod svijeta. Dolje: ispod svake porodične vrijednosti, svakog društvenog ideala i svake laži koja čini tradiciju.

Kada sam imao 12 godina, čuo sam „Charlotte Sometimes“. U tom trenutku moji su školski drugovi slušali Riblju čorbu i Bijelo dugme, koji su ih podsjećali na pjesme što su ih slušali njihovi roditelji: na Šabana i Tomu. U tom trenutku, tiho i neprimijetno, naši su se putevi razišli, da se nikada više ne sretnu. Hvala Bogu na tome. Danas, jedino što dijelim sa ljudima koji uživaju u Aleksandri Prijović su bubrezi, jetra, pankreas i debelo crijevo.

Svaki moj politički, dakle etički izbor izvire iz tog trenutka: usamljeno dijete i prvi taktovi „Charlotte Sometimes“.

Da, tačno je: od kiča do krvi tek je korak. Estetski izbor uvijek je i etički. Šekspirolog Nikola Koljević je, prije nego je izvršio samoubistvo, politički opsluživao opsade gradova i koljačke orgije po bosanskim selima. Aleksa Buha, koji je uređivao Marcuseove knjige, činio je to isto. No na kraju se sve svodi na pitanje autentičnosti: kraj određuje sve. Kraj određuje ko si, zapravo, bio.

Ne: Ratko Mladić nije ušao u Srebrenicu pjevajući „Just Like Heaven“. Ne: Emir Kusturica u Višegradu, gdje je na mostu ubijeno i u Drinu bačeno tri hiljade ljudi, zbog čega Višegrađani do danas ne jedu ribu, nije podigao spomenike Robertu Smithu, Morrisseyu, Michael Stipeu i Ian Curtisu, nego Andriću i Njegošu. Ne: Smithovi goti nisu upravljali koncentracionim logorima u Prijedoru. Sve su to činili dobri očevi, dobri domaćini i dobri vjernici.

U jednom trenutku, shvatiš da samoća, koju sam oduvijek osjećao, nije teret, nego blagoslov, lijek, the cure. Razumiješ da zbog toga što si drugačiji ne treba osjećati stid. Razumiješ da samoća ne znači povlačenje i predaju, nego je poziv na borbu. Ako to znači da si sam protiv svih: onda sam protiv svih. Mnogo godina kasnije sam, čitajući Benjamina koji je, bježeći od nacista, u Portbou, u Kataloniji izvršio samoubistvo, saznao da je „Ad plures ire“, pridružiti se mnoštvu, kod Latina značilo – umrijeti.

Živjeti u gomili znači biti mrtav.

P.S.

Songs of a Lost World je odličan. Jedna pjesma ulazi u njihov kanon: Endsong. Mogla je zatvoriti i „Disintegration“. Koji je najbolji The Cure i jedan od najboljih albuma u povijesti pop muzike. Pa vi računajte.

Na youtube videu sinošnjeg koncerta koji su The Cure u BBC, „Endsong“ počinje na 48:50.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

18

avatar
1000
18
0
0
 
18
MarkoBakkeAmira IRŚeverAndrej
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Marko
Gost
Marko

Hvala Andrej. Nije zalud gomila protiv tebe. Tvoje riječi bole, kao savjest koja peče.
Živjela usamljenost koja je spremna na borbu!

Bakke
Gost
Bakke

Nije Disintegration najbolji album The Cure.
Wish je. 😉

Amira IR
Gost
Amira IR

Bravo, sjajno napisano.

Śever
Gost
Śever

Ima nas 😉

Andrej
Gost
Andrej

Pripadamo istom svemiru. Hvala što nas podsjećaš da postoji.

Nona
Gost
Nona

Bravo Andrej . Ovo je kolumna koja nije za one koji kao ptice strvinari čekaju da “zaštite”ugroženo srpstvo. Ovo je za one koji imaju dušu . Živio!

Srce
Gost
Srce

Sjajno!Ganuta sam ovim tekstom,ima nas puno koji se ovako osjećamo.Hvala ti Andrej

Stojan Stamenić
Gost
Stojan Stamenić

Vjerujem da će Vam album biti još draži – sa saznanjem da je motiv na omotu biser nasljeđa jugoslovenske umjetnosti – djelo Janeza Pirnata, nastalo prije skoro pola vijeka. Robert Smit je prije tri godine pri put i slučajno listao monografiju sa Janezovim djelima, nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Sada je velikan iz The Cure već i pokrovitelj Pirnatovih dana… Više »

Bjeg
Gost
Bjeg

Naše Ja

Pero.
Gost
Pero.

Bravo.

Pušti me više
Gost
Pušti me više

E,moj Andrej,svi mi koji razmišljamo,osjećamo i želimo slično ili isto ipak se ne možemo skloniti,niti oprati od ljigave mase bezzubaša koji zavezanom hemiskom olovkom odluče u inat,a ne u korist.Nikad nije,niti će muzika koju mi slušamo ući u njihovo uho jer imaju blokadu na plemenitost i čovjekoljublje.Mi njima ne možemo pomoći jer je gorčina jača od umamija.

Bojana
Gost
Bojana

Bravo, treba uvjek reći svoju istinu, bez ustručavanja, jer ono što osjećamo je fakat, a to što nekog zaboli, pa možda zatraži ljek.

Lovcenska
Gost
Lovcenska

Tacno u “sridu”,bravo Andrej!

Dusko
Gost
Dusko

Odličan.

MNEEye
Gost
MNEEye

Andrej,
Ne volim kad si depresivan.
Kad bježiš u izolaciju
Ti nam trebaš za mijenjanje svijesti i narativa

LVI
Gost
LVI

Tako je, umjetnost bi učinila od nas ljude… dodajem u recept Jim O’Rourke, Tindersticks, Damien Jurado, The Smile, Mark Lanegan, Pink Floyd, Lambchop, Wilco, Beck, Giant Sand, PJ Harvey, Feist, Cat Power… razuma im nikad nije falilo

kid
Gost
kid

“Moji junaci su dva geja, samoubica i čovjek koji nosi karmin.” Luca mikrokozma je Bozija rijec spustena u materiju, da osvijetli nasa lutanja izmedju duhovnog i materijalnog. Cetiri stuba tvog postojanja, ta cetiri junaka, su lutanje izgubljene duse u prostoru izmedju dva uha. Ja pa ja i ja , meni, moje su nasa stremljenja otkako smo prodali dusu za bezvredne… Više »

Majska zora
Gost
Majska zora

Bravo Andrej

Send this to a friend