Početak kraja

Piše
Draško Đuranović

Svemu ima vrijeme, kaže prorok, svakom poslu pod nebom ima vrijeme.

Kao da su mnogi zaboravili tu iskonsku mudrost. Zapadnjaci su mislili da će dugo moći da kontrolišu novu Vladu. Srpska pravoslavna crkva je vjerovala da trajno uzima pod svoje izvršnu vlast koju je sama kreirala. URA je očekivala da će dovijeka biti tas na vagi. Demokrate su se nadale da će sve vrijeme moći da sve varakaju. Demokratski front je bio ubijeđen da iz sjenke može do u beskraj da vodi igru i odvede Crnu Goru sa zapadnog kolosijeka na drugi put, koji vodi pod okrilje Istoka…

Jednovjerska Vlada koju je sastavila SPC u Manastiru Ostrog, a kojoj je većinu obezbijedio neprirodan savez “građanske” URA-e, “srpskih” Demokrata i “radikalno srpskog” Demokratskog fronta – razgrađivala je u prvih sto dana, sve pod krinkom “demokratskih promjena”, temeljne društvene vrijednosti savremene Crne Gore: suživot različitosti, sekularni karakter države, identitet države…

Izgledalo je da besprijekorno funkcioniše ta mašina, sklepana i spojena od politički raznorodnog i nespojivog. Uzaludni su bili glasovi građanskih protesta.

Ali, svemu ima vrijeme. Onda je Vlada počela da se trese, ne zbog urušavanja Crne Gore, već zato što su, u ime Crne Gore, pokušali da sruše međunarodni pravni poredak negiranjem presuda Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde o genocidu u Srebrenici. Još i gore: koristeći ime crnogorske Vlade, podržali su negiranje genocida, najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ipak, pokazaće se da je glas onih mrtvih iz srebreničkih humki bio jači od zaglušujuće buke sramnih opravdanja Krivokapićevih ministara i njihove medijske posluge.

Da, svemu ima vrijeme, pa i vrijeme kad se čupa zasađeno. Negiranjem genocida u Srebrenici prekinut je medeni mjesec nove vlasti sa Zapadom. Ko je sve iz stranih ambasada, iz Berlina ili Vašingtona, razgovarao sa premijerom, možda i nije bitno – Krivokapić je shvatio što mu je činiti.

Samo desetak dana od izjave da su njegovi ministri nedodirljivi, a da je sve drugo podložno promjenama, pet dana od kako je Vlada besramno stala iza sramne izjave ministra pravde o genocidu u Srebrenici, premijer je juče ultimativno zatražio smjenu jednog od nedodirljivih – ministra pravde Leposavića.

Krivokapić je, izgleda tek pod pritiskom sa Zapada, shvatio da će, ako sad ne prinese žrtvu, on sjutra biti politička prošlost.

Mada, sadašnjica ne izgleda ružičasto iz vizure predsjednika Vlade. Leposavić neće sam da ode, a parlamentarna većina koja je izglasala apostolske eksperte, zarekla se da neće glasati za smjenu ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava.

I sad se vidi prava priroda nove vlasti. Ne samo Demokratski front, ogromna većina unutar nove parlamentarne većine istinski podržava fašističke stavove ministra Leposavića. Smatraju da je Krivokapić izdao pravi, nepisani sporazum koji nema veze sa onim trojnim javno prikazanim Sporazumom kojim su mahali Bečić, Krivokapić i Abazović. Iza fasade priče o demokratskim promjenama, detronizovanju DPS-a, suštinski je važio pakt postignut u Ostrogu: da će Crnu Goru nova vlast vratiti u zagrljaj svetosavlja i “srpskog sveta”. Samo što će URA malo da glumi građansku partiju, Demokrate centar, a Front ekipu radikala šešeljevskog tipa.

E, taj se podzemni dogovor urušava zahtjevom za smjenom Leposavića i otuda odmah ova ulična predstava protesta i novo ponižavanje žrtava iz Srebrenice: šovinisti kritikuju do sada najbolji potez predsjednika Vlade, odluku da se zločini moraju nazvati pravim imenom.

Krivokapić je u teškoj poziciji. Ako hoće da smijeni ministra Leposavića, premijer će morati u parlamentu da potraži većinu glasova, ne od parlamentarne većine – već od opozicije koju predvodi Đukanovićev DPS. To bi, zaista, bila neka vrsta političke psihodelije. Ali, to je politička realnost pred kojom stoji premijer Kivokapić, ako hoće, makar jednom, da održi datu riječ.

Kada premijeru, koji sastavlja vlastiti kabinet, ministar otkaže poslušnost, narušava se integritet prvog čovjeka izvršne vlasti. Ukoliko se odlukama premijera protive oni koji su ga izglasali – predsjednik Vlade i njegov kabinet gube politički legitimitet.

Opet, ako se predomisli, pa povuče zahtjev za smjenu ministra pravde – što u zemlji čuda kakva je Crna Gora ne treba isključiti kao mogućnost – Krivokapić gubi i politički legitimitet i lični integritet. Postaće politička olupina koja samo čeka dan kada će potonuti.

Što god da uradi, Krivokapić je, najavljenom smjenom ministra Leposavića, obznanio početak kraja. Ostaje samo da se vidi: da li je to početak kraja Vlade ili samo načina na koji je do sada funkcionisala nova vlast.