Ponašanje Crkve platiće narod, na koji se pozivaju i popovi i političari

Piše

Slavko Mandić

Pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska, Eparhija budimljansko-nikšićka, kao i Eparhija mileševska, primaju k znanju nove, pooštrene mjere Vlade Crne Gore u borbi protiv epidemije. Kako su oni rekli, tako će i biti, s obrazloženjem da se u Crkvi ne radi o “simboličnom konzumiranju hrane koristeći isti pribor za jelo”, već se pričešćuje Tijelom i Krvlju Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista za iscjeljenje od svih virusa, zdravlje i spasenje duše i tijela i zadobijanje vječnog života, napisano je u saopštenju koje potpisuje Pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska, Eparhija budimljansko-nikšićka, kao i Eparhija mileševska, u prve dvije rečenice kojima pokušava da objasni da je uzimanje hrane jednom kašičicom sveti čin.

To znači, objašnjavaju potpisnici saopoštenja, da nema nikakve opasnosti od moguće zaraze koronavirusom, ni da se zaraza može prenijeti ako je, kojim slučajem, neko od prisutnih vjernika došao inficiran, pa se pričestio kašičicom, a za njim neko drugi, treći ili sto treći. Od zaraze, ako svi mi ostali razumijemo napisano, brani vjernike vjera u koju zli virus ne može i neće priviriti. A i ako priviri i napravi štetu, ona je kratkoročna, jer je u ponudi vječni život, koji čeka one koji se pridržavaju rituala i pravila koja propisuje dogma, a nijesu sa uspjehom prošli prvi čin ove vjerodrame.

Zaista je nevjerovatno da se u 21. vijeku može nekome ovo tumačiti. Niko nema ništa protiv da Crkva, ma kako se ona zvala, izliječi sve one koje bilo koja bolest napada. Je li Bog dao, kazaće narod. Ali vidimo da koronavirus napada jednako i vjernike i nevjernike, i popove i političare, akademike i komunalce, sportiste, agnostike i ateiste. Pričešćem jednom kašikom samo se povećava mogućnost da se, među više hiljada onih koji “zagrizu” kašiku, ušunja i virus.

Znaju to dobro sveštena lica. Znaju i kakva opasnost vreba od širenja virusa i kakva je progresija ako se neko inficiran pojavi na mnogoljudnim manifestacijama. O tome svjedoči golgota kroz koju prolazi Italija i njene najbogatije regije Lombardija i Veneto, u kojima ne stižu da sahrane mrtve. Pa zašto onda SPC u Crnoj Gori nije i de jure i de fakto prihvatila preporuke Vlade Crne Gore o potrebmom korigovanju ponašanja, kako bi sačuvali stanovništvo od ove strašne pošasti koja je okupirala svijet?

Možda odgovor na ovo pitanje daje sljedeća rečenica u pomenutom saopoštenju? A ona glasi, citiram: Žalimo, međutim, i smatramo štetnim, što se ove odluke, makar bile i privremenog karaktera, donose jednostrano, bez konsultacije sa Crkvom – iako je ona, od pominjanja prvih vanrednih mjera, pokazala maksimalnu saradnju i susretljivost u pogledu Vladinih sankcija u borbi protiv zarazne bolesti. Smatrali smo i smatramo da se jedinstvo i povjerenje koje nam je danas najpotrebnije, ne stiču prijetnjama i demonstracijom sile, nego spremnošću da se čujemo i razumijemo. Nažalost, i ovog puta je to izostalo.

E sada je već sve mnogo jasnije. Crkva, iz slobodnog tumanjenja napisanih konstatacija, postavlja osnovno pitanje: Ko je šef u Crnoj Gori? Ona ili država? Jasno je da je u mnogo čemu i u mnogo učinjenom na ovim prostorima u minulom periodu Crkva bila šef, pa je sad i njoj samoj nejasno što se to dešava? Je li Zakon o vjerskim zajednicama pokrenuo lavinu u koju će završiti ničim opravdana ali ustoličena ideja da je u Crnoj Gori Crkva jača od države? Je li posljedica onoga što se dešava uistinu inat, bez obzira na moguće strašne posljedice. Jer, Crkva kaže da je država trebala da se konsultuje sa njom oko donošenja odluke da vjerske organizacije obavljaju svoje obrede bez prisustva vjernika. A koja to država još pita crkvu što treba da uradi kada su joj nacionalni interesi ugroženi i kada se nadvila žestoka prijetnja nad životima njenih građana? Ni jedna jedina, gospodo popovi, pa vjerujemo, neće ni ova.

U saopštenju se kaže da Crkva prima k znanju nove, pooštrene mjere i da će biti kako su oni rekli. Onda slijedi nabrajanje što se uradilo da se ispoštuju odluke Vlade i što su sve činili prilagođavajući se uputima zdravstvenih ustanova po pitanju javnog zdravlja i novonastale situacije. Suspendovane su narodne litije, odloženi brojni obredi, kao i svi događaji, proslave, predavanja, nastave vjeronauke, hora. Velikom broju vjernika je savjetovano da ovih dana ne dolazi u hramove, nego da sveštenika čeka u svojoj kući. Naročito juče, u nedjelju 22. marta, liturgije su služene u svim crnogorskim gradovima, na osnovu detaljnih i strpljivih dogovora sa predstavnicima Vlade i Uprave policije, o vremenu i načinu njihovog obavljanja, napisano je u saopštenju.

Crkva je valjda zaboravila da je država kazala da se zabranjuju sva javna okupljanja i da oko toga nema više pogađanja. Crkva je bila obavezna da prilagodi svoje vjerske nastupe i obraćanje vjernicima na način kako je to uradio obrazovni sistem. A ne da drži protestne skupovime, poput onih u crkvi Sv Nikole u Kotoru. Ili juče, na dan s kojim se Crkva s ponosom poziva, koji je okupio preko 1300 vjernika. A država je, podsjetiću popove još jednom, zabranila javna okupljanja. Neki, koji tu odluku nijesu poštovali, završili su kod državnog tužioca, a on im je određivao zadržavanje do daljeg pravnog postupka. Naravno, virus se na tim skupovima mogao proširiti, a je li, još ne znamo? I ko će tada biti odgovoran? Država ili Crkva? Ili možda i jedni i drugi?

Nemamo odgovor na to piotanje ali znamo ko će takvo ponašanje da plati i na čija pleća će nevolja udariti. Na narod, na koji se pozivaju i popovi i političari.

Zato je, imajući u vidu aktuelnu zdravstvenu situaciju, neophodno da svi, bez razlike, poštujemo propisane mjere i odluke Vlade, kako bi zajedničkim naporom suzbili širenje koronavirusa. Onima koji to neće i ugrožavaju i sebe i druge, mora da se pozabavi država. Pa bio to i sam državni ili crkveni vrh.

A večeras je prijavljeno još pet novih slučajeva. Koliko ih je zbog nepoštovanja odluka?