Poslije neoliberalizma

Piše

Džozef Štiglic

Koji ekonomski sistem najviše doprinosi ljudskom blagostanju? Ovo je ključno pitanje našeg doba, jer smo nakon 40 godina neoliberalizma u SAD i drugim razvijenim ekonomijama utvrdili da ovaj recept ne funkcioniše.

Neoliberalni eksperiment – snižavanje poreza za bogate, deregulacija tržišta rada i proizvoda, finansijalizacija i globalizacija – pokazali su se kao spektakularan neuspjeh. Rast je niži nego što je bio tokom dvije i po decenije nakon Drugog svjetskog rata, a njegova najveća dobit koncentrisala se na samom vrhu ljestvice prihoda. Nakon decenija stagnacije, pa čak i opadanja prihoda svih ostalih, neoliberalizam mora biti proglašen mrtvim i sahranjenim.

Najmanje tri velike političke alternative danas se nadmeću oko toga koja će doći na njegovo mjesto: ekstremno desničarski nacionalizam, lijevo-centristički reformizam i progresivna ljevica (nedostaje desni centar koji je nosilac neoliberalnog neuspjeha). Pa ipak, sa izuzetkom progresivne ljevice, ove alternative i dalje su opsednute oblicima neoliberalne ideologije čiji je rok istekao (ili bi bar trebalo da je tako).

Centristička ljevica, na primer, predstavlja neoliberalizam sa ljudskim licem. Njen cilj je da politike bivšeg američkog predsjednika, Bila Klintona, i bivšeg britanskog premijera, Tonija Blera, prenese u 21. vijek, uz neznatne prepravke u dominantnim modelima finansijalizacije i globalizacije. Istovremeno, nacionalistička desnica se odriče globalizacije i upire prst u migrante i strance kao uzročnike svih današnjih problema. Međutim, kako nam pokazuje Trampova vladavina, i nacionalistička desnica je posvećena – barem u svojoj američkoj varijanti – snižavanju poreza za bogate, deregulaciji i smanjivanju ili ukidanju socijalnih programa.

Nasuprot tome, treći tabor zalaže se za ono što bih nazvao progresivnim kapitalizmom, čija je ekonomska platforma zasnovana na četiri prioriteta. Prvi je povratak ravnoteže između tržišta, države i građanskog društva. Problemi poput sporog ekonomskog rasta, rastuće nejednakosti, finansijske nestabilnosti i ekološke degradacije izviru iz tržišta i ne mogu se prevazići samo tržišnim sredstvima. Države imaju dužnost da ograniče i oblikuju tržišta kroz regulacije koje se tiču ekologije, zdravstva i sigurnosti zaposlenja. Takođe, posao države je i da radi ono što tržište ne može ili ne želi da radi, na primjer da ulaže u temeljna naučna istraživanja i tehnologiju, kao i u obrazovanje i zdravlje svojih građana.

Drugi prioritet je prihvatanje saznanja da je takozvano “bogatstvo nacija” zasnovano na rezultatima naučnih istraživanja – proučavanja svijeta oko nas – i društvene organizacije koja velikim grupama ljudi omogućava da složno rade u korist zajedničkog dobra. Tržišta imaju ključnu ulogu u pospješivanju društvene saradnje, ali ona služe ovoj svrsi samo ako podliježu vladavini prava i demokratskoj kontroli. U suprotnom, pojedinci se mogu obogatiti eksploatišući druge i izvlačeći bogatstvo iz renti, umjesto stvaranjem bogatstva kroz autentičnu kreativnost. Veliki dio današnjih bogataša svoje mjesto na vrhu duguje upravo eksploataciji. Trampove politike, koje ohrabruju rentijersko ponašanje, dok istovremeno uništavaju prave izvore stvaranja bogatstva, rade u njihovu korist. Progresivni kapitalizam pokušava da učini upravo suprotno.

Ovo nas dovodi do trećeg prioriteta: rješavanja sve većeg problema koncentrisane tržišne moći. Eksploatišući informacione prednosti, otkupljujući potencijalne konkurente i podižući barijere za ulazak na tržište, dominantne kompanije su u stanju da se posvete rentijerstvu ogromnih razmjera, na štetu svih ostalih. Rast korporativne tržišne moći, u kombinaciji sa opadanjem radničke moći pregovaranja, u velikoj mjeri objašnjava zašto su nejednakosti tako velike, a rast tako spor. Ako država ne preuzme na sebe aktivniju ulogu od one koju joj namjenjuje neoliberalizam, ovi problemi će postati još izraženiji, prije svega zbog napredaka na polju robotizacije i razvoja vještačke inteligencije.

Četvrta ključna stavka progresivne platforme jeste presijecanje veze između ekonomske moći i političkog uticaja. Ekonomska moć i politički uticaj se međusobno osnažuju i samoreprodukuju, naročito u zemljama poput SAD, u kojima je bogatim pojedincima i korporacijama dopušteno neograničeno ulaganje u izborne kampanje. Kako se SAD ubrzano približavaju fundamentalno nedemokratskom sistemu “jedan dolar, jedan glas”, mehanizmi uzajamne kontrole (checks and balances), neophodni za funkcionisanje demokratije, po svemu sudeći neće opstati: ništa neće biti u stanju da ograniči moć bogatih. Ovo nije samo moralni i politički problem: ekonomije sa manjim nejednakostima su zapravo uspješnije. Progresivno-kapitalističke reforme stoga moraju početi od ukidanja uticaja novca na politiku i smanjivanja nejednakosti u bogatstvu.

Ne postoji čarobni štapić koji može poništiti štetu načinjenu decenijama neoliberalizma, ali sveobuhvatna platforma koju sam skicirao u ovom tekstu to može da započne. Pitanje je samo da li će reformisti biti jednako odlučni u suočavanju sa problemima poput nejednakosti i prevelike tržišne moć, kao što je to bio privatni sektor u stvaranju ovih problema.

Ova platforma treba da se fokusira na obrazovanje, naučno istraživanje i druge prave izvore bogatstva. Ona treba da zaštiti prirodnu sredinu i suoči se sa klimatskim promenama sa žarom sa kojim to čine zastupnici “Zelenog nju dila” u SAD i “Pobune protiv istrebljenja” u Velikoj Britaniji. Ona takođe treba da obezbijedi državne programe koji će svakom građaninu garantovati osnovne uslove za pristojan život: ekonomsku sigurnost, mogućnost zaposlenja i dostojanstvenu zaradu, zdravstveno osiguranje i odgovarajući smještaj, sigurnu penziju i kvalitetno obrazovanje za djecu.

Ova platforma je sasvim priuštiva: zapravo, ne možemo sebi priuštiti da je ne sprovedemo. Alternative koje nude nacionalisti i neoliberali garantuju nastavak ekonomske stagnacije, nejednakosti, ekološke degradacije i političke ogorčenosti, što sve zajedno vodi ishodima koje je bolje ne zamišljati.

Progresivni kapitalizam nije oksimoron. On je najpristupačnija i najživlja alternativa neoliberalnoj ideologiji koja je očigledno propala. On je naša najbolja šansa za izliječenje od političkih i ekonomskih problema od kojih trenutno bolujemo.

The Guardian, 30.05.2019.

Preveo Rastislav Dinić