Kolumne

Puzajući fašizam

Rajko Cerović

Za nešto više od šest mjeseci 1988. i samim početkom 1989. godine, naivna i nešovinistička Crna Gora uspjela je da do grla ogrezne u fašizam, duboko nesvjesna takvog svog položaja i značenja

Piše

Rajko Cerović

Punih četrdeset i tri godine od konačnog oslobođenja Jugoslavje u Drugom svjetskom ratu, Crna Gora je, kao i ostale jugoslovenske republike, živjela u miru, obnovi zemlje, materijalnom i duhovnom usponu. To što je neosporno trajala u jednopartijskoj diktaturi, već je od one informbirovske 1948. godine bilo dobrim dijelom sve više amortizovano stvaralačkim i drugim slobodama koje su, u ostalom dijelu socijalističke galaksije, bile jednostavno nezamislive. Jugoslavija je prosto bila ideal za sve socijalističke istočne zemlje koje su grcale u najcrnjoj staljinističkoj diktaturi.

Proklamovana domaća parola o bratstvu i jedinstvu nigdje nije bila tako visoko poštovana kao u Crnoj Gori.

Uz nesumnjivu obnovu zemlje, postepeni izlazak iz perioda gladi i svake druge oskudice, Crna Gora je sa posebnom radošću prihvatala široke mogućnosti školovanja vlastite omladine, koje su sve manje zavisile od imovnog statusa roditelja. Žeđ za školovanjem i novim saznanjima široko je obuhvatila mlade generacije u najmanjoj jugoslovenskoj republici, tako da su postojeći univerziteti u jugoslovenskim centrima, kao Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, dijelom i Ljubljani, počeli da se pune i crnogorskim studentima. Nešto kasnije formirane prve univerzitetske jedinice u Crnoj Gori, bez obzira na činjenicu da su dugo vremena predstavljale filijale beogradskih univerzitetskih i drugih tamošnjih ideoloških centara, ipak su značajno pozitivno uticale na mogućnosti sve šireg školovanja mlade domaće populacije.

Usred, ipak mirnog perioda jugoslovenskog razvoja, doduše u prvim dužničkim krizama, koje su neminovno nastupale osam godina nakon Titove smrti, nesposobnosti republičkih rukovodstava da izvrše potrebne privredne i demokratske reforme, u okamenjenoj jednopartijskoj strukturi, buknulo je kosovsko pitanje, kao bomba koja će predstavljati inicijalnu kapislu kasnijeg skoro desetogodišnjeg građanskog rata.

Beogradska obilna negativna propaganda, povodom Kosova, sve snažnije u naznačenom polugodišnjem periodu, biva uperena protiv Crne Gore, to jest crnogorskog rukovodstva, koje se sve više optužuje za pasivnost i navodnu nebrigu u vezi sa Kosovom. To neprestano bukvalno ćera crnogorske rukovodioce da, kod istupanja u vezi sa Kosovom, budu znatno rigidniji, od svojih beogradskih kolega. Crnogorski narod, tačnije njegova pravoslavna većina, sve jasnije zauzima oštar negativan stav prema nedužnom crnogorskom rukovodstvu, kao i mogućim drugim navodnim podstrekačima kosovske krize, sve čvršće vjerujući da su Srbi „nevine“ žrtve svakodnevne agresije kosovskih Albanaca.

POTPUNO OSVAJANJE

Fašizam, dakle, ne sada puzeći, nego sve više agresivnim nastupom bukvalno osvaja crnogorsku pravoslavnu masu koja, pored ostalog, sve nestrpljivije traži ponižavajući odlazak crnogorskog rukovodstva sa javne političke scene. Tradicionalno vaspitana da uvijek treba da vjeruje i pomaže Srbima, decenijama drilovana od brojnih beogradskih tabloida i drugih moćnih srpskih sredstava propagande, a u situaciji kad je praktično tek započeo izlaženje jedan jedini crnogorski dnevni list, kad Radio Titograd i Pobjeda munjevito prelaze na Slobodanovu stranu, kad je titogradska televizija koliko-toliko crnogorski orjentisana i označena kao sigurna buduća meta – crnogorska već obilno fašizirana pravoslavna masa spremna je da bukvalno rastrgne onoga ko bi se usudio da slično društveno stanje nazove fašizmom.

No, bez obzira na tadašnje mišljenje pretežnog dijela građana u Crnoj Gori, fašizam je ubrzano dostigao bukvalno stadijum ključanja, odlukom novog antibirokratskog rukovodstva da se prvo crnogorskom teritorijalnom odbranom i brojnim dobrovoljcima krene na Dubrovnik. Ubrzo je slijedilo hapšenje onih koji su pokušali da odbiju odlazak na ratište, progon malobrojnih intelektualaca koji su pokušavali pozvati na razum.

Nesmanjenom žestinom fašizam je u Crnoj Gori bujao do 1997. godine, kad je Milo Đukanović, tačnije od svih domaćih političara jedino on, pravio prve korake pokušaja izvlačenja crnogorskog broda iz čeljusti velikosrpske aždaje. Naišao je na ogromni otpor i dobrog dijela naroda i svojih partijskih drugova. Fašizam je jednostavno u Crnoj Gori dotle bio gotovo cementiran, tako da su glavni Đukanovićevi protivnici, oličeni u pristalicama predsjednika države Momira Bulatovića, dugo uspijevali da moćno vuku nazad. Sve su partije, počev od Narodne socijalističke Momirove stranke, i kasnijeg buljuka srpskih stranaka, nastalih iz istog ideološkog korpusa, uspijevale da konzerviraju fašizam sa početka devedesetih.

Bez u početku mnogo izgleda na uspjeh u vlastitom poduhvatu oslobađanja Crne Gore iz Miloševićeve fašističke imperije, Đukanović je naišao na oslobodilačku energiju već skoro uništenog Liberalnog saveza, protivu koga se svom snagom borio u vrijeme poznate Đukanović-Momirovske idile. Svojevremena pojava Liberalnog saveza usred Miloševićeve agresije i slijepog tapkanja za njim tandema Mila i Momira, bukvalno je u mladoj populaciji sijevnula kao sunce slobode, zaboravljeno u Crnoj Gori još od 13. jula 1941. godine. Neprevaziđena harizma, govornički šarm i lična hrabrost vođe Liberalnog saveza Slavka Perovića, probudili su dotle nepoznatu oslobodilačku energiju crnogorske mladosti, koja i danas, protiveći se najnovijoj crnogorskoj vladajućoj nomenklaturi, nimalo sklonoj antifašizmu, istupa isključivo liberalnim pozdravom. Liberalni savez je svojevemenom pojavom predstavljao pouzdan znak da Crna Gora nije umrla, ili ako je možda i umrla, još nije konačno pokopana.

KRUPNI KORACI

Jeste da je gotovo usamljeni Milo Đukanović krajem devedesetih, dobro koristeći i politički kapital bivšeg Liberalnog saveza, ipak uspješno sekao krajem devedesetih, i prvih godina novog vijeka, boreći se istovremeno i protiv već ucrvljalog Miloševićevog fašizma i protiv evropskih birokrata koji su mu dugo osporavali pravo na referendum o nezavisnosti. Bilo mu je naravno preteško, posebno protiv domaćeg naviknutog roblja i političkog šljama koji je donedavno činio i njegovu partiju. Što se, konačno, desilo sa Liberalnim savezom, i zbog čega je Crna Gora dugo nepotrebno gubila korak i tapkala u mjestu, ide ne malim dijelom i na adresu već revolucionarnog lika Mila Đukanovića – ali je svakako to tema za drugu priliku.

Desio se i pobjedonosni referendum o nezavisnosti i članstvo Crne Gore u NATO, uprkos volji cjelokupne dojučerašnje opozicije i ne malog dijela građanstva. Došlo je do vidljivih dostignuća u materijalnoj ravni, ali zemlja, zahvaljujući nedovoljno sposobnoj gramzivoj vlasti, ipak ogrezla u kriminal, korupciju, neukost i primitivizam, koji je, konačno, imao za posljedicu dovođenje na čelo crnogorske države najgorih i najkonzervativnijih. Ne treba ni u jednom trenutku zaboraviti činjenicu da je vlast, uspostavljena na izborima 30. avgusta prošle godine, eklatantni protivnik antifašizma, ponikla na jednoj od najvidljivijih fašisoidnih manifestacija od devedesetih naovamo, klerofašističkim litijama u kojima nema mjesta za crnogorske institucije, počev od istorijske Crnogorske pravoslavne crkve, do drugih obilježja crnogorskog nacionalnog identiteta. Doduše, ne treba kriti da je za sadašnji stepen klerikalizacije crnogorskog društva dobrim dijelom kriva i dojučerašnja DPS vlast, što iz sopstvene neukosti, što zbog kašnjenja i neprepoznavanja opasnosti koje dolaze.

CRNOGORSKI PARADOKSI

Dolazimo, konačno, do najcrnogorskijeg paradoksa: Uprkos nesumnjivim uspjesima bivše depeesovske vlasti i njenih progresivnih satelita, posebno partija manjinskih naroda, uprkos dostojanstveno upravljenog unutrašnjeg političkog kursa put stvaranja istinske građanske države, a u spoljno političkoj ravni ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO – iz Crne Gore nikad nije iščezao fašizam sa početka devedesetih. Čak, ni najmanje. Još se Demokratski front uporno drži svojih pozicija iz zadnje decenije prošlog i početka ovog vijeka. Još je Kosovo lažna država, i ako kosovske sportske ekipe gostuju i u Crnoj Gori sa svojom zastavom i himnom, još je Hrvatska neprijateljska država na čije jubileje ne treba slati crnogorske diplomatske predstavnike, još ne treba usvajati Rezoluciju o Srebrenici, zbog frontovske velike ljubavi za Srbiju, još treba oduzimati Crnoj Gori njene manastire i crkve, groblja, zemljište, crnogorska kulturna dobra…

Puzajući fašizam je još od devedesetih uspio u Crnoj Gori da sačuva gotovo sav svoj kapital, od, recimo, netaknute mržnje prema svim nesrpskim narodima, do manje ili više ispoljavane ljubavi prema ne samo ratnim zločincima iz devedesetih, nego i istaknutim kvislinzima iz Drugog svjetskog rata. Danas se lako prepoznaju pripadnici Demokratskog fronta, ali i svih sitnih srpskih partija, koje uz njega idu, zahtjevom da premijer Krivokapić što prije potpiše takozvani temeljni ugovor, navodno države Crne Gore sa dokazano fašisoidnom Srpskom pravoslavnom crkvom? Bez obzira na činjenicu da niko od pomenutih političkih junoša pojma nema što u tom temeljnom ugovoru piše. Horski jedinstven stav protivu Crnogorske pravoslavne crkve, odnosno njene vjekovne autokefalnosti, ide dotle da se okupatorskoj crkvi, doputovanoj na bratskim bajonetima 1918. godine, pripisuje osmovjekovno postojanje na crnogorskom prostoru? Dakle, iskreni poštovaoci pokojnog Amfilohija, kakav je naš predsjednik Skupštine gospodin Bečić, nikad nijesu čuli da su vjekovima na čelu države Crne Gore bili crnogorski mitropoliti, ili da je Crnogorska autokefalna crkva, nikoga ne pitajući, osim Boga, stvarala i stvorila državu Crnu Goru.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Dula
Gost
Dula

👏👏👏👏👏

Vlado
Gost
Vlado

Ovaj obavezno da se kandiduje za direktora RTCG

Fjodor
Gost
Fjodor

On nije “ovaj”,.nego autoritet Rajko Cerović

HR8
Gost
HR8

Sve tacno od slova do slova. Bravo Rajko, potpisujem sve sto si rekao.

MONTENEGRO
Gost
MONTENEGRO

Tačno do bola! Šta uraditi, mirnim putem, pa da CG napravi preokret i pošalje fašizam i njegove pristalice u zapećak istorije?

Send this to a friend