Kolumne

Roditeljstvo savremenog doba: previše prinčeva i princeza

Ilustracija

Piše

Muamer Tanović

“Mrzim brokulu! Bljak!”, galamiće kroz suze vaš potomak u još jednoj epizodi agonije porodičnog ručka, dok će majka s telefonom na uhu, usred važnih poslovnih pregovora, pokušati da mu u usta nagura makar još jednu kašiku povrća, a pristojno distancirani otac između dva zalogaja proviriti ima li šta novo na društvenim mrežama, uz pokoji mrki pogled ka potomku koji mu kvari ukus obroka.

Već viđeno, mnogo puta, sve dok ne stigne “konjica” u vidu mobilnih telefona, tableta, obećanja o ispunjenju kojekakvih želja, ili pak selidbe u dnevni boravak, u carstvo crtanih filmova, koji će odraditi ono za šta roditelji u današnjem savremenom društvu imaju sve manje živaca, a što su naši preci redovno (i uspješno) rješavali čeličnim autoritetom. I prigodnom komadićem drveta. No, vremena su se promijenila. Svakodnevni stres, nedostatak volje, vremena i strpljenja, breme egzistencijalnih problema, nepoznavanje osnovnih pedagoških postulata…, sve je to dovelo do promjene u današnjem shvatanju i praktikovanju vaspitanja djece, koji je, kako upozoravaju mnogi pedagozi, skrenuo na stramputicu.

Ispunjavanje želja zbog mira u kući

Popuštanje u nastojanju da se spriječi negodovanje ili, ne daj bože, plač djeteta koji će staviti šlag na cjelodnevni stres, ispunjavanje svake želje radi mira u kući, posezanje za tehnološkim blagodetima koje će vam osloboditi vrijeme za ispunjavanje sopstvenih želja u tolikoj mjeri uzima maha da se eksperti s pravom pitaju kakve to generacije djece dobar dio današnjih roditelja odgaja i kuda će takve metode djecu odvesti u budućnosti?

Kako kaže dr. Violeta Nestorov, bliska saradnica poznatog beogradskog dječjeg psihijatra Svetomira Bojanina, istraživanje koje su sproveli pokazuju da roditelji imaju jako malo slobodnog vremena, ali da i to slobodno vrijeme najčešće ne provode kvalitetno kada je riječ o odnosu sa djecom.

“Od dece se zahtjeva da budu mirna, da ne viču, da ne skaču, a da bi roditelji obavili telefonske razgovore, da pregledaju obavještenja sa društvenih mreža, da bi mirno sjedili sa prijateljima ili da bi mogli da obave kućne poslove. Na ulici djeca više ne mogu da se igraju kao nekadašnje generacije, zbog opasnosti koje je ovo vrijeme donijelo. Ako roditelji nisu u stanju da organizuju struktuirano i kvalitetno slobodno vrijeme, šta onda djeci preostaje nego da utonu u svijet interneta, crtanih filmova i raznih aplikacija na mobilnim telefonima? Da bi dijete što prije pojelo obrok nudi mu se da gleda u mobilni telefon dok jede, a da bi se što prije izašlo iz kuće roditelji obuvaju djecu i vezuju im pertle i u desetoj godini života”, navodi Nestorov.

Problem digitalnih medija. Mnogi eksperti su složni da, kako vrijeme odmiče, djeca sve ranije upadaju u virtuelni svijet, što može izazvati ozbiljne posljedice po njihov razvoj. Govoreći o digitalnim medijima, pedagog iz Sarajeva Mirjama Gavrić Hopić je stava da se djeca digitalnim medijima kada su djeca najosjetljivija na razvojne i okolinske uticaje.

“Prepuštanje djece da sami biraju sadržaje, da bez nadzora provode sate pred malim ekranima, smatra se zanemiravanjem djeteta i tu nema opravdanja. Djeci treba da su voljena, prepoznata, viđena i da imaju osjećaj da su vrijedni pažnje svojih roditelja. Potrebni su im pokret, igra, istraživanje, socijalni odnosi, a odgovornost da se sve izabalanisira kako bismo obezbijedili optimalan razvoj je isključivo na odraslima”, ističe Gavrić Hopić.

Društvo strijepi od djece

“Na kraju, treba naglasiti da djeca trebaju podršku i usmjeravanje kako bi imali siguran prostor da istražuju svijet oko sebe i svijet u sebi. Roditelji su prvi i najbitniji učitelji koji modeliraju, omogućuju ovaj prostor za rast i razvoj, postavljaju granice sa ljubavlju, uče djecu poštovanju sebe i drugih i prenose vrijednosti koje će ih pratiti kroz život”, govori ona.

Postavlja se pitanje koliku, i kakvu ulogu, ima društvo u vaspitanju djeteta? U bivšoj državi, ta uloga bila je kolektivna, ali danas, primjeri u kojima se niko neće niti osvrnuti na dječji vandalizam u parku, ne smatrajući to svojim problemom (a ujedno i ne želeći da to postane njegov problem), svjedoče da se situacija promijenila iz temelja.

Današnje društvo, tvrdi Nestorov, prije strepi od takve djece, nego što ga pokušava promijeniti.

“Postoji izreka koja kaže da je potrebno cijelo selo da bi se vaspitalo jedno dijete. Danas su se ljudi udaljili jedni od drugih. Na primjer, u jednoj većoj zgradi u gradu, ljudi se uopšte ni ne poznaju, niti imaju bilo kakvu komunikaciju. Nekada su škole imale izraženiju vaspitnu komponentu, dok danas to skoro u potpunosti izostaje. Djeca su postala veći autoritet i od roditelja i od nastavnika. Nastavnici često nailaze na veliku agresivnost od strane roditelja ukoliko dobiju kritiku u vezi vaspitanja djeteta. Roditelji ne shvataju značaj jedinstvenog vaspitnog djelovanja na dijete, pa i kada se neminovno problemi jednog dana pojave, roditelji i tada traže krivce u drugima”, priča ona.

A, zapravo, sjeme problema je upravo pogrešan stav roditelj a, koji će, umjesto da djetetu ponude ono što mu je najvažnije, sopstvena iskustva u formiranju moralnih vrijednosti i ličnosti, otvoriti portal ulaska u virtualni svijet u kojem će dijete, nezrelo kakvo jeste, početi da formira sopstvene stavove o životu i svijetu.

U zaključku, Nestorov poručuje da je dostupnost najrazličitijih pomagala, igračaka, tehnologije… , zanemarila ono osnovno ulogu roditelja.

Dječiji plač: Prirodna pojava ili noćna mora?

“Odnos sa roditeljima je za dijete puno važniji nego skupe igračke, garderoba i brojne aktivnosti koje sprovode drugi ljudi koji su za to plaćeni. Roditelj sa detetom treba da se igra, da mu pomaže, da razmenjuje poglede i reči i da mu, praktično, izgrađuje život. Mnogo igračaka nije potrebno jer se, takoreći, djeca zatrpaju igračkama i od njih ne vide roditelje. A oni mu najviše trebaju”, zaključuje Nestorov.

Dječji plač je jedna od najvećih noćnih mora roditelja, koji će u velikom broju slučajeva preduzeti sve da do njega ne dođe. Takva popustljivost, tvrde eksperti, ne vodi ničemu dobrom, samo podstiče dijete na još radikalnije ponašanje.

“Najprirodnije je da beba i dijete plaču zbog fizioloških potreba, odnosno traže da bude sita, suva i da im je udobno. U skladu sa tim, roditelji od samog rođenja djeteta čine sve da ono slučajno ne zaplače. Život porodice se zbog toga potpuno poremeti, svi ukućani počinju da šapuću dok dete spava, a kada je budno, svi pokušavaju da animiraju dete. Što više roditelji pretjeruju dijete se navikava i potrebno mu je sve više i više ovakvih neprirodnih nadražaja. Kako djeca rastu sve više su vidljive posljedice popustljivog ili potkupljivačkog vaspitanja djece. To su one situacije kada se djetetu obećaju video-igrice ako pojede obrok, ili mu se obećavaju pokloni ako udovolji zahtjevima roditelja. Sve je više djece koja prave roditeljima scene na javnim mestima, u prodavnicama ili u gradskom prevozu i uspješno postižu svoj cilj”, kaže Nestorov.

Govoreći o odnosu djeteta s ostalom djecom, Nestorov navodi primjer dječjih rođendana, koji su se vremenom pretvorili u takmičenje u spektakularnosti, a što djetetu, kako kaže, izazove iskrivljen pogled na realnost. A i to je greška roditelja.

Rođendani: Takmičenje u spektakularnosti

“Skoro po pravilu se za djecu organizuju velike proslave rođendana u igraonicama ili restoranima gdje se roditelji nadmeću ko će imati bolju proslavu. Djeca se na tim proslavama postavljaju u centar pažnje, postavljaju se da sjede na foteljama koje liče na kraljevske tronove, pa im se čak i krune stavljaju na glavu. Onda sve to fotografišu profesionalni fotografi i drugi roditelji pomoću mobilnih telefona, pa se sve to objavljuje na društvenim mrežama… Prvi sudar sa realnom situacijom je polazak u prvi razred kada dijete shvati da u tom odeljenju ima još 20-30 najpametnijih i najlepših prinčeva i princeza. Tu se onda kod djece pojavljuju najrazličitiji problemi”, kaže Nestorov.

“Škola roditeljstva ne postoji. Samo treba biti ‘normalan’ roditelj i živjeti normalno. Djeca uče imitacijom i djeca će nas praktično upiti. Puno korisnija bi bila knjiga za vaspitanje roditelja, jer najčešće bude situacija da, kakvi su roditelji, takva su i djeca. Mladi ljudi, prije nego što postanu roditelji, treba da rade na svom razvoju. Dobra djeca se ne rađaju. Dobri roditelji odgajaju dobru djecu koj a će postati dobri ljudi. Mi nikog ne možemo mijenjati na silu i ako ne želi da se mijenja. Onda je jasno kakva nam je budućnost, u najvećem broju slučajeva djeca će biti poput roditelja”, zaključuje Nestorov.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
masan
Gost
masan

Sjajan i poucan tekst!

Vita
Gost
Vita

odlican tekst.Nazalost slika danasnjice.Jadna djeca ovakvih roditelja.

Barbados
Gost
Barbados

Gledam tudju djecu na igralistu..cisti ne smiju da cucnu a ne da se popnu na drvo..nema trcanja, ako padnu kritike ko da je kraj svijeta..a moj sin

CCCCCC
Gost
CCCCCC

Jednostavno, od kretena roditelja…… kreteni đeca.

Iskusni
Gost
Iskusni

Premalo djece. Premalo ljubavi. Previše sebičnosti. Premalo… doma.

Crna ovca
Gost
Crna ovca

Davno nedje rekoh, danas djecu prave za potrebe upotpunjavanja instagram slika

Send this to a friend