San o Jugoslaviji: Od najumnijih do najbezumnijih

Piše
Dragan B. Perović

Ideja o Juoslaviji ili zajednici Južnih Slovena zasnivala se na svijesti o zajedničkom porijeklu i osvajanju slobode. Poslije toliko vremena ostaje nam da se zapitamo: Da li je to bila iluzija, utopija ili ideja koja se pretvorila u svoju suprotnost? Danas znamo da je kao i većina plemenitih ciljeva i ovaj surovo i u krvi „rasparčan”. Uprkos nekim političkim pokušajima (čak i da su najiskreniji, a nijesu), teško da ta stara ideja, nakon svega, može biti upakovana u neke nove okvire. No, da ne gubimo nadu, možda neka kometa ipak pogodi našu planetu, pa se i to desi narodima sa ovakvim stanjem svijesti.

Kod većine južnoslovenskih i njima suśednih naroda, koji su takođe bili u viševjekovnom ropstvu, bilo je prisutno neko daleko śećanje na slavna carstva i kraljevstva koja su imali. Na tim mitološkim predodžbama postavljene su osnove o oslobođenju i zajedničkom životu. Predvodnici su bili najumniji predstavnici naroda. Posebnu ulogu imali su Petrovići, odnosno Crna Gora. Nažalost, sve te plemenite ideje i snovi su se urušili, kada su dotadašnji porobljeni narodi ośetili dah slobode.

Pojavile su se velikodržavne ideje koje su postale izvorište novih sukoba i neriješenih sporova, čije posljedice i danas ośećamo. Iako je XIX vijek vrijeme stvaranja nacija i novih državnih zajednica, Južni Sloveni su propuštili priliku, zbog „drugosti malih razlika“, ali i sudara slobodarskog i ropskog mentaliteta, kao i želje pojedinih da budu hegemoni. Ostali su da vječito budu „tuđa nafaka“ i moneta za potkusurivanje velikih sila. Nijesu se ukrcali u emancipatorske vozove, nego su nastavili da tumaraju, od eksterma do ekstrema, tonući u fašizaciju i klerikalizaciju.

TRAGIČNI GUBITNIK

Prije kratke geneze ideje jugoslovenstva vrijedi da se podśetimo jedne stare izreke: „Ne daj bože da ti se snovi ostvare.” Tako je Crna Gora podnijela žrtvu ispunjenja jednog dijela snova prethodnih generacija, o stvaranju zajednice Južnih Slovena. Na samom kraju Prvog svjetskog rata, kada je izgledalo da se cilj ostvaruje, uz mnoge žrtve i stradanja, Crna Gora ostala je bez državne teritorije, bez crkve, jezika i narodnog imena. Precjenjujući svoje mogućnosti u promijenjenim istorijskim okolnostima Crna Gora se, od junačkog predvodnika i luče slobode, pretvorila u tragičnog gubitnika, koga su pregazili tuđi interesi i „bratska“ izdaja.

Shvatanje da Crna Gora ima pijemontsku ulogu na Balkanu davno je iznio vladika Vasilije Petrović Njegoš, koji sredinom XVIII vijeka u pismu ruskoj carici i njihovoj vladi, navodi: „Da okolni narodi koji su u tursko ropstvo: Srbi, Hrvati, Makedonci, Albanci, Bugari, Bošnjaci, gledaju na nas, to ako li Crna Gora propadne i oni će izgubiti nadeždu u svoje izbavljenje.“

Pravi nastavljač i iskreni pristaša ideje o spajanju i oslobođenju južnoslovenske braće bio je Petar II Petrović Njegoš. On je postavio osnove aktivnosti na političkom planu, koje su u raznim oblicima slijedili knjaz Danilo i kralj Nikola. I ostali narodi Balkana imali su vatrenih zagovornika te ideje.

NAČERTANIJE

Istorijski podaci pokazuju, da je Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih dela Srbije, 1844. dobio tekst Načertanija od poljskih emigranata. Poljski emigranti, na čijem je čelu bio grof Adam Čartoriski, nakon propasti ustanka protiv Rusije, u inostranstvu su osnovali tajnu organizaciju. Željeli su da oslabe uticaj Rusije na Balkanu. Smatrali su da bi jedino Srbija bila u stanju da oko sebe okupi sve Južne Slovene koji su se nalazili pod turskom i austrijskom vlašću.

Plan namijenjen južnoslovenskim zemljama, njihovoj unutrašnjoj organizaciji i spoljnjem djelovanju, poslužio je kao osnova Iliji Garašaninu za sastavljanje Načertanija ili kako se kaže u Istoriji srpskog naroda, V-1, „prednacrt za Načertanije izradio je Zah, a Garašanin je odatle uzeo ono što je odgovaralo njegovim shvatanjima. Po Zahu je srpska spoljna politika morala biti jugoslovenska… Nasuprot Zahovom planu, Garašaninovo Načertanije nije jugoslovensko nego srpsko“. Na primjer, tamo đe je pisalo Jugoslavija ili jugoslovenski Garašanin je upisao srpski. Izbacio je i dio koji se odnosio na veze sa Hrvatskom. Naoko „sitne” Garašaninove izmjene potpuno su izmijenile početnu ideju plana. Ovaj „dubinski“ udar na ideju južnoslavjanstva svoje tragične i suštinske posljedice pokazao je vijek i po kasnije.

Na osnovu instrukcija iz Načertanija strpljivo i dugoročno pravljena je strategija kako da se potčini Crne Gora i još neke zemlje u okruženju. Sva sredstva su bila dozvoljena i na raspolaganju. Jasno je da je Garašanin razlikovao Srbe i Crnogorce, ali je svojim agentima dao uputstva da govore kao o istom, ali na štetu Crnogoraca: „Tvrdite da su Srbi i Crnogorci isto i tako brišite crnogorsku posebnost.”

IZVOR ROPSTVA

Bugarski revolucionar i pjesnik Hristo Botev, napisao je povodom izlaženja lista Jugoslavija da je ideja jugoslovenske konfederacije potekla od zapadnih, kao protivteža ruskim panslavistima, koji su smatrali da sve „slovenske rijeke“ treba da se ulivaju u „rusko more“ ili će ono presušiti. Takva razmišljanja kojima se narodi „hemijski slivaju u jedan“, sa gubljenjem identiteta, Botev je nazvao izvorom ropstva i jada. On je smatrao da jugoslovenska federacija treba da se propagira na drugim osnovama, slobodnim, jer „malim narodima kao što su slavenski na jugu, nužno je jedinstvo koliko radi održavanja prema i protiv većijeh naroda, toliko radi boljega i većega razvitka i napredovanja“.

Iluzija o formiranju/održanju Jugoslavije pojavila se nakon Prvog sv. rata. O pogubnim posljedicama ujedinjenja naroda, što se tiče Crne Gore, izlišno je govoriti. „Nije bilo ujedinjenja sa jugoslovenskim narodima, već samo prisajedinjenja Srbiji.“ Kasno se kralj Nikola śetio crnogorstva, jer su slovenstvo i srpstvo odigrali svoju ulogu, koja je pripremila njegov pad i pad Crne Gore. Prvo je bio poslao proglas Jugoslovenima pred kraj rata, 20. oktobra 1918, u kome je izrazi želju „da i naša mila Crna Gora bude sastavni dio Jugoslavije, da časno uđe u nju kao što je časno i do kraja za nju ratovala i stradala“. Nikola je smatrao da je važno da se složno i bratski uredi jugoslovenska konfederacija, „u kojoj će svak sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje, i u kojoj niko neće smjeti nametati prvijenstvo, već svi da budemo jednaki u štedrim njedrima majke Jugoslavije, te da svak bratski i složno radi na njenu napretku i veličini u društvu slobodnih i prosvijećenih naroda…“

MAKIJAVELISTIČKI

Nedugo zatim Crna Gora je okupirana i Nikola se kasno dozvao pameti. O tome śedoči njegov proglas uoči Božićnog ustanka: „Vama je poznato da zvanična Srbija već odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i drugara, na zajedničkomu poslu, nego protivnika, koga je po nekomu čudnome shvatanju trebalo trsiti, tobož, u interesu Srbije. Naoružani neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njezinijem predstavnicima i lišeni solidne moralne osnove, izvjesni političari iz Biograda, postavili su se u politici prema Crnoj Gori na načelo: cilj opravdava svako sredstvo… Vođena je protiv nas jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovažiti ulogu Crne Gore u ovomu ratu i srušiti njezin visoki ugled među saveznicima… Meni u izgnanstvu ostao je mučan i ničijem nezaslužen zadatak da branim čast i ugled Crne Gore… Pored svijeh kleveta, Vlada Srbije nije uspjela da diplomatski uništi Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njezina vojska… Da bi se pred svijetom kao Pilat mogla od svoga bogomrskoga i u istoriji nezapamćenoga zločina pravdati i preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju naroda. Skupila je tzv. Veliku narodnu skupštinu na jedan nasilnički način, čije odluke nemaju nikakve važnosti… Crna je Gora Crnogoraca! To je bilo i to će biti!… Sami Crnogorci i niko više odlučiće slobodno zakonskijem putem o budućnosti Crne Gore…“

Kao i obično, diktatura nije mogla ništa riješiti. Tračak nade pojavio se kasnije s pričom o bratstvu-jedinstvu i ravnopravnosti svih „naroda i narodnosti“, dok neki nijesu namjerili da budu ravnopravniji. Tako smo stigli do sunovrata. Ako je ideja jugoslovenstva ili jugoslavjanstva potekla od najumnijih predstavnika najvećege broja balkanskih naroda, ona je u krvavom kolopletu razbijena od onih sužene, jednoumne svijesti. Snove ili iluzije o mogućem zajedničkom životu, napretku i blagostanju ili snove o „Jugoslaviji“, urnisali su bezumnici, potirući ono najvrednije što spaja narode i kulture.

Njegoševe zablude
Bez obzira na pjesničku genijalnost Njegošu je dugo trebalo da shvati zabludu o istovjetnosti težnji bliskih naroda, iako nije bio upoznat sa skrivenim Garašaninovim planovima, pripremljenim 1844. godine. Njegoševe nade u uspjeh oslobodilačkih pokreta porasle su kada je izbila tzv. Mađarska revolucija 1848. Nije znao da se Rusija uplela i pomogla da se uguše revolucionarni pokreti. Njegoš je te godine u pismu Johanu fon Turskom rekao: „Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoć svojoj braći Hrvatima, jedno po jednoplemenosti, a drugo po njihovoj naklonosti vojničke trudove snositi. Videći ja da moja sobraća Srbi i Hrvati pokazuju se najavno da pravcem idu naklonjeni k narodnosti i k poretku, i mene je ista misao oduševljavala, ako ustanak Srbah i Hrvatah ne bi bila slijepa neka podstreka, koja bi na naše opšte poruganije pred svijetom služila. Kad bi ovo posljednje bilo, Bože me sačuvaj od toga učastija, tada bi ja njih za naposljednji narod u svijetu držao, tada bi mi se mrsko bilo njihovijem bratom nazvati, ako su oni najsramotniji put izdajstva zakonosti svoje sreće izabrali, pa kad bih ja u tome njihovim učastnikom bio, onda bi se krio od sunca i od ljudih!”

Nadanja su iznevjerili i braća Hrvati i braća Srbi i Njegoš je rezignirano zaključio: „Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavjani rođeni za ropstvo, neka danas njino poslovanje vidi. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće? Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije nanovo k verigama trči da ga svežu.“