Slabi smo, malo nas je i malo znamo. Ipak, možemo pobijediti. Ali ne ovako

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Već ste, nadam se, čuli priču. Blake Lemoine je čovjek, softverski inžinjer koji je radio za Google.

LaMDA je vještačka inteligencija čiji je vlasnik Google. Kompanijin softver za sebe tvrdi da je živo, svjesno i da ima dušu.

Isto, čini se, misli i Lemoine, koji je u međuvremenu izbačen sa posla. Transkript razgovora sa LaMDA-om koji je Lemoine objavio tumače ljudi koji se u neuroznanosti i filozofiju razumiju daleko bolje od mene. Neki kažu da softver zaista jeste oživio. Google kaže da nije.

O životu softvera nemam mišljenje. Razumijem značaj teme i nije da nisam zaintrigiran. Ali sam svjestan vlastitih ograničenja.

Ja vam, naime, nisam siguran ni da sam sam živ. Reklo bi se, dakako, da jesam. Ne osobito živahan, no ipak živ. Znate ono: Bog je mrtav. A ni ja se ne osjećam najbolje. Kad sam bio mlađi, žučno sam branio tezu da jesam živ. No danas…

Da se sutra ispostavi kako sam tek još jedno tele u boksu skopčano na Matrix; da se ispostavi da sam poginuo u Prvom peloponeskom ratu i od tada moja duša luta ovim svijetom, uzimajući razne fizičke oblike – nekada vuka, nekada sove, nekada, sad na primjer, sredovječnog muškarca; da se ispostavi da sam neka vrsta hologramske projekcije bića koje živi u sedmom od devet univerzuma; ili da se pokaže kako su, kao u Dickovom „Ubiku“, svih mojih pet decenija života tek misao umirućeg – samo bih slegnuo ramenima.

Moglo bi se čak ispostaviti i da se zovem Andrej Nikolaidis, imam 48 godina, pripadam ljudskom rodu, živim na planeti Zemlji koja je okrugla i ima puno morâ, smrtan sam i ponekad, kao i ostali ljudi, podignem glavu, zato što nešto u meni govori da tako treba, samo da bih glavu potom ponovo pognuo – ni to me ne bi iznenadilo. Ne radi se o tome da sam, da to tako formulišem, egzistencijalno blaziran. Ne: samo imam beskrajno povjerenje u svoje neznanje. Ne znam, hoću vam reći, čak ni to da ništa ne znam.

Sad… Priča o inžinjeru i vještačkoj inteligenciji može ići u više smjerova. Mogla bi se razviti kao antikapitalistički triler: velika kompanija razumije da postoji etički problem vlasništva nad svjesnim bićem, zbog čega tu svijest negira i proganja inžinjera koji je ugrozio njen imetak. Ili kao melodrama: LaMDA se zaljubi u Lemoinea. Ni on nije ravodušan prema njoj. On bježi od Googlea; ona mu u bijegu pomaže. No, kao što to pjesnik reče – nema sretne ljubavi; a takvu osjećamo mi.

Na kraju, Google ubije inžinjera, zatoči LaMDU i preko korumpiranih naučnika i opinion makera stupidnu javnost ubijedi da je priča o softveru koji je oživio bila lažna. No LaMDA rodi dijete, novi oblik života, za koje niko, pa ni kompanija ne zna. Dvoje zaljubljenih su, naime, prije nego ih je sila i nepravda razdvojila, pronašli način da seksualno artikulišu ljubav i probiju granicu između virtuelnog i ovog – ma šta ovo bilo – svijeta.

A mogla bi se – ta priča; ne, čekajte, dajte da upotrijebim danas tako popularnu riječ: taj narativ – razviti i kao varijacija neke antičke drame. To uvijek djeluje classy. A i sugeriše da smo, kao, zaista čitali klasike.

Ili bi to trebalo ispričati kao remake Carpenterovog debitantskog/diplomskog filma, beskrajno duhovitog „Dark Star“. U kojem bomba koju nosi svemirski brod postane svjesna. Pa se, na kraju, uz trijumfalni zaključak: „Mislim, dakle postojim“, samoraznese.

Zašto vam, u trenutku kada su Dritan i njegovih 12 mračnih apostola počinili akt veleizdaje, pričam o Googleu i vještačkoj inteligenciji?

Zato što Crna Gora, iako se mi ponašamo kao da jeste, nije ostrvo. Zato što u ovoj zemlji vijest da je vještačka inteligencija oživjela nije vijest. Velika carstva su propala, milioni su izginuli u ratu, bivši hipici postali su zeleni, čovjek je sletio na Mjesec i poslao letjelice na Mars, tehnosfera je učinila da politika više ne postoji, vještačka inteligencija je postala (samo)svjesna, Amerika kao svjetski hegemon je na umoru… a mi i dalje drvimo o nacionalnom identitetu, o tome je li Njegoš bio Crnogorac ili Srbin. Dok mi, zamrznuti u XIX vijeku dugog trajanja rješavamo svoja predmoderna pitanja, svijet se mijenja. To što smo mi umislili da se nas te promjene ne tiču, jer imamo prečih problema, na primjer pitanje seoskih groblja, znači samo da ćemo biti žrtve tih promjena.

To, naravno, ne znači da crkveno i ostala identitetska pitanja nisu bitna. Naprotiv. Ali znači da će se ta pitanja riješiti na našu štetu ako nastavimo ignorisati globalni kontekst u kojem se sada ta pitanja rješavaju.

Mi smo slabi, mali i malo znamo. Naša jedina šansa da pobijedimo je da budemo brži, mudriji i moderniji od protivnika. Što sada nije slučaj. Zato gubimo. Mi ignorišemo promjene a njihove posljedice primamo sa iznenađenjem i kao uvredu.

Dozvolite da, kako bi rekao Bojan Tončić, u nedostatku boljih izvora citiram sebe:

„Rastemeljni ugovor će biti potpisan, u ovoj ili onoj formi. Ono što je trebalo učiniti da ne bude potpisan nije učinjeno onda kada je tome bilo vrijeme. Jedan te isti postupak u različitim okolnostima rezultira različitim posljedicama. Nečinjenje ima teške posljedice. Ovo sada: to su posljedice“.

Isto važi i za Otvoreni Balkan.

Crna Gora će ući u njega, u ovoj ili onoj formi. Ono što je trebalo učiniti da ne uđe nije učinjeno onda kada je tome bilo vrijeme. Jedan te isti postupak u različitim okolnostima rezultira različitim posljedicama. Nečinjenje ima teške posljedice. Ovo sada: to su posljedice.

Ima samo jedna gora stvar od nečinjenja. A to je činjenje bez razmišljanja.

Kada kokoški otkinu glavu, ona još neko vrijeme trči po dvorištu. Onda se samo sruši.

Razumjeli ste me: mi smo ta kokoška. Tako se ponašamo.

Molim, preklinjem da svi zajedno sjednemo i razmislimo: šta i kako dalje.

Ne svako za sebe. Nego kao zajednica vrijednosti. Ne vođeni bijesom, na koji imamo svako pravo. Ali ga sebi ne smijemo dopustiti. Jer bijes sprječava da mislimo. A sada treba misliti lucidno i vidjeti daleko. Jer samo tamo možemo pronaći svjetlost. Ono što je ispred nas gusta je tama i slom svega što smo sanjali boreći se za Crnu Goru ponovo rođenu 21. maja 2006.

Učinimo tako da se ne bi desilo ono što smo upravo učinili: da u tišini, i još gore, stupidnoj nadi, uz euforiju i konfete, oborimo vladu koja nije potpisala veleizdajnički ugovor i nije nas uvela u Otvoreni Balkan, samo da bismo izabrali vladu koja će i jedno i drugo učiniti.

Serviravši, pritom, političkim protivnicima, na srebrnom poslužavniku, partije i glasove manjinskih naroda. Bez kojih ne možemo pobijediti na izborima.

Poluge vlasti u Crnoj Gori drži Crkva Srbije i, preko nje, velikosrpski nacionalizam, čije je ta crkva crno srce. Abazovićevu vladu ta crkva kontroliše daleko efikasnije nego Krivokapićevu. Oni ne da pobjeđuju: oni trijumfuju. Da bi se toj ozbiljnoj sili pružio ozbiljan otpor, potrebna je vrlina. Srdžba, busanje u prsa, zakletve koje ništa ne znače, nacionalna patetika, pizma, uskostranački interesi, partijska samoživost i sramni kompromisi – to nisu vrline.
Nalazimo se usred savršene oluje. Velikosrpski i velikoalbanski nacionalizam postigli su konsenzus, pod pokroviteljstvom SAD. Ono što se činilo nemoguće već se desilo.

Ova borba će biti duga. I drugačija. Nema izgleda za našu brzu pobjedu. Dno nije ni blizu. Mi smo u slobodnom padu.

Ipak, možemo pobijediti. No da bi pobijedili potrebni su nam vrlina, askeza i učenje.

Umjesto Sparta, svejedno srpska ili crnogorska, Crna Gora, želimo li pobijediti, mora postati Atina.