SPC se kao tradicionalna crkva može proglasiti samo pravnim nasiljem

PIŠE

Mr Nikola Belada

Predsjednik NVU Crnogorski zbor

Nakon sastanka sa reisom Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifatom Fejzićem (dana 8.2.2021. godine) premijer Zdravko Krivokapić izrazio je zadovoljstvo zbog prilike da razmijeni poruke poštovanja i prijateljstva prema zvaničniku jedne od tri tradicionalne vjerske zajednice u Crnoj Gori.

Ko zna koji put premijer Krivokapić i ministar pravde i manjinskih prava pominju tradicionalne crkve i zajednice u Crnoj Gori. Ko im to daje za pravo? Đe je pravni osnov za takve izjave? U kojim dokumentima je bilo koja vjerska organizacija proglašena za tradicionalnu? Da li imenovani znaju koji su kriterijumi da bi se neka vjerska organizacija proglasila za tradicionalnu? Znaju li oni to ili ne manje je važno. Bitno je da svjesno i namjereno pominjući samo tri tradicionalne vjerske organizacije vrše diskriminaciju prema ostalim vjerskim organizacijama.

Ponovno pominjanje tradicionalnih crkava od strane premijera znači obavezu Vlade da ispuni pod hitno jednu od obaveza prema SPC i obavi pripreme da se ista proglasi tradicionalnom. Za SPC je osim opsade Lovćena i postavljanja kapele Karađorđevića preostalo još da se obračuna i uništi CPC (naravno preko državnih apostola), da postane tradicionalna crkva u Crnoj Gori, da se svi pravoslavci moraju krstiti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i da se konačno riješi srpsko pitanje u Crnoj Gori na način što će nestati Crnogoraca.

Po međunarodnim kriterijumima, a to su pravni kriterijumi, tradicionalne vjerske organizacije u Crnoj Gori mogu biti Katolička crkva, Crnogorska pravoslavna crkva i Islamska zajednica.

NAVIJAČKO FORSIRANJE JEDNE CRKVE

Srpska pravoslavna crkva postoji u Crnoj Gori od 1929, odnosno 1931. godine, a to je vrijeme donošenja Zakona o srpskoj pravoslavnoj crkvi. No, Zakon o vjerskim slobodama pitanja tradicionalnih vjerskih organizacija nije definisao i svako navijačko, pristrasno, paušalno i protivzakonito forsiranje jedne crkve nauštrb drugih je čin diskriminacije i povreda međunarodnog standarda.

Uz napomenu da sam blagovremeno, tačno i precizno ukazao na sve radnje koje će preduzimati SPC za realizaciju svoja četiri najvažnija zadatka u Crnoj Gori, ponovo se, čak i žešće i nakon usvajanja vlasti manipuliše narodom Crne Gore.

Da ukažem i kako. Prvo su crkveni krugovi formulisali u Izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica odredbu po kojoj se SPC uvodi u tradicionalne crkve u Crnoj Gori. To je urađeno u članu 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica intervencijom na članu 24 dotadašnjeg Zakona.

Jednom nemuštom i zamagljenom formulacijom (u knjigu evidentiranih vjerskih zajednica upisuju se postojeće vjerske zajednice koje su pravni subjektivitet stekle po ranijim propisima, odnosno čiji je pravni subjektivitet prepoznat i priznat od strane državnog organa u pravnom sistemu i koje su djelovale kao pravna lica) omogućeno je da se SPC prizna pravni subjektivitet i kontinuitet na način što će biti prepoznat od strane državnih organa. Ovakva prepoznatljiva demonstracija sile uz negiranje međunarodnog prava i stavova međunarodne zajednice gdje se navodi da se subjektivitet i kontinuitet mogu utvrditi samo zakonom ukazuju na praksu nepoznatu nacionalnom i međunarodnom pravnom poretku.

Da su namjere aktuelne vlasti za priznavanje svojstva tradicionalne crkve SPC nesporne, može pokazati i sljedeće. Svaka vjerska organizacija koja je evidentirana ili registrovana u Crnoj Gori ima pravo da se obrati Vladi Crne Gore sa zahtjevom da zaključe posebne ugovore o međusobnim odnosima. To pravo pripada i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi kao autentičnoj crkvi crnogorskog naroda. Sa pažnjom treba pratiti kakve će biti reakcije nadležnih državnih organa Crne Gore na ove zahtjeve ako se zna da zvanično kontaktiraju sa samo četiri vjerske organizacije, čime ostale ostavljaju u neravnopravan i diskriminatorski položaj.

IZMJENE TRAŽILA SRPSKA CRKVA

Da su Izmjene i dopune Zakona o vjerskim slobodama proizašle iz zahtjeva SPC, da su ishitrene, da su suprotne međunarodnoj praksi, da su netransparentne, da nije konsultovana međunarodna zajednica, a posebno Venecijanska

komisija, da nije konsultovano nacionalno zakonodavstvo i stavovi Zaštitnika ljudskih prava ombudsmana jasno je svakom razumnom čovjeku.

Administrator Mitropolije crnogorsko-primorske episkop Joanikije je izjavio: „Naši pravnici izmijenili su zakon, mi smo ih nadgledali, a da su bolje prilike tražili bismo njegovo povlačenje”. U ovoj izjavi nema ništa sporno i nju na indirektan način potvrđuje i Zdravko Krivokapić, koji je nakon što je izabran za premijera u sali Skupštine Crne Gore odgovarajući na pitanja novinara izjavio da je Zakon o vjerskim slobodama već završen.

Sa druge strane, gostujući u emisiji „NAČISTO” na TV Vijesti ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, gospodin Leposavić, kaže: „Ja sam pripremao zakon sa svojim timom, koji su činili zaposleni u ministarstvu, Sekretarijata za zakonodavstvo čiji član, rukovodilac nije mijenjan, sa jednom postavkom ljudi iskusnih pravnika, ministarstva nadležna da kontrolišu taj zakon Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo finansija dali su svoje mišljenje”. Ostavljam javnosti da ocijeni ko govori istinu, odnosno ko laže. Da se zadržimo na navedenom gostovanju gospodina ministra.

Odgovarajući na pitanja izostanka javne debate i hitnosti donošenja Izmjena i dopuna Zakona o slobodi vjeroispovijesti imenovani izjavljuje: „Zakon koji je usvojen prošle godine, što je prošli zakon prijetio da zaista dovede do konfiskacije i oduzimanja imovine, jer je godinu dana po njegovom usvajanju, a to je januar bio, postojala mogućnost da se krene sa njegovom primjenom”.

Ministar dalje nastavlja o nužnosti izmjene zakona pa kaže: „Mogao je da proizvodi posljedice u svom najstrašnijem i najviše protestovanom dijelu, da se izvrši prepis vlasništva bez konsultovanja suda. To je ogromna posljedica i ona je aktivirala legalni uslov, a to je da postoje uslovi izmjene i dopune zakona po hitnom postupku i tako nema javne debate”.

MINISTAR IMA ZADATAK

Dakle, sve navedeno ukazuje da ministra pravde ne interesuje što će pokazati hronologije upisa koje se dostavljaju ovlašćenom licu Uprave za imovinu (a kako je to predviđao dosadašnji Zakon), niti ga interesuje da li je upis vjerskih objekata u katastar nepokretnosti izvršen na SPC bez valjanog pravnog osnova i bez isprava podobnih za upis. Njegov zadatak je samo da spriječi da se pokrene upravni postupak, te da se u slučajevima gdje se to pokaže opravdanim spriječi upis imovine na državu Crnu Goru sa ranijeg nosioca svojine stečene suprotno zakonu, tj. SPC. Ovakvim postupanjem jasno je da Vlada nema namjeru da preko nadležnih organa inicira postupke utvrđivanja prava svojine na vjerskim objektima, koji su istovremeno i spomenici kulture (uknjiženih na SPC) i stavila je na znanje svima da dok je na vlasti da se ovo pitanje neće aktuelizirati.

Da zaključim, gotovo je svejedno da li episkop Joanikije nastupa sa pozicije ministra pravde i ljudskih i manjinskih prava ili ministar pravde i ljudskih i manjnskih prava gospodin Leposavić nastupa sa pozicije administratora i episkopa MCP, oni su na istom zadatku i njihovi stavovi su isti, bez obzira koje funkcije obavljaju. Na kraju, sebe smatram poznavaocem državnocrkvenog prava i pri zdravoj pameti ne bih se usudio da izjavim „nema suda, ako je sud, da može da obori bilo koju normu iz ovog zakona” kako to ustvrdi ministar Leposavić u emisiji „NAČISTO” pravdajući neophodnost izmjena i dopuna Zakona o vjerskim slobodama.

Koji su sljedeći koraci?

Što je sljedeći korak da bi SPC bila tradicionalna crkva? Redosljed je sljedeći. Vlada će pripremiti ugovor sa SPC u Crnoj Gori. Dalje, zaključiće posebni ugovor sa SPC đe će utvrditi da je tradicionalna crkva u Crnoj Gori i to počev od 1217. godine. Predmet ugovora biće međusobni odnosi u sferi carinskog, poreskog, finansijskog, poslovnog, privrednog djelovanja kojim će se abolirati sve posljedice protivzakonitog i protivpravnog djelovanja SPC za period od više od 50 godina u Crnoj Gori.

Ono što je posebno značajno priznaće joj se pravni subjektivitet, legalizovati će se svi upisi i sticanje prava svojine u katastru nepokretnosti na svim nepokretnostima, a bez valjanog pravnog osnova i isprava podobnih za upis. U pitanju su vjerski objekti koji predstavljaju istoriju i kontinuitet trajanja crnogorskog naroda neprocjenjive vrijednosti, a za SPC su samo izvor ubiranja enormnih novčanih sredstava i negiranja postojanja jednog naroda. Identitetska pitanja crnogorskog naroda asimilirati će se u pitanja srpskog identiteta, pa će jedan narod ostati bez svoje istorije, tradicije, crkve i jezika.

Da li su ove namjere i sprega SPC vlasti poznate međunarodnoj zajednici? Evropska i američka stručna javnost i nadležne institucije moraju biti upozorene da je jedan narod crnogorski uskraćen za uživanje prava priznatih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i deklaracijama o političkim pravima čovjeka i građanina. Da li ima primjera u svijetu da jedan većinski narod u svojoj državi nema prava ni uslove za slobodno ispoljavanje vjere, istorije, kulture i jezika? Moramo li o ovome ćutati ili na vrijeme upoznati domaću i međunarodnu javnost da se ne bi desilo (kako je to već viđeno u Srebrenici) da se samo konstatuje i to sa zakašnjenjem da je prema jednom narodu učinjen genocid.