Šta sve možeš dobiti u Crnoj Gori kad si mrtav

Piše,
Andrej Nikolaidis

Godine 1995. Gary Fleder je snimio film po imenu “Šta sve možeš raditi u Denveru kad si mrtav”. Režirao je Fleder poslije toga još filmova, no niti jedan ni blizu tako dobar. Priča je to o harizmatičnom kriminalcu Džimiju “Svecu”. Znajući da će biti ubijen, on žuri da završi stvari koje oposliti možeš samo dok si živ. Kad ga napokon ustrijele, Džimi nastavi da pije sa svojom ekipom – to je sve što mu je preostalo da radi u Denveru, kad je mrtav.

Ali da vidiš šta sve mrtav možeš raditi – preciznije: dobiti – u Crnoj Gori.

Prije svega, možeš dobiti lažno poštovanje i jednako lažno priznanje. Jer Crna je Gora jedno od onih mjesta gdje, ako valjaš, nikome ne valjaš dok si živ.  Kad umreš, biće i onih koji će za tebe reći: “Nije, siromah, ni bio tako loš”. No tako biva samo zato što se živi u Crnoj Gori, iz nekog, meni posve nejasnog razloga, osjećaju superiornim u odnosu na mrtve. Sokrat je, recimo, mislio suprotno: da je najveća sreća ne roditi se. A toj si sreći, ipak, nešto bliži kad si mrtav.

Kad više nikome nisi konkurencija, kad više nikome ne smetaš, kad više nemaš ništa što niti jedan živi mediokritet među važnim figurama crnogorske politike i kulture želi – tada možeš biti privaćen. Tamo gdje važi pravilo “o mrtvima sve najbolje”, važi i ono: “o živima samo najgore”.

Posthumno priznanje

Dok je bio živ, Crna Gora i Crnogorci učinili su sve što je bilo u ljudskoj moći da Radovana Zogovića izoluju i isljuče. Radovan se, je li, okliznuo na Staljinu i SSSR-u. Ko mu je kriv? Bio znati na vrijeme prepoznati pobjednika.

Sada se, tri decenije i godinicu koju nakon njegove smrti, oglasila grupa od pedeset, kako piše u medijima, “crnogorskih intelektualaca”.

Oni vele ovako:

“Uz dužno poštovanje propozicija konkursa za dodjelu ovog visokog priznanja živim autorima, dajemo sebi za pravo da vam predložimo da ovo priznanje posthumno dodijelite pjesniku Radovanu Zogoviću, koji je svojevremeno bio nominovan za Njegoševu nagradu, ali na žalost i stid onih koji su odlučivali, nije prošao. Sadašnjom dodjelom bi se ispravila istorijska nepravda učinjena prema ovom pjesniku, nepravda prema njegovom djelu, nepravda prema Crnoj Gori. Zogovićevo djelo nam daje za pravo da ovako mislimo, zborimo i predlažemo. Ime Radovana Zogovića je za sva vremena ispisano zlatnim slovima preko našeg postajanja i postojanja, pa takvim slovima treba da bude upisano i na Njegoševoj Biljardi, među dosadašnje dobitnike ovog priznanja. Time Njegoševa nagrada dobija posebn značaj, a nepravdu koju je učinilo jedno vrijeme, isprvlja ovo, u kome evropska Crna Gora vrednuje djela svojih velikana, na način koji je doličan i njoj i njenom, u ovom slučaju, besumnje, poslije onog čije ime nagrada nosi, najvećem crnogorskom pjesniku – Radovanu Zogoviću”.

Ja bih, Njegoša mi, ovo “besumnje” koje koriste crnogorski intelektualci razdvojio u dvije riječi, a onda umjesto “s” stavio, metnuo, turio, šuknuo, natakario jedno “z”.

Još se veli kako se kod Zogovića “radi o opusu – monumentu koji na najbolji način profiliše biće crnogorskog naroda, stremeći u etičke visine, koje je crnogorski narod dostigao, i njegove korijene koji sežu duboko, u samo crnogorsko postojanje”.

Istočnjačko poimanje mudrosti

Dakle: “grupa crnogorskih intelektualaca”, pisala je crnogorskom premijeru i “crnogorskom članu (žirija)”, pa im napisala kako je Zogović “velikan crnogorske” književnosti, “klasik crnogorske književnosti”, čiji jezik “na najbolji način daje potvrdu crnogorskom jeziku”. Piše još da se kod Zogovića “radi o opusu – monumentu koji na najbolji način profiliše biće crnogorskog naroda, stremeći u etičke visine, koje je crnogorski narod dostigao, i njegove korijene koji sežu duboko, u samo crnogorsko postojanje”, da Zogovićeve poruke “iskre iz crnogorske posebnosti”, da “bez kompletnog Zogovića, nije kompletna ni Crna Gora, ni crnogorski jezik, ni crnogorski narod”. I još se, rekosmo li, veli kako je Zogović, “besumnje”, nakon Njegoša “najveći crnogorski pjesnik”.

Ukratko, nije crnogorski ne dati Zogoviću Njegoševu – posthumno. Kao što, boga mi, nije bilo crnogorski dati mu je dok je bio živ.

Budući da se potpisnici inicijative očito odlično razumiju u “etičke visine koje je crnogorski narod dostigao”, ne čudi ono što je paradoks samo prividno, samo ako ne razumijete etičke visine o kojima je riječ. Ne čudi to što su neki od potpisnika inicijative da se Zogoviću nagrada dodijeli posthumno, u vrijeme dok je Zogović bio živ i sami bili živi, zdravi i u naponu snage – pa ipak, tada od crnogorskog premijera i crnogorskog člana žirija nisu tražili pravdu za Zogovića.

Ima nešto istočnjačko u crnogorskom poimanju mudrosti. Kažu da je, kada ga je – moglo je to biti početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka – američki novinar upitao šta misli o Francuskoj revoluciji, Zhou Enlai odgovorio kako je “još uvijek rano da se kaže”.

Četrdeset godina nakon što je Zogović umjesto Tita odabrao Staljina nije bila dosegnuta istorijska distanca sa koje bi bila jasna vrijednost njegove poezije. Sada, još-malo-pa-četrdeset godina otkako je Tito umro, Zogovića je napokon moguće (i bezbjedno) vidjeti u svoj njegovoj veličini.

Oduvijek više mrtav, nego živ

Tako je to: jer u Crnoj Gori si oduvijek više mogao mrtav, nego živ. Tako bi i Zogović napokon, mrtav, mogao dobiti nagradu koju je, izlišno je reći, živ zaslužio. To je, inače, razlika između velikih pisaca i umišljenih skribomana: veliki nagradu zaslužuju za ono što jesu, ovi drugi za ono što nisu napisali. Veliki, zamisli, bolje pišu živi nego mrtvi. Oni drugi najbolje pišu kad ne pišu: kad su mrtvi.

Vratimo se Sokratu: za neke literarne opuse bi, doista, najveća sreća bila da se njihovi autori nikada nisu rodili.

Kako već biva sa velikim idejama, i pred realizacijom ove našlo se nekoliko banalnih, formalnih problema. Pravilnik veli da se Njegoševa nagrada dodjeljuje živim ljudima, pa još za freško napisanu i objavljenu knjigu. I to ne crnogorsku, nego, kako bi se reklo, jugoslovensku knjigu.

Crnogorski član žirija, na čiju se savjest i intelektualnu čast (dozvolite da pretpostavim: uzalud) apeluje, tek je jedan od članova žirija. Šta sa ostalim, necrnogorskim članovima? Ako crnogorski član ne može ili neće da ih pritisne, očekuju li crnogorski intelektualci da to učini crnogorski premijer? To bi objasnilo zašto se obraćaju premijeru, pardon, crnogorskom premijeru, koji niti imenuje žiri, niti dodjeljuje nagradu. Ali ima moć. Računaju li crnogorski intelektualci da crnogorski premijer, sa značajnim crnogorkim policijskim iskustvom, može pritisnuti žiri da nagradu Zogoviću dodijeli sada kad je mrtav, kao što su crnogorski premijeri i policija imali moć da objasne žiriju zašto Zogoviću nagradu nije trebalo dati dok je bio živ?

Njegoševa nagrada za Njegoša

Pitanje: koje represivno-intelektualne mjere treba primijeniti prema necrnogorskim članovima žirija ako kažu “ne”, ostaje bez odgovora.

Inicijativa, bez obzira na njen ishod, otvara brojne mogućnosti.

Da se, recimo, Nobelova nagrada za književnost posthumno dodijeli Borgesu, koji je umro 1986, kao i Zogović. Ili Danteu. Ili, zašto ne, Homeru.

Potom: da se Njegoševa nagrada dodijeli Njegošu.

Da se na mjesto crnogorskog predsjednika, ako ikada dođe vrijeme da tu stolicu ne zauzima Filip Vujanović, postavi Sveti Petar Cetinjski. Da se, za misiju mirenja crnogorskih plemena, Svetom Petru dodijeli Nobelova nagrada za mir.

Razumijete princip. Nema toga što u Crnoj Gori ne može.

Kad si mrtav.