Tijelo djeteta u plavom mantilu

Piše
Dragan Bursać

I prije nego je izgubila svijest Slađana je vidjela taj čudni tamno-plavi mantil. Mantil na golom tijelu izmasakriranog brata. Mantil na čijoj etiketi je pisalo “Primorje”. Samo to i smrti u neograničenim količinama.

Miris sijena

Samo je trčao. Stazama znanim, stazama svog rodnog Sjenokosa. A Sjenokos, kako mu je i ime miriše po travi, po sijenu, koga je ove godine manje. Nije košeno. Dječak gleda to svoje selo. A nije ni selo nego zaseok u Donjoj Kamenici u Podrinju. Tu mu je sve. Čitav njegov svijet. I otac i majka i ona kočoperna starija sestra. I pas njegov. Šta ga briga što je seoski pujdov. Za njega će uvijek biti Lesi. Najljepši pas na svijetu.

Kraj je jula. Upekla Božija zvijezda pa se svjetlost i vrućina sa visova razlijevaju dole po Drini. Dječak sa nepunih 12 godina trči. Samo su nekako čudni Sjenokosi njegovi. Nema ni oca ni majke ni sestre. Tek pokoji zrikavac presiječe omorinu. Usporava trk ne bi li suzbio lupanje srca. Neko ga može i čuti.

Neko ga može i čuti?! I tu se sunovraćuje djetinjstvo Slobodana Stojanovića. Ima nepunih 12 godina, a naprasno mora da odraste. I to sve zbog jednog psa. Zbog Lesija, đavo ga odnio.

“Volim ga više od sebe, ali sad me je baš strah”, pomisli Slobodan.

Jer, to njegovo selo nije više njegovo. Neki nepoznati ljudi vrzmaju se okolo sve sa puškama na gotovs. Eno u selu nema ni oca Ilije, ni majke Desanke, ni sestre Slađane. Oni su izbjegli u susjedno selo.

“Izbjeći, šta to znači”, pita se dječak dok gleda dole niže prema svojoj kući.

Mora da mu je drago što vidi Lesiku. Jednako kao što se boji i očevog prijekora, što je pobjegao iz zbjega i vratio se u rodne Sjenokose.

Pa opet, ne može biti toliko loše. Na kraju krajeva vratio se po svog psa. Svi znaju koliko voli Lesija. Nije sad to neki veliki grijeh. Svi nešto griješe ovih dana. Eto, stariji se svađaju, psuju, nastave skoro da i nije bilo. Neko priča da će biti rat…

“Ma šta me briga, pokupim Lesija i vraćam se u zbjeg”, misli Slobodan.

“Stoj, stani. Stani ubićemo te”, čulo se iza busije gore poviše dječaka. “Stani, pucaćemo”!

Slobodanu se zaledila krv u žilama. Pucaće na mene zbog psa, pomislio je? Strah se miješao sa krivicom do neba. Zar je moguće da toliki grijeh činim! Eno, roditelji me hoće tući, ocu ne znam kako na oči da izađem, a ovi hoće da pucaju. Mora de je Lesi baš, baš važan svima. I ovim u Gornjoj i u Donjoj Kamenici. Slobodanu misli ofarbane do tada nepoznatom vrstom straha, parališu svaki pokret.

Posramljeno dijete je sačekalo naoružane ljude. Posramljeno dijete!? Eto samo kako se nevino i čisto Božije biće može posramiti zbog sramote drugih. Zbog sramote svijeta. Pa tako stoji ispod kuće sa nekim naoružanim ljudima. Tek tako, dok ćuti miris sijena i čuje lavež.

“Lesi je živ, ako ništa! A jesam li ja sad zarobljenik kao iz filmova”, misli za sebe Slobodan?

“Uff, zar sam toliko važan? I šta je sad sve ovo? Je l’ zbog mene ili zbog cuke?”.

Pitanja isijavaju iz dječaka. Razmišlja o raspustu. O školi. Za mjesec dana počinje nastava.

Kako će sad na oči ocu i majci? Sestra Slađana će mu već nekako oprostiti. Starija je od njega tri godine, pa ga štiti koliko može.

“A opet, mogu se oni na mene ljutiti koliko hoće, ja ću im vratiti Lesija, pa neka vide ko je junak u nas Stojanovića”, misli se tako Slobodan dok mu mozak u šoku pravi ove akrobacije.

Pa se čas od užasa strese, čas mu lice ozari onaj iskren dječiji smijeh kada zna da je u pravu.

I opet je vidio, sve kroz onu julsku jaru i omorinu, kako ga neko od naoružanih ljudi zove. Prepoznao je neke. To su njegove komšije. Čuo je i ženske glasove. Zna Slobodan ove ljude. Sigurno se neće na njega ljutiti. Barem ne koliko otac Ilija. I ako bude dobar, valjda će mu vratiti Lesija. A opet, ne bi on ni išao iz svojih Sjenokosa da mu otac i majka sa sestrom Slađanom nisu u tom nekom zbjegu.

Evo, opet ga zovu, dole ispod puta. Ma zna on njih. Prilaze mu. Vratiće mu pujdu, Lesija njegovog, kao da gleda.

Oko vrata je osjetio vrelinu…

(27. jul 1992.)

***

Primorje

Slađana je već godinu dana izbjeglica. Nevjerovatno koliko brzo koliko ljudsko biće sazna da je “izbjeglica” i još brže se saživi sa ulogom nekog drugog i drugačijeg, sredine nedostojnog. Slađana je već velika djevojčica. Ide u osmi razred. Zapravo ide na dodatnu nastavu, jer je pola prošle godine provela u zbjegovima. Slađana je za godinu dana sazrela kao bilo ko drugi iz njene okoline za deset godina. Noćima curica ne može zaspati. Sjeća se nekakvih pregovora u vezi sa bratom joj Slobodanom. Sjeća se nekih ljudi sa čudnim spravama-megafonima. Sjeća se muka nakon svega. A opet nekako se nada da joj je brat živ.

“Žilavo je on momče, eh samo da ga vidim, pa naružim”, misli se Slađana u sebi.

Ne vidi niti učionice, niti nastavnika. I ne bi vidjela ni dva nepoznata čovjeka da se nisu obratili njoj. Nekako smireno, tihim glasom. Kao na kakvoj školskoj priredbi prije izlaska na binu. Slađana se zaledi. Ruke joj utrnuše i u drhtaju se spustiše niz tijelo. Ne sjeća se kako je ustala. Ne sjeća se ni majke, sa kojom je, pričaju joj, išla u mrtvačnicu.

Ali se sjeća ovoga: Tijelo je bilo unakaženo i rasejčeno, lobanja od trupa odvojena, na poluraspadnutom stomaku rez u obliku krsta. Nema prednjih zuba. Šest zuba. Na lobanji rupa od metka. Nedostaju dijelovi i čitavi prsti na nogama i rukama, nad djetetom se neko iživljavao, tijelo je dužine 145 cm…

I prije nego je izgubila svijest Slađana je vidjela taj čudni tamno-plavi mantil. Mantil na golom tijelu izmasakriranog brata. Mantil na čijoj etiketi je pisalo “Primorje”. Samo to i smrti u neograničenim količinama. Samo “Primorje” i konačni verdikt da Slobodana više nikada neće biti među živima. “Primorje” mantil, koji je i konačno odredio Slađaninu sudbinu.

(27. jul 1993.)

***

Pa opet…

Danas: Danas nema niti Ilije, niti žene mu Desanke, niti sina im Slobodana Stojanovića. Od tuge, nakon rata umiru oba roditelja. Ostaje sestra Slađana da se gotovo sama bori za istinu i privođenje pravdi zločinaca odgovornih za ovo monstruozno nedjelo.

Do sada je za zločin optužena Elfeta Veseli. Ona je iz istog sela kao i dječak. Poznavala je Slobodana, naravno. Na dan ubistva je napunila 32 godine. Neki kažu da je ubijala iz bijesa i osvete. Pa opet…

Elfeta je uhapšena u Švicarskoj 25 godina nakon zločina, ali još uvek nije osuđena. Sudi joj se. Kada će presuda, niko ne zna.

Dječak se vratio po psa. Dječak je izmasakriran. Niko nikada od pripadnika Armije BiH nije odgovrao za ovaj zločin. Elfeta je još uvijek pravno rečeno nevina osoba. Onaj plavi radnički mantil na unakaženom tijelu djeteta, odveo je u smrt i njegove roditelje, a sestru Slađanu u pakao svakodnevne borbe protiv demona prošlosti za pravdu i istnu, koje izmiču kao sjene pod nogama. Tek “Primorje” na etiketi.

Da se ne zaboravi!

“Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta. Nikad ništa ne poduzimajte dok vas drži bijes.”-Fjodor Mihajlovič Dostojevski