Kolumne

Tišina koja boli

Kristjan Dukaj

Piše

mr Kristjan Dukaj

Nastala situacija zbog korona virusa, uznemirila je čitavo čovječanstvo, čije su tragične posljedice, nažalost, sve veće. U međuvremenu, svi narodi svijeta ujedinjeni su jedinom željom da se sve ovo zaustavi što prije i da se čovječanstvo vrati normalnom životu.

Početak ljetnjeg računanja vremena trebalo je da bude veseo momenat za sve nas, u najljepšem godišnjem dobu, ali umjesto toga, živimo u zebnji, panici i strahu šta nam sjutra donosi. Koji će biti sledeći bilans posljedica Covid-19, do kada, i tako redom.

Stanovnici opštine Tuzi, već 12 dana žive u karantinu; ulice i trgovi su prazni; škole i trgovine zatvorene, ulazi i izlazi blokirani na teritoriji čitave opštine! Zasada, potvrđena su 34 slučaja Covid-19, što predstavlja visok procenat u odnosu na broj stanovnika.

Teško je opisati trenutnu situaciju, neuporedivu sa onom prije nekoliko dana. Koliko neobična, isto toliko uznemiravajuća za sve građane na teritoriji Malesije. Kako za zaražene Covidom-19, tako i za njihove bližnje, komšije, poznanike, kolege i prijatelje, kako to biva kod nas u Malesiji; kod kuce, u kafani, na ulici i prilikom završavanja zajedničkih obaveza.

Držati se zajedno na veseljima, svadbama i sahranama, jeste najsvetija tradicija ovih krajeva, koja, nažalost, sada izgleda kao nešto davno, a želja stanovnika Malesije da nastale teške trenutke zajedno podijele, je sve veća.

Slaviti jedno drugo, a naročito pružiti ruku utjehe je tako sveto za našu staru tradiciju. Danas, ona nedostaje i samo oni koji, nažalost, doživljavaju ove trenutke, znaju koliko je teško biti sam, bez svojih bližnjih, bez prijatelja i poznanika.

A šta je sa našim ulicama, naseljima, dvorištima i kućama?

Samo strahovita tišina i čekanje šta će donijeti sjutrašnji dan. Što se više prisjećamo škola, dvorišta, naših đaka, živosti svakodnevnice, gužvi u saobraćaju i slatkog trčkaranja onih koji su naša budućnost, to nam više nedostaju.

Donedavno su vjernici posjećivali vjerske objekte i molili se, njegujući tako dugu vjersku tradiciju ovog prostora. Danas se sveštena lica obraćaju vjernicima preko TV ekrana.

A naši poljoprivrednici gledaju svoju, već pripremljenu zemlju za proljećne usjeve, u iščekivanju boljih dana iako bi se, u normalnim okolnostima, u ovo vrijeme već pripremali za rane proizvode sa svojih imanja.

Sve izgleda tako daleko! Čak i prvi komšija nam se čini kao da je na kraju svijeta. A zagrljaji najmilijih nam samo produbljuju želju za onima koje volimo. Ali, neka! Čežnja rađa veću ljubav i nadajmo se da će ona približiti ljude jedni drugima.

Stoga, ovo je trenutak da se prisjetimo poruke “Radujmo se životu”, velikog pjesnika A.S. Puškina, koju je napisao u karantinu 1827. godine, gdje se nalazio zbog kolere:

Sve će otići i sve će proći,
otići će sve brige i panika,
opet će putevi postati ravni
i vrtovi će opet biti puni cveća.
………………….
………………….
I neka se za prazničnim stolom

Svi opet radujemo Životu,

I neka i na ovaj dan Svevišnji

pošalje komad sreće u svaki dom!

Nastojao sam da ovaj članak zaokružim ovom porukom, u vremenu kada su nam potrebni vjera, ljubav i bliskost jednih prema drugima.

U ovo vrijeme, kada služeći se mogućnostima savremene tehnologije, možemo čuti glas onih koje volimo, bližnjih, prijatelja i kolega, sa obostranom željom ”da se što prije sretnemo” , možda ćemo na sve gledati drugačije, drugim očima i dubljom ljubavlju vidjevši koliko ona znači u ovim teškim danima.

1

avatar
1000
1
0
0
 
1
Roki
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Roki
Gost
Roki

Ajde, đaole tamo, ne crnjači, kao da je zavazda.

Send this to a friend