Treba li Nama Uopšte Demokratija?

Dobro jutro! Što je to demokratija, kako je definišemo, i treba li nama ona uopšte? Što je to depolitizacija, i kakve opasnosti vrijebaju iz nje? Na kraju, đe se kreće vlada Milojka Spajića kada su ovi koncepti u pitanju, i da su on i njegovi saradnici svjesni njih i njihove važnosti?

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici u kojoj dijelimo informacije u realnom vremenu i direktno odgovaramo na vaša pitanja. Potražite nas na ovoj aplikaciji.

Treba li nama uopšte demokratija?

Prije neki dan sam gledao klip iz nekog podkasta/gostovanja premijera, u kome ga voditelj na najsnishodljivi  način samo što ne pita maltene “je l da da ste vi genijalni, a svi drugi loši?”. To me je jako zabrinulo, jer nijedan ozbiljan lider ne treba to sebi da dozvoli. Ozbiljan demokratski lider uvijek treba da sebi u najbližem krugu ostavi poneki kamen u cipeli da ga žulja i drži sa obje noge na zemlji.

Demokratija je daleko od savršenog državnog uređenja, i baš takva treba i da ostane. Jer dobro znamo đe su  sve savršene utopije završavale, i koliko su grobova iskopale.

U političkim naukama postoji nekoliko često citiranih definicija demokratije, Prva je Šumpeterova. On definiše demokratiju kao metod pomoću kojeg pojedinci stiču moć da donose političke odluke kroz kompetitivnu borbu za glasove. Ova definicija se često naziva “elitističkom” ili “proceduralnom”, jer naglašava konkurenciju među elitama za vođstvo, a ne direktno upravljanje od strane demosa.

Robert Dal kasnije u definiciju demokratije uključuje još i kriterijume poput mogućnosti konkurencije među različitim grupama i političkim partijama, kao i široko učešće građana u izbornom procesu. Takođe, naglašava institucionalne garancije, poput slobode izražavanja i poštenih izbora, koje su ključne za demokratiju. Leri Dajmond kasnije dodaje ono “liberalna” demokratiji, kako bi naglasio važnost zaštite individualnih prava kao brani da se demokratija pretvori u tiraniju većine. Hantington kasnije dodaje i poštene izbore itd itd. Iz ovoga vidimo da je demokratija work in progress.

Demokratija kao da podrazumijeva konstantnu nestabilnost i haos. Što je i prirodno jer ljudska bića i jesu haotična. Demokratija podrazumijeva česte izbore, vladajuće koalicije, nepovjerenja, krize vlasti. Važno je samo naučiti se živjeti sa ovom nestabilnošću.

Jedna od navjećih zamki u demokratiji baš vrijeba u tom momentu kada stabilnost postane vrijednost veća od demorkatije. Interesantno je da je upravo na Balkanu i skovan termin stabilokratija, čemu umnogome možemo zahvaliti profesoru Srđi Pavloviću, kao i Florijanu Biberu koji je ovaj termin popularizovao.

Politička stabilnost koju uvijek prvo nude potencijalne autokrate i diktatori. Oni na kratke staze to mogu i da isporuče, kontrolom procesa, ko-optacijom i represijom.

Međutim, to više u Crnoj Gori nije moguće. Brojni su razlozi za to da ne nabrajam. I taj instinkt nisam vidio kod Spajića.

Ali se bojim depolitizacije. Depolitizaciju i prepolitizaciju je najbolje objasniti kroz primjere. Prepolitizacija i prećerana politizacija je ideologizacija društva, propagandna indoktrinacija, konstantno ispiranje mozga politikom i ideologijom. To je jedan put u autokratiju. Drugi put je depoltizacija, izbjegavanje političkih tema, jer političke teme dijele. Mi se prećerano fokusiramo na polarizaciju u društvu kao nešto loše. Dobro je da u društvu postoje podjele i drugačija razmišljanja. To otvara prostor za diskusiju tj. dijalog, za polemiku, iz koje se uvijek nađu bolja rješenja za zajedničke probleme.

Depolitizacija je izbjegavanje političkih tema, i svođenje svega na ekonomiju. Tehnokratija. Kao Singapur, koji je premijer jednom uzeo kao primjer za Crnu Goru. Singapur jeste ekonomski uspješna zemlja. Malo je reći uspješna. Ali je Singapur autokratija. Singapurom od sticanja nezavisnosti 1965. godine vlada jedna partija. Iako se održavaju redovni izbori, PAP ima ogromnu kontrolu nad političkim prostorom, što dovodi do de fakto jednopartijskog sistema. Opozicione partije se suočavaju sa mnogim preprekama, uključujući pravne tužbe, restriktivne zakone i kontrolu medija. Mediji su pod kontrolom vlade, kao i sudstvo, a postoji niz zakona koji ograničavaju političke slobode, poput Zakona o očuvanju javnog reda, koji ograničava pravo na proteste i okupljanja. Takođe, strogi zakoni o kleveti i sramoćenju se često koriste protiv političkih protivnika i aktivista, čime se guši politički pluralizam i sloboda govora. Kampanje opozicionih partija se suočavaju sa restrikcijama u pristupu medijima i finansiranju, a civilno društvo je pod strogom kontrolom vlade.

Sve je to legitimno. Pitanje je hoćemo li mi to ili nećemo.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)