U ime naroda

Piše

Hajdana Simović

Ne vjerujte naslovu, jer ovo nije politička priča. Niti je kolumna na koje Vas navikavaju. Ni riječ za spasenje… Ustvari je Zapis… U ime naroda! Da nam se trag ne izgubi, da, iako mi zaboravljamo, papir zapamti.

I, Pilipenda pljunu.

I, u potonje vrijeme, sve je više Pilipendi koji ne pljuju metaforično, već onako lijepo, iz dubine duše. No, nije im ni čudo…

Nama je podnošljivo živjeti u negaciji, živjeti utopiju… vjerovati da smo Pilipende samo zbog suša, poplava, varljivog ljeta i sve nestalnijih zima. Negirati vrijeme nagih i naglih selfija, promiskuitetnih poslova, nadobudnih autoriteta i kocke, starleta u ulozi idola, pijanih magistrala, lajanja na ljude i gatanja u zvijezde, diploma sa rijalitija …

Ne damo Mi na sebe, u ime naroda.

“Ručajte na Adi Bojani, a ostatak odmora provedite kući”, odjekuje nakon naručene hobotnice.

“Ostajte ovdje, Sunce tuđeg neba neće Vas grijati kao ovo naše…” a i ne morate.

Stižu i nama u zaliv moćne jahte, ali mi nenaviknuti na njih, još uvijek čekamo lađu…

U ime naroda, sve možemo i ništa ne moramo!

Homo homini lupus… Teško neko vrijeme. I zrak težak. Pakujemo ga u bočice i prodajemo da ne ličimo na one oko nas.

U knjižari aktuelni novi naslovi! “Prevara mog muža”, “Kako našminkati princezu u Sebi”… A meni teško naći novi naslov za sebe. Biram “Pukovniku nema ko da piše”, a nema ko ni da ga brani. Nažalost. Sve, u ime naroda!

U međuvremenu i realnom prostoru, bijeli se gora za one privilegovane, to je onaj put kojim se rjeđe ide. A trava se i dalje duva, od maka manja, zeleni … U ime naroda! Vole i oni narandže no trpe.

Još i da su njegove oči zelene i bistre, a ne mutne ko korito Ribnice, Bistrice… bila bih i ja u ljubavi srećna. A ovako…

Toplo mi ipak oko srca što na nikšićkom trgu čeka Ljubo Čupić. Da nam je njegov osmjeh jači od smrti, možda bi sve ovo gore rečeno potrli i opet bili heroji i slavni, jači i od sebe. Možda bi se i Marko Miljanov lijepo nasmijao, a nikada se nije smijao, makar su nas tako u pjesmama učili.

I ne bi nam zamjerala uvažena gospoda partneri, ne bi se Donald, THE pre$ednik, Tramp, ljutio i optuživao nas da smo vinovnici Trećeg svjetskog rata! Pa nijesmo mi vala tako bitni ni stvarni.

Jesmo drugačiji, ponekad naopaki, previše svoji, zadrti … ogovaramo jedni druge. Ogovaramo one na vlasti, ogovaramo i one ispod vlasti. I svi oni su spoznali, i oni gore i oni dolje, i oni između! Ma “dobar” je naš narod, sve će nas pozlatiti.

Vi, THE pre$edniče Trampe, ipak ne znate da se mi volimo! Volimo i slavimo, U ime naroda i istorije!

-“Pas se p….ro”!

Nervozni Jevrem progunđa, ispovijedajuči se našem Ljubu. Bacila je i njega jedna. Na tiketu. Uvijek je jedna…

“I jedna žena me jednom bacila. Odavno nema ni glasa ni java od moje Mare. Otumarala je. Uvijek je ona znala sve, zašto se Rade oženio, poslije razveo… zašto se Milanka nije udala, što se u braku svi varaju… ali opstaju. Da đeca ne trpe!”

A kako se Mare nije vratila, baš kao i ona Mare iz 1912., nagađamo da je Konsistorija izrekla presudu da se brak raskida zbog rastave od stola i postelje. Kako tada, evo i danas sve više smo rastavljeni od stola i postelje, samo što je Mare tad bila izuzetak a sada je pravilo. Opet, i to u ime naroda!

Suša je. I pčela sve manje ima… I pada drvlje i kamenje na rijetke što uspiju.

Žena gađa prozor kamenom.

“Dušman se hljebom udara”, reče joj čuvar reda.

Njegova dobra namjera je obrnuto proporcijalna njenoj. Hljebom gađa svoj prozor.

No, i to je u ime naroda.

I sumrak se počeo hvatati, a lađa, pa ni jahti, nema. Još…

Rekoh Vam, ovo nije politička priča.

Samo Zapis, u ime naroda!